I - 35 / Jedino što nas je vodilo dalje

Ovčar ovce ispod gore javi,

pitala ga ostarjela majka:

„Oj, ovčare, kićena jabuko,

jesi l' majci ovce napojio?“                                                                                                                                  

„Mila majko, pravo ću ti kazat':

pola pilo, pola preskočilo;

Vrag nanese tri l'jepe djevojke:

najstarija ovce predvojila,

najmlađa mi pamet pomjerila!“

Možda smo se stigli malo nadmudrivati sa snom, ali smo sigurno bili svjesni svake sekunde kroz koju smo prošli.

Dugo je vjetar jednako zviždao, pa tek onda počeo jenjavati. Bilo nam je hladno, pa malo manje... Buljan je, u dužim intervalima, iznova sažaljevao majku, koja je u toplom i van bilo kakve opasnosti.

Mjehuri, samo što nam nisu pukli. Inače bi nam bilo žao ustati.

Durao sam zbog hladnoće, ali i u odlučnosti da s Buljanom ne pričam o stradalim ovcama. Ja sam siguran da su te scene bile stvarnost, druge sam dileme imao. Jesam li se na vrijeme povukao, odbio desno, te je to razlog zašto Buljanove oči nisu stigle gledati što i moje? Ako bih mu ispričao, da li bi mi povjerovao? Kako bi sve to uticalo na njega?

Plašio sam se varijante da je neka od ovaca stradala i pred njegovim očima. Ako on ne želi o tome pričati neću ni ja. Strahovao sam od jutra, hoće li opet biti hladno i vjetrovito, može li se dan pretvoriti u još gore? Kakvi ćemo mi biti, kako podnositi nevolje kojih ne možemo biti svjesni dok se ne budu pokazivale? Kakvog raspoloženja će biti Buljan, koliko ovaca nedostaje, hoće li primijetiti razliku? Strahovao sam od jutra, ali i jedva čekao da dođe.

Jutro je svanulo ljepše nego se sinoć dalo naslutiti. Nije više bilo tako hladno, a ni put nije izgledao onako težak. Koze su već, među kamenjem tragale za doručkom. Ovce su se još držale skupa, ukupno ih šezdeset i četiri.

Jedino, još nismo znali - kuda dalje!

Spustili smo se niz brinu pored naše vrtače. Izašli smo na put koji je krivudao planinskim vrlijetima. Nije bio sav u kamenju, pružao se i zemljanim i travnatim dijelovima, okružen sitnim grmljem i rastinjem. Nismo znali da li nas to treba radovati, ili zabrinjavati. Orijentisati se nismo mogli.

-          Kuda sad, doktore? – čuo sam da se, na Vitoj Bari, tako obraća i Fadilu, tako da ovo nije bila provokacija.

-          Ovako: očito smo negdje skrenuli lijevo. Ovaj put je nejasan, malo šuhveli. Radije bih da krenemo pravo. Čim nađemo neko skretanje desno, odbijaćemo se. Svakako ćemo se odbiti Trebovoj!

Buljan je čekao pet minuta, prije nego je pristao. Mislim da je u mislima više bio s majkom, nego što se sam pokušao orijentisati.

Odabrali smo najpogodniji prolaz za svođenje stada. Odlučili smo koze pustiti ispred, a ovce iza nas.

Put je bio sve pogodniji za hođu. Glad i žeđ nismo ni osjećali. Samo smo pratili put i radovali se svaki put kada bi krivudao desno.

Više smo ćutali nego pričali. Povremeno smo ustavljali stado. Zapravo se samo zaustavljalo, kako bi otkinulo pokoji list ili travku, kojih je bivalo sve više kako smo zalazili dublje. Mi smo to koristili da probamo naći kakve druge tragove.

S obzirom na posljednju kišu, ovuda niko nije prošao od prekjučer. Straha od četnika nije bilo, ali ni izgleda da ćemo skoro pronaći Trebovu.

Buljan je postajao sve nervozniji. A i meni bi bilo lakše priznati da sam i sam zabrinut, nego njega uvjeravati da za to nemamo razloga. Čini mi se da je i jedino što ga je još držalo urazumljivim moja smirenost. A ja sam bio smiren zbog njegove uznemirenosti. Ako je nešto još dobro, to je činjenica da smo još skupa.

I, ostaćemo do kraja. Jer još uvijek je jedini, put kojim trenutno idemo.

Vrijeme i dalje prolazi. Vegetacija se, od trenutka silaska s kamenom prekrivenih predjela, nije bitno mijenjala. To je navodilo Buljana da sve češće pominje kako smo se već uveliko uvukli u Zelengoru.

Mogao je imati pravo, složio sam se:

-          To bi, vidiš, bilo dobro. Na Zelengori bi trebali biti puno dalje od Kalinovika nego od Trebove. Prvi put, koji skrene desno, naš je!

Na sve sam načine obuzdavao daljnje navale straha kod njega. S obzirom na njegovih malo godina, još sam bio i sretan što je on sa mnom. Mnogi njegovi vrsnici bi se ponašali još beznadežnije, a koje ne bih mogao kontrolisati. Možda bih ja morao pasti pod njihov uticaj. A da je neko stariji, vjerovatno bismo ostavili stado i neko vrijeme kružili ukrug, poslije čega bi imali veću mogućnost pogreške. A, da je neko umjesto mene, ovo me ne bi ni zanimalo.

                                                                 ***

Lijep ljetni planinski dan je prolazio podnevnu stanicu, kad je Buljan osjetio najveći napad bespomoćnosti:

-          Hajdemo se vratiti.

