II - 56 / Mi se držasmo skupa

Dvoje su se omiljeli mladih,
Omer momče, Mejrema djevojče.
U proljeće kad iscvjeta cv'jeće,
kad iscvjeta zumbul i karanfil.

Mala ih je opazila straža,
mala straža, Omerova majka.
Govorila Omerova majka:
„Oj, Omere, moje milo perje,
ti ne gledaj Mejreme djevojke,
ljepšom će te oženiti majka!“

Ljepšom će te oženiti majka:                         7. avgust 1992.
L'jepom Fatom, Atlagića zlatom,
i viša je i ljepša od Mejre.
Još je Fata od roda bogata,
i tebe će potpomoći blagom!“

Al' govori Omer momče mlado:
„Hajd', ne luduj, moja stara majko,
neću Fate za života svoga,
Mejra mi je pola srca moga!
Nije blago ni srebro ni zlato,
već je blago što je srcu drago!

 

 

 

Drugi dan s puškama, pa Alija i ja požarni. Neka, bolje i to nego da s naoružanjem idemo na doručak.

Pričali smo o jučerašnjem danu. Naravno, najviše o Šemsovom izvještaju.

Usporavamo priču, kako se, po našem računanju, primiče vrijeme kada bi se trebali pojaviti oni koji su najbrže jeli. S tim mislima, povećava se i naš osjećaj gladi.

Međutim, kad spazismo da se istovremeno i žurno približava cijela grupa, znali smo da se desilo nešto nepredviđeno.

-          Šta je bilo? – pitali smo Zaima i Naila, koji se malo izdvojiše.

-          Četnici napali!

 

Znali smo šta nam je činiti. Ubrzo ćemo, svi koji smo ih prekjučer zadužili, imati puške na ramenima.

-          Ako ste vi gladni, idite jesti – ponudi se Kemura – dajte meni i Adi puške.

-          Neka, hvala – bez razmišljanja odgovorih – neće nam biti prvi put da preskočimo doručak!

Skoro smo trčali prema Famosu. Bez riječi, ali s mislima. Ne znamo ni od kuda četnici napadaju, gdje idemo i koliko ćemo se zadržati. Ipak, vjerujemo da će nam biti lakše nego ovima što su ostali. To i jeste najveća mana Babina dola, izolovanost od koncentracije vojske i izloženost porama Bjelašnice.

Pred Famosom nas je čekao Taib. Ali, nije bio sam. Uz njega vidimo mladića nižeg rasta, debljeg i crnije puti.

On se i obratio:

-          Odlično! Komandiru, povedi ih za mnom! – prema naglasku smo odmah shvatili da je Šiptar.

 

Njegov nadimak nas neće iznenaditi, a tako će nam se i predstaviti, Šok je manje-više uobičajeno za sve Šiptare u tuđini.

 

                                     ***

Iznenadilo nas je njegovo prisustvo. I ponašanje, Taibu je dao da vodi stroj a sam se držao iznad svih. Najgore, Taib je to prihvatao. Kao što nam nije bilo jasno gdje i zašto idemo, tako ni šta je ovako djelovalo na Taiba: strah, lična sujeta ili prisustvo Šoka!

Taib je ćutao. A ovaj je sve vrijeme pričao, kako se to u narodu znalo reći - nije uvlačio jezika. Govorio je slobodno, preglasno za čovjeka koji u susret četnicima vodi pedeset ljudi!

Svakim je korakom u našim očima postajao nadmeniji, širio naše sumnje. Nije nam se sviđalo, niti činilo normalnim, predstavljanje situacije u kojoj jedino on ima pravo da govori, mi ostali samo da ćutimo i slušamo.

Iako dobro prepoznatljivim šiptarskim naglaskom, govorio je dosta razgovjetno. Ali i nepovezano. Ni sasvim uvjerljivo. Izgledalo je, samo s jednim ciljem, zadobijanjem autoriteta.

Kada nas je zaustavio, to je bilo još izglednije. Niti smo šta čuli, niti vidjeli...

 

***

Šok se ponašao kao da nije tako. Objasnio nam je da se trebamo lagano razvući i zaposjesti linije odbrane. U paru, po dvojica. Bar nije žurio, mogli smo se nekako grupisati.

Mi Trošnjani se držasmo skupa. Istina, nismo stigli do kraja izraziti želje. Tako, mene zapade Nail. Nisam bio nezadovoljan, danas se doimao pouzdano, ohrabrujuće.

Možda nismo imali sreće u izboru mjesta. Imali smo ispred poveći grmen, dobro će nas zaklanjati, ali je desno od nas ostalo puno nepokrivenog prostora. Susjede na toj strani nismo čak ni vidjeli. Čistine je bilo i iza, ukoliko budemo prisiljeni na povlačenje, neće nam biti lako. Lijevo je situacija bila bolja, tu odmah su bili Zaim i Šemso, nedaleko Alija i Abid, ako sam dobro vidio.

Dok tog prvog utiska postanemo skroz svjesni, odlučih sabrati čega se sve putem naslušasmo.

Šok je, u nekoliko navrata, pominjao ranije borbe. Uvijek su četnici napadali, naši ih uspiješno odbijali. Nije preskočio ni glavni događaj, oslobađanje Trnova. Ushićeno je dočaravao i uspjehe naših jurišnika, ističući kako bi tako trebao izgledati i svaki bosanski vojnik. Vjerovatno se radilo o istinitim događajima, možda dijelom preuveličanim, s upitnim njegovim ličnim učešćem. Možda je većinu čuo od drugih. Tako se činilo, pošto je odavao sliku nestašnog dječačića koji se hvalisao, pred još manjom djecom, nestašlucima za koje je sam vjerovao da ona nisu kadra izvesti!

