Kad ja pođoh na Bambašu,
na Bembašu, na vodu,
ja povedooh b'jelo janje,
b'jelo janje sa sobom.
Sve od derta i sevdaha,
od tuge i žalosti,
svud sam iš'o, svud sam gled'o,
ne bi l' dragu vidio.
Sve djevojke bembašanke
na kapiji stajahu,
samo moja, mila draga,
na demirli penadžeru.
Ja joj nazvah: "Selam alejk',
selam alejk' djevojče."
Ona meni: "Alejk' selam,
dođ' do veče, dilberče."
Ja ne odoh isto veče,
već ja odoh sutradan.
Drugog dana, moja draga
za drugog se udala.
Prolazeći
pored koza primijetio sam da me zbunjeno gledaju. Pomilovao sam onu koja je
bila najbliža, pa rukom dao Buljanu znak da i on može krenuti.
Povremeno
sam se osvrtao i pratio raspoloženje ovaca. Nije bilo problema, Buljan čak nije
ni koristio štap, služio se samo riječima. Činilo mi se da tako više razbija
osjećaj samoće, i potpuno neprotjerano prisustvo blagog osjećaja straha.
Sve
vrijeme, stupanjem na kamenitu stazu, pomno sam pratio markacije. Put je još
bio neugodan, ali nije bilo klizavo kao jutros. Ni jednog momenta nisam sumnjao
kako ću uskoro vidjeti svjetla koja je neku noć vidio i Latif, istina sa
suprotne strane.
Siguran
u sebe, jedino mi je smetala tišina i pomalo sam žalio što sam nas razdvojio.
Makar je jasno da je moralo tako.
Kako
je mrak pritiskao to me obradova Buljanovo povremeno javljanje. Nije bilo nužno
glasom tjerati ovce ali razumio sam Buljana, a i meni je bilo prijatnije.
Trebalo
je proći skoro pola sata sigurnog koračanja Orufom, pa da prvi put zastanem.
Kao da mi je ostatak puta u momentu iščezao. Vjerovao sam, samo zbog lošije
vidljivosti.
Popeh
se na poveći kamen, samo korak udaljen. Okrenuh se ukrug. Jedino što sam na sve
strane jasno vidio je bezbroj bijelog kamenja. Na blagoj mjesečini izgledali su
još ljepši.
Skoro
pa da sam poželio nekog s fotoaparatom, ili još bolje vještog s kistom, da me
baš ovdje uslika. Ja na velikom kamenu, bolje reći manjoj stijeni, a iza mene,
redom, trinaest koza, veći broj ovaca, kojima se iz ove perspektive kraj ne
nazire, i Buljan, čije prisustvo tek mogu pretpostaviti. Zamišljenu fotografiju
upotpunjuje ovo beskrajno, prirodnom umjetnošću posloženo kamenje, i mjesečina,
koja se, svakako, bolje uklapa nego što bi dnevna svjetlost. Za fotografiju.
Ovu
ću sliku ponijeti u očima, za dnevnik, sad mi je naći kuda put dalje krivuda.
Nije
bilo teško. Međutim, ono što nisam očekivao je da će se problem uskoro
ponoviti. Ovaj put u blizini nisam imao nikakve stijene, na kojoj bi se malo šepurio.
Morao sam se orijentisati iz mjesta.
Uvjerio
sam se da je nastavak puta metar i po od mene, malo ulijevo.
Sljedeća
markacija, pa novih sto metara. I novo iščezavanje puta. Kratko zadržavanje, i
opet skretanje malo ulijevo...
Nije
me počelo sikirati često traženje puta u kamenjaru, već vrijeme koje je
prolazilo.
S
pravom ili ne, govorio sam sebi kako još nije vrijeme za paniku. Još sam hodao
jasno izraženim putem, koze i ovce su i dalje sve na broju, a i Buljan se još
uvijek čuo. Samo, sad nisam siguran da li tjera ovce ili pjevuši neku svoju
omiljenu pjesmicu.
Vrijeme
i dalje prolazi. Čarobnim svjetlima, koja mogu podsjetiti na Konjic, ni traga.
Put više ne iščezava, ali se predstavlja isprekidanim. Teži je za savlađivanje,
a ni markacije ga više ne prate.
Nekoliko
puta ću se pokušati prevariti. Na par usputnih kamenova sam viđao nešto što
može sličiti krugovima, i za što se u mraku može posumnjati da je crvene boje.
Prejaka želja.
Prestajem
se osvrtati i gledati ustranu. Navikao sam se osjećati koze, a dosadilo mi
lijevo i desno gledati uvijek isto. Uporno zurim naprijed, poslije svakog
koraka se jednako nadam da će me ozariti svjetlo, više nego što je Latifa. On
mu se nije nadao.
Put
sve teži. Još se ne saplićem, ali se jedva probijam dalje.
Počeo
sam i da psujem.
Markacije
više i ne tražim. Savlađivanje puta mi postaje jedina briga. Više i ne biram
gdje ću stati nogom. Stajem tamo gdje je jedino i moguće.
Razmišljam
o dvije stvari. Za jedno sam siguran, već duže vrijeme smo na pogrešnom putu.
Još je moguće da smo skrenuli i s tog, pogrešnog puta!
Sljedeće
što sam očekivao je da Buljan sasvim pobjesni, da zatraži da se vratimo. Kako
bih mu objasnio da bi i to bilo jednako teško... Najgore se desilo, više nije
bilo vremena.
***
Boreći
se s onim što mi se činilo da je put, nađoh se na kamenitom brijegu, na kojem
je bilo i nemoguće zastati. Kamenje se pomjeralo, otimalo ispod nogu.
Čuo
sam Buljana kako me pokušava dozvati. Bilo je kasno. Primjećivao sam da se
brijeg ubrzo pretvara u zaravan. Jedino što mi je na um padalo je da se čim
prije dočepam vrha.
Na
svakom trećem koraku probijao me leden znoj. Služio sam se i rukama, da
izbjegnem otiskivanje. Bolje sam ih osjećao nego noge, kojima mi se činilo da i
ne stižem dodirnuti kamenje.
Buljan
me prestao pozivati da stanem. Znao sam da je i on zakoračio na dio kad je
trebalo svu snagu svući u ruke i noge.
Umjesto
njegovog glasa, čuo sam nešto što mi je dizalo kosu na glavi. Postalo je
neizdrživo hladno. Jedino što me je još zagrijavalo je osjećaj da više nisam
toliko daleko od željenog vrha.
Misli
o čarobnim svjetlima sam stjerao u pete, tamo gdje ih nisam mogao osjećati.
Skupa s njima sam poslao i želje da ovaj krajolik opišem u svom dnevniku.
Imao
sam samo jednu želju...