Nisam želio odmah odgovoriti, kako bi izgledalo da razmišljam. On je, za to vrijeme, sjeo, zario glavu među koljena i počeo glasno plakati. Više od toga me brinulo što plač nije presijecao prizivanjem majke, ili nekog drugog od rodbine.

Valjalo mi je čekati još neko vrijeme. Znao sam da neće predugo. Čim je počeo jenjavati u plaču, i bio u prilici da me jasno čuje, ukazao sam mu na jednu činjenicu, s kojom se obojica moramo pomiriti:

-          Eto, ako bi se sad i vratili, noćili bi u onoj vrtači. Pa, onda, ujutro, opet ispočetka. Ako si ti siguran da ćeš nas odande odvesti ravno do Trebove, nije problem, možemo odmah krenuti!?

-          A, dokle ćemo ovuda stići – umjesto odgovora, dočekao me novim pitanjima – znaš li ti kud nas vodiš?

-          Priznajem da ne znam. Ja sam i Trebovu prvi put u životu vidio. Ali, ovaj put nije neko napravio samo da bi bio ucrtan na kartu. Sigurno su ga ljudi koristili. Kako sam razumio, sem katuna na Trebovoj i Vitoj Bari, drugih ovuda nema. Vitu Baru smo prošli, na ulazu u Trebovu smo malo skrenuli, sad sigurno idemo pored nje. Što znači da ovaj put nema kud voditi, osim na Trebovu.

-          Trebovu! Trebovu! Hodamo vazdan, gdje ti je ta Trebova?

-          Slažem se. Hodamo vazdan, ili po dana, nebitno. Spustili smo se u dolinu i nismo se više peli, što bi moralo značiti da smo još na Zelengori, osim... osim ako... Je li se slažeš da Zelengora nije toliko mala da bismo je mogli proći za po dana?

Nije mi odgovorio. Obrisao je suze, a onda nesigurno rekao:

-          Ja bih, ipak, da se vratimo.

Shvatio sam kako je najbolje da neko vrijeme šutim. Ni malo odmora, neće nam škoditi.

Prišao sam jednom, meni nepoznatom grmu. Otrgnuo sam nekoliko listova, s namjerom da ih provučem kroz želudac. Prva dva lista sam nekako progutao, sljedeći sam morao ispljunuti. Bili su grozni.

Potražio sam u blizini nešto što bi moglo biti jestivije. Na kraju sam se zadovoljio neko vrijeme promatrati ovce, koje su o ovom bilju imale sasvim drukčije mišljenje.

Buljan je legao, metnuvši ruku pod glavu. Počeo se smirivati. Prihvatih da je najpametnije neko vrijeme mu se pridružiti. Nisam se slagao s ovakvim gubljenjem vremena, ali sam odlučio biti strpljiv koliko i on.

Na to sam čekao manje od pola sata:

-          Sigurno me sada traže. Možda i oplakuju... Hoćemo li?

Pomisao na majku, sada je imala pravi efekat. Trgla ga je iz bezvoljnosti.

To je ono što sam i iščekivao.

Ustao sam. I on je. Otresli smo se od mahovine, gledajući se nijemo.

Bez dogovora, skupa smo potjerali stado. Naprijed!

Nismo žurili. Puštali smo da bar koze i ovce ne gladuju.

Prvo što smo osjećali je da se teren polako spušta. Kako smo sve tumačili kako nam odgovara, shvatili smo i ovo kao znak približavanja Trebovoj, pošto bi trebalo da je niža od Zelengore.

Kako je vrijeme prolazilo bili smo bliže momentu kad će nada biti jedino što će nas voditi dalje. Prestali smo brojati krivine, svejedno nam je bilo da li put savija lijevo ili desno. Išli smo mirno, i čekali da nas put odvede - bilo gdje.

Još je rano da nas mrak sustigne, ali smo blizu da i o tome počnemo razmišljati. Znali smo da i ovaj put, ma koliko krivudao kroz ovo što je najvjerovatnije Zelengora, kad-tad negdje mora završiti, a do tada nam je držati se njega.

Odjednom, počeli smo osjećati da se naš put polahko širi. Približava se svome kraju. Zašli smo i u raznovrsniju i pitomiju šumu, no još nismo mogli biti sasvim uvjereni da nismo blizu nikakvog naselja.

                                                                ***

Sami trenutak izlaska s puta, za kojim sigurno nećemo žaliti, dočekali smo sasvim mirno. Bar pedesetak metara ranije smo imali još jedan, nešto uži, skoro paralelan s našim. Spajali su se u jedan, širi i svakako bolji put. Ovo već možemo nazvati i cestom. Ni njome, sigurno, nisu išla vozila, ali što je nama važnije, uočili smo tragove kopita i papaka, konjske i ovčije balege. Još da pripada stoci s Trebove...

Gledali smo niz cestu, koju samo što nismo počeli moliti da, ako već ne vodi, zbog nas promijeni pravac i dovede nas do Trebove. Vodila kud vodila, nama je niz nju.

Ni ona nam se nije izvinjavala što, možda, nije ono što bi mi željeli da jeste, ali nas je mamila da je slijedimo.

Trudili smo se raspored kretanja držati isti, sad je to bilo malo teže. Koze i ovce nisu puno marile što se nama žurilo. Ako nam se već žurilo?

Prvi put počesmo glasno nagađati gdje smo. Ja sam i dalje želio da smo blizu Trebove, dok je Buljan vjerovao kako smo prije u blizini Vite Bare. To meni nikako nije bilo logično, mada ni protiv toga ne bih imao ništa protiv.

Osjećaj da se nekamo približavamo činio nas je pomirljivim sa sudbinom. Neka bude što je suđeno!

                                                       Zelengora, vrh Treskavac