Prođoh kroz goru, ne
znam kroz koju;
pođoh na vodu, ne znam
na koju.
Sretoh djevojku, ne
znam čija je.
Ja je upitah, neće da
kaže...
„Ja sam djevojka,
neznana momka!“
„A ja sam momak, ružin
pupoljak,
ti si djevojko, ruža
rumena!“
Kada
smo, konačno, imali željeno, očekivao sam zabrinutost na Buljanovom licu. Nije,
međutim, izostajala ni na mom. Bio sam spreman na kritike.
Izgurali
smo stado na mjesto gdje je zakazan sastanak. Dvije grupe, ne tri!
-
Otišli su! – Buljan je požurio sa zaključkom.
-
Nije moguće – hrabrio sam obojicu – vidjeli bi da
nas nema. Zvali bi, ili nas tražili.
Pogledali
smo put sunca. Ni tu se nismo slagali.
-
Možda ova brda i doline zavaravaju – ja sam i
dalje vjerovao – možda još nema četiri, možda smo prvi stigli.
-
Ne budali. Najmanje je pet!
-
A, možda su se još razdvajali, možda se skupljaju.
Oni su, sigurno, otišli dalje.
Buljan
me gledao s nevjericom. Učinilo mi se da, polako, iz kože hrabrog mladića ulazi
u kožu zabrinutog djeteta. Djeteta, koje u mene gleda kao u nekoga kome je spremno da vjeruje, ali od koga i očekuje
da riješi sve njegove probleme.
Da
i sam ne bih odmah povjerovao kako smo, makar i iz nelogičnih razloga,
zaboravljeni, pokušah prebrojati naše stado. Imali smo tačno sedamnaest krava,
pedeset i četiri ili pet koza i... više od tri stotine ovaca. Komešale su se, miješale,
bilo ih je nemoguće izbrojati.
Zato
je ono u šta sam sumnjao postajalo sve izvjesnije!
Zalud
smo se okretali. Zalud pogledavali na sve strane, zalud čekali.
Sve
češće pogled bacasmo u pravcu puta koji je vodio uz šumu. Vidio sam da Buljan
odavno razmišlja o tome. Bilo je vrijeme da mu priznam:
-
Šta misliš da izađemo na Vitu Baru. Sigurno nas
gore čekaju!?
Ako
sam osjetio kada se iz hrabrog mladića pretvorio u zabrinuto, uplašeno dijete,
onda sam sad gledao kako tom djetetu malo treba za pokazati radost. Nikad neću
saznati šta je o meni mislio posljednjih pola sata, siguran sam da je sve to u
sekundi zaboravio. Mirovanje ovdje je, valjda i opasnije od kretanja.
Opet,
nije sve išlo glatko. Petnaest minuta nam je trebalo samo da stado utjeramo u
šumu. I kroz nju smo se kretali sporo.
Kada
je, konačno, trebalo ići lakše, kada smo imali još samo livadu ispred sebe,
tada nam pomoć sunca više nije ni trebala. Tako da mnogo ne brinusmo što nam se
učini kako se akšam prebrzo spuštao.
***
Posljednja
jeza me je prošla nakon što ugledasmo katun na Vitoj Bari. Još uvijek nismo
imali dobar vidik, ali je osjećaj kazivao kako je sve u redu.
Na
trenutak ostavljamo stado, idemo mjestu gdje i jutros zastajasmo. Prvo smo
pitali o onome noćas. Suze su sve govorile. Još ih se vratilo, ali mnogi nisu.
Vjeruje se, ko se vratio - vratio.
Rekli
su nam i o našima. Prošli su. U dvije grupe! Prva, sa svega stotinjak ovaca,
jako davno, druga prije oko sat, s nešto više od dvije stotine.
Odgovorom
smo i bili zadovoljni, i nismo. Svakako, ovi ovdje nam nisu znali objasniti
gorčinu koju smo sad osjećali, ali bi nam mogli dati nešto da pojedemo.
Buljanu
se i žurilo, upozoravao je na Orufu i mrak, a ja sam se lomio. Bio sam se
zarekao da nikad ni od koga neću hljeba zaiskati. Prigovoriću i sebi na
baksuzluku, od svih koji su nam pomagali ja se sastavio s jedinim koji uza se
nije nosio nikakvog torbička. Brat Ramo je, želeći mu pomoći, za obojicu nosio,
u konjskim bisagama.
Srećom,
Buljan je bio još gladniji. On je i zaiskao.
S
halalom smo darovani čitavim trećakom hljeba, koji su domaćini momački natrpali
kajmakom. Malo neobičan ukus, u ovom slučaju je bio posve nevažan. Dovoljan,
tek da se ja prisjetim Hedove zeljanice.
Ponuđeni
smo i varenikom, no Buljan je odbio. Ja sam ipak odlučio popiti jednu čašu.
Toplo, jako planinsko mlijeko ispuni mi dušu. S mirisom na još, ali poštovah i
Buljana. Nemamo vremena. Ovaj dugi dan trebamo sretno privesti kraju.
Osjećaj
kako smo veliki baksuzi mi sada zamjenjujemo suprotnima, smatramo se sretnima,
počašćenim od sudbine. Uvjeren sam da će nam zavidjeti kome budemo pričali o
ovom ručku, dočeku ovih ljudi, koji sigurno nisu mogli ovako ugostiti
četredeset ljudi. Ali dvojicu jesu.
Zahvalili
smo se, i gutajući krupne zalogaje nastavili dalje. Stado nas je slušalo.
Ponosni, zadovoljni i siti, ubrzo prelazimo prijevoj s kojega se vidjela Orufa.
Mada
se akšam gubio u spuštanju mraka jasno smo uočavali začelje kolone koju je
predvodio Fudo. Svi naši nedavno javljeni strahovi su nestajali.
