Umihana,
hadži-Jusufage,
na Vrbasu abdest
uzimaše.
Kraj Vrbasa ibrik
ostavila,
papuče je vodi
okrenula, 6. avgust
1992.
da svi misle da se
utopila.
Vrbas-vodi lete sa
svih strana;
Umihana, u sred
đulistana,
čeka Ibru, aš'ka i
sevdaha.
Bilo
je blizu tri po podne, neko predloži da svratimo u Famos. Kako bi čuli vijesti,
mada je bilo i toga - da bi i ovdje bili viđeni s naoružanjem. Ali, zasigurno,
niko nije znao da smo samo navedeni šapatom sudbine, kako bi čuli vijest čije
će nam prepričavanje ispuniti ostatak dana.
Reporteri
su se javljali, sa zapada i sjevera naše zemlje, zatim s juga i istoka, što je
nama svakako interesantnije. Naravno, najnestrpljivije iščekivasmo javljanje
našeg Šemsa Tucakovića.
Do
sada smo, uglavnom, bili naviknuti na njegove gotovo identične izvještaje.
Svodili su se na vijesti koje su svjedočile o stradanjima muslimanskih civila i
sela. Pri tome nije imao potrebe da laže bilo šta, divljanja četnika u našim
krajevima bila su intenzivna. Ono što, možda, nije sasvim odgovaralo istini i
što je nama izgledalo kao malo pretjerivanje je njegov manir da u tome koristi
topografsku vojnu kartu.
Tako
je, naše malo selo, od trideset pet kuća i nešto više domaćinstava, razdijelio
na „više sela i zaselaka“. Istina nije promijenjena, zločin nije uvećan niti
smanjen, broj poginulih je ostao isti, što je i jedino važno. Šemso je, očito,
želio i psihološki djelovati na slušatelje.
Izvještaj
koji je sa Zelengore, po našem izlasku, njemu poslat, glasio je otprilike
ovako:
Trećeg jula su četničke
jedinice izvršile napad na selo Trošanj, koje su do temelja spalile. Pri tome
su počinile niz stravičnih zločina, ubivši više od dvadeset žitelja ovog sela,
uglavnom muškarce, dok su zarobili više od polovine, mahom žena i djece, čija
je sudbina neizvjesna. Najsretniji, njih šezdesetak, izbjegli su četničkoj kami
i svjedočeći o najstrašnijim zločinima u ovom kraju, stigli do slobodnih
teritorija. Spasila se, dakle, tek trećina mještana.
Međutim,
izvještaj koji je otišao u eter, izgledao je nešto drukčije:
Divljanje četničkih hordi, i
više puta potvrđenih zlikovaca, nastavlja uzimati krvavi danak u selima
fočanske opštine. Na meti ovih zvijeri, obučenih u četničke uniforme i do
lakata okrvavljenih ruku, okupljenih oko samozvanog vojvode Gojka Jankovića,
ovih dana su se našla sljedeća sela: Mješaji, Bista, Stupovi, Džikovine,
Lađenici, Trošanj i Barice. Sva su do temelja spaljena. U svom divljanju, četnici
nisu pošteđivali ni žene i djecu. Pucali su na sve što se kretalo, tako da su
pobili i zvjerski pomorili više desetina mještana ovih sela, dok je veći broj
zarobljen i odveden u konc-logore u Foči. Njihova sudbina je i dalje
neizvjesna. Oni najsretniji su uspjeli uteći ispod četničke kame, da svjedoče o
onom što se dogodilo!
Broj
poginulih je, srazmjerno broju pobrojanih sela, djelovao manje strašno. Efekat
koji je on postizao, nama se nije činio posebnim. Onaj ko nije poznavao naš
kraj, činjenicu da je naše malo selo potpuno okruženo srpskim selima, sticajem
okolnosti prepušteno samo sebi, iz njegovog izvještaja je mogao steći skroz
pogrešnu sliku.
Osim
što je postojala i druga istina, koja je govorila o sličnim dešavanjima duž i
širom cijele Bosne i Hercegovine, koja je stradanje svakog mjesta, tako i
našeg, svodila samo na puke brojke, niko više normalan nije mogao ni obraćati
pažnju na broj sela koja su četnici spaljivali, kao ni da prebrojava ubijene i
poklane...
***
Pošto
se jučer nije javljao, danas smo bili sigurni da hoće. Iako smo vjerovali u još
jedan, kao po kalupu rađen izvještaj, svi smo ušutjeli kada je najavljen. Zbog
prebrzog govora, samo tako stvorenom tišinom mogli smo ga razumjeti:
-
U blizini linija naših boraca na Grepku, danas su
naši izviđači pronašli četiri, za sada neidentifikovana ženska tijela. Već u
fazi raspadanja, samo odjeća potvrđuje da se radilo o ženama. Pretpostavljamo
da se radi o ženama koje su četnici prethodnih dana zarobljene držali u nekom
od konc-logora u Foči ili okolini. Njihovo dovođenje u područje izvan svih
naselja, samo ukazuje da su prije smrti mučene i vjerovatno seksualno
zlostavljane. Nisu se potrudili ni da uklone tijela, valjda računajući kako će
to umjesto njih obaviti divlje zvijeri, kojih u ovim krajevima ima poprilično.
Ovakvi dokazi četničkih iživljavanja nad nemoćnim civilima, samo jačaju moral
naših boraca...
Kraj
izvještaja nismo sasvim razumjeli, govorio je o čvrstom držanju naših linija i
pored stalnih pješadijskih i artiljerijskih četničkih napada.
Zadržali
smo se na prethodnoj laži, koja je imala opravdanje. Na ovaj je način
otklonjena sumnja, ako je među četnicima i postojala, o pogibiji žena koje su
slali na ugovaranje razmjene!
Komanda
na Grepku je održala obećanje njima dato, poslije prihvatanja da ostanu na
slobodnoj teritoriji. A ovo je i kod nas dodatno uvećalo nade da će njihova
djeca, svakako i ostali zarobljenici, jednog dana također dočekati slobodu.
Mogli
smo otkloniti i ono malo sumnje u ispravnost toga što je Komanda na Grepku
uradila. Plan je ispao savršen, uz nesporno novinarsko umijeće doktora
Tucakovića, koji je bio više nego ubjedljiv, bio je garancija da će uroditi
plodom i da će četnici nasjesti.
Možda
smo i prvi put konkretno spoznali kako novinarska laž može biti korisna u ovakvom
ratu. Šemso je dokazao vičnost poslu, čak i kada situacija nalaže zanemarivanje
novinarske etike koja podrazumijeva tačnost izvještavanja!
Znali
smo kako je izbjeglicama smještenim u bungalovima „obaveza“ slušanje svih
vijesti, nije bilo sumnje da je ovo tamo već odjeknulo.
Žurili smo Babinu dolu. Gore je bio samo jedan
radio. Štedile su se baterije, slušale samo večernje vijesti.
