Crven fesić, mamo,
crven fesić, joj mamice,
crven fesić u dragana,
joj mamo, mamice.
Da ga hoće, mamo,
da ga hoće, joj mamice,
da ga hoće nakriviti
joj mamo, mamice.
Medna usta, mamo,
medna usta, joj mamice,
medna usta u dragana moga,
joj mamo, mamice.
Da me hoće, mamo,
da me hoće, joj mamice,
da me hoće poljubiti
joj mamo, mamice.
Dala bih mu, mamo,
dala bih mu, joj mamice,
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo, mamice.
Dok smo u grupi, više nego u koloni, kretali se brinom, ćutali smo i razmišljali o tome šta je ispred nas. S tim da su mene misli vukle nazad, neprespavanoj noći.
Gledao sam mantil koji jeste dijelom već prisušen, i nisam mario što ću putem trpiti nelagodu preostale vlage na njemu i opasnosti da me to i prehladi, tek sad na sve gledam pravim očima. Baš je meni ova kiša trebala, pokisao jesam ali zato noge ponovo osjećam. Svrab je nestao, bar dok planinsko sunce ponovo ne užegne. Sinoć sam se nadao da ću moći izdurati put, jutros sam u to siguran.
Pred Komandom nas je čekalo petnaestak mladića.
Desetak je bilo naoružano i jašili su konje, oni bi nam trebali predstavljati
obezbjeđenje. I jedni i drugi su bili zakićeni torbicama ili manjim ruksacima,
iz kojih su se širili mirisi vrelih pogača, mesa, kajmaka, meda... Ti mirisi su
se spajali i do nas dopirali s okusom gorčine.
Neko je izvjestio Majora da smo stigli, pa sam
ubrzo imao priliku prvi put u životu vidjeti čovjeka o kojem sam ova dva-tri
dana toliko slušao.
Znao sam da je tek par godina prebacio preko četrdeset, zato sam očekivao nešto mlađe lice. Čuo sam da je iz JNA penzionisan, navođeni su različiti razlozi. Po jednim pričama u pitanju je bila neka bolest, drugi su tvrdili kako je to zbog alkohola, treći da je sve sređeno zbog velikih zasluga, a o kojima su se prepričavale bajke. Što niko nije sporio, dobio je bar dva ordena za hrabrost u miru! Ako su u nabrajanju njegovih pilotskih podviga i duplo dodali, što preostane dovoljno je da ga ostavi jednim od najsposobnijih vojnih pilota bivše JNA. Otud valjda i izgled lica, koji je varao oči koje bi ga gledale, ali i uvjeravao uši koje su o njemu slušale.
Znao sam da je tek par godina prebacio preko četrdeset, zato sam očekivao nešto mlađe lice. Čuo sam da je iz JNA penzionisan, navođeni su različiti razlozi. Po jednim pričama u pitanju je bila neka bolest, drugi su tvrdili kako je to zbog alkohola, treći da je sve sređeno zbog velikih zasluga, a o kojima su se prepričavale bajke. Što niko nije sporio, dobio je bar dva ordena za hrabrost u miru! Ako su u nabrajanju njegovih pilotskih podviga i duplo dodali, što preostane dovoljno je da ga ostavi jednim od najsposobnijih vojnih pilota bivše JNA. Otud valjda i izgled lica, koji je varao oči koje bi ga gledale, ali i uvjeravao uši koje su o njemu slušale.
Čim je izašao iz šatora nastao je takav tajac.
Očito je uvijek tako, mi smo se samo uklopili. Učinilo mi se da je stala i
bleka ovaca, da su i okolne stijene željele izraziti poštovanje prema samo
jednom čovjeku.
- Momci, drago mi
je da ste ovo shvatili ozbiljno. Jednako kao i svaki drugi zadatak. Što i nisam
ni sumnjao, poslije jučer. Kad je dio vas otišao u Trošanj, koje danas
očekujemo s dobrim vijestima. Znam da vas to više zanima, više od svega, ali će
vam, upravo zato, ovo dobro i doći. Rat je, i mi smo vojska, moramo se tako i
ponašati. Napominjem da sam za izvršenje ovog zadatka, za najodgovornije
odredio Seja Kovačevića i Rama Krša. Njima sam sve i objasnio, ponavljam i
vama: Možete dotjerati samo onu stoku koja je napuštena i kod koje ne bude
čobana. Ostalo, što vas zanima, pitajte njih. Usput, imate dovoljno vremena...
Nije nam dao mogućnost da njega bilo šta upitamo.
Možda je neko i imao namjeru, ali se nije usudio. A, ko zna, da li je i imalo
smisla.
***
Konjanici su bez riječi okrenuli konje i pošli,
mi smo ih slijedili. Već sam znao da niko ni riječ neće progovoriti, sve dok
bar katun ne napustimo. Zato mi je sve to vrijeme u ušima odzvanjao malo
piskutavi, pa ipak tako oštri Bešovićev glas. Pitao sam se da li je to samo dar
prirode, ili su i to školovali na vojnim akademijama. Uglavnom, kao i sve, i
glas mu je bio - pravi oficirski!
Ono što sam čuo, i ovo što sam vidio, dovoljno je
da shvatim kako je neko predodređen da bude komandant. Pošto smo polagano išli
u susret Zelengori opet se prisjetih nekih ranijih vremena, kad je jedan drugi
veliki komandant na ovim prostorima kovao slobodu...
Dok smo Trebovu i katune ostavljali iza sebe
većina je već razmišljala o onome što nas čeka u Borču. Meni je još bilo rano.
Stalno razmišljam o svom dnevniku, u koji imam toliko toga upisati, jedva čekam
da počnem. Pod posljednjim dojmovima, tragao sam za riječima kojima ću
predstaviti čovjeka koji i u meni već budi više od divljenja.
Samo jedna rečenica, jedan osjećaj me osvajao.
Bešović je tačno onakav čovjek, kakvog je Allah i mogao i morao poslati ovom
narodu.
Zelengora,
s Ljubina Groba prema Dobrom Dolu i Vitoj Bari