Od drugih, imenom je jedino pominjao Čeda Domuza. Obavezno, stalno dodajući i - pokojni! S tim da njegovu pogibiju nije opisao, valjda se nije uklapalo u ono što je želio reći.

Pokušao sam se sjetiti zašto i kako su Čeda pominjali ispod Variza. Možda je baš onog dana poginuo, možda su o tome pričali a ja nisam razumio. Ne sjećam se ni u Dejčićima da sam čuo, a ni u ovih par dana ovdje. Sve zajedno me zbunjivalo, ali je zato Šok u meni imao nekog ko ga je slušao s više pažnje.

Između ovih sitnih pričica, često je napominjao kako ćemo uskoro i sami imati priliku nešto slično doživjeti. Tada bi u nama javio i sumnju da je sasvim zdrave pameti, umjesto da je samo loše informisan!

Stizao je u nekoliko navrata istaći i svoju odanost Allahu, citirajući neki ajet iz Kur'ana. Kao da nas je time želio dodatno provjeriti, ne skrivajući zadovoljstvo osjetivši kako tada, ipak, nekima pobuđuje povećanu pažnju.

Između svega, kompletna situacija do daljnjeg za nas ostaje tajna. Najviše, njegova uloga u njoj. Da bi lakše saznali, pustili smo ga da je odigra do kraja!

 

  ***

Kad mi je misli ponestalo, a već se pola sata ništa nije ni učinilo, kamoli desilo, znajući da ni Nail nije ljubitelj nejasne šutnje, očima sam tražio da prvi progovori.

-          Šta ti misliš, za ovog Šoka? – to se uskoro desilo, a potvrdio je da smo o istom razmišljali.

-          Nemam pojma šta bih ti rek'o, ako je tačno što govori - nije loš!

-          To te i pitam. Ako je i pola ovog tačno, on je dobar. Meni je najgore: Niti znam ko je, ni odakle se stvorio. Nešto kontam, mog'o sam i ja ovako doći, dati uzbunu, svesti vas ovdje i glumiti heroja.

-          Nisi. Tebe znamo – našalih se, tek da potvrdim kako ga pratim.

-          Nisam tako ni mislio. Ne vas, neke druge. Koji me ne znaju. Bahnem, proderem se „Uzbuna!“, svi skoče, niko ništa ne pita, a svi u mene blehnu k'o u Boga. Odvučem ih negdje, držim dok mi se kurcu hoće, na kraju kažem kako su četnici napali na nekom drugom kraju a oni tu bili za svaki slučaj. Je li tako?

-          Bi li se i ti hvalio?

-          Što ne bih. Koji bih ih kurac onda i vodio. A i bolje bi me slušali!

-          Kako ko! Vidiš, mene Šok nije baš ubijedio. Mada, sad nešto kontam, još bih i volio da nas četnici napadnu. Imamo sjajan pogled naprijed, zalegnemo u ovaj grm...

-          Ne seri. Nemoj misliti da je mene nešto strah, ali ja znam što bi ti volio da danas budemo napadnuti! Tebi se proba ova puškica. Vidiš, ja ne bih. Zaboli mene za Šoka, ja samo jedva čekam da i ostali dobiju puške pa da svi zajedno što prije mičemo odavde. Jebe mi se i za Bjelašnicu, neka svako brani svoje. Naši su četnici oko Trebove, neka tamo napadnu. Tamo bih ja birao gdje ću ih čekati. Vidi ovo, desno niđe nikog, iza - sto metara do šume. A, koliko metaka imamo? Još, uvijek jedan oduzmi. Zapamti, na zadnjem je ispisano tvoje ime. U mene - moje.

-          Dobro, nije baš sto metara do šume. Ali, vidi, ko bi rek'o da ti znaš tako lijepo pričati.

-          Ti misliš da si samo ti pametan!

-          A-ha. Jebeš moju pamet, umrijeh od gladi. Ni doručkov'o nisam.

-          Kurac bi im ja mak'o bez doručka. Bjelašnica i Igman, puni vojske. Odjednom, spali da ih mi branimo. Bude li ovo zajebancija, ja ću nekom jebati mater za ovo!

-          Nemojmo se nervirati. Nije mi toliko prigustilo, imam ja u ruksaku suhih šljiva. Ja, više nikad i nigdje, ne idem bez bar par komada. Evo, ovog ću momenta koju metnuti u kljun... Oli i ti?

-          Ne bih još kvario doručak. Ali ako se ovo oduži, ne budeš li mi dao, oteću ti. Ako nisam pametniji, jesam jači od tebe!

 

Malo smo ušutili. Da bih ja obavio što sam rekao.

Potom smo se vratili priči. Prešli smo na druge teme. Neizbježno smo razmijenili mišljenja o onome što smo čuli da se dešavalo u Partizanu, među našim zarobljenim ženama. Podudarala su se.

Nismo se razlikovali ni u ocjenama onoga što smo mi proživjeli na Trebovoj, na ovome putu i ovdje. Slično smo gledali i na različitosti Zaima Bešovića i Juke Prazine.

Svratili smo malo i u dalju prošlost. Prisjećajući se nekih nestašluka, poglede bacismo na jabuke iza nas. Još su prilično zelene, ali i mi radoznali.

Jedino se nismo mogli dogovoriti koji će se popeti.

Uspjeli smo zainteresovati Zaima i Šemsa, koji nam se pridružiše. Za Zaima je veranje na jabuku bio izazov.

Tek što nam spusti nekoliko komada, tek što mu potvrdismo kako naša očekivanja nisu iznevjerena, moradosmo prekinuti s otimanjem od prirode.

Zatutnjalo je nebom!

šuma ispod hotela Famos