Oj, Zumreto, dušo
moja,
da si bliže dvora
moga,
češće bih ti dolazio,
Drinu vodu pregazio.
I sinoć sam dolazio,
vezen jagluk izgubio. 9. avgust
1992.
Ako si ga, dušo,
našla,
operi ga, vrati mi ga.
Drina voda plaha
r'jeka,
ja djevojka isprošena.
Nit' ću prati, nit' ga
slati,
već ću njime suze
trati!“
Jučer
smo, još jednom, pričali o nepredvidivosti sudbine. Dan ranije nam nije bilo
jasno zbog čega smo odvedeni na Straište, da bi nam se poslije samo kazalo.
U
jednom naletu, četnici su gađali plato Bjelašnice. Izbacili su tri „krmače“, od
kojih je jedna direktno pogodila Zukin logor. Panika je nastala u bungalovima,
među izbjeglicama, gdje srećom nije bilo stradalih.
Među
Zukinima, panike nije bilo. Brzo su krenuli ka skloništima, ali svi nisu imali
sreće. Jedan je poginuo na licu mjesta, za drugog je put do Igmana bio
predalek. Još desetak ih je, lakše ili teže, ranjeno.
Nas
je sudbina sklonila. Vrlo malo se nas vezivalo za Babin do, tako bi bilo i
prekjučer. Ovako, oni koji nisu imali puške ostali su na okupu, u nadi da će,
možda, situacija otkriti neku „rezervu“.
Dan
poslije, sve je opet podsjećalo na staro. Većina nas se, ponovo, odlučila
prošetati bungalovima.
U
priči sa Remzom, saznali smo zašto još nismo vidjeli Zumru Barlov. Ona je tamo,
na Igmanu, pomaže u kuhinji. Prije par dana ih je posjetila, nagovarala da joj
se pridruže. Njih dvije, Remza i Fatima, za razliku od Tidže i Zehre, priznale
su zainteresovanost.
I
mi smo se zainteresovali za tu priču. Nas četvorica: Zaim, Nail, Šemso i ja, za
danas smo dogovorili posjetu Zumri.
***
Hotel
Igman se predstavio ozbiljnijim od svih na Bjelašnici. Nije nas to čudilo, sem
vojne policije, unutra je i sanitet. Tu na ručak dolaze, i iz Depodansa,
zaduženi za prihvat i raspodjelu pušaka.
Ipak,
Zumra je lako našla vremena. Kolegice su je oslobodile trenutnih obaveza.
Objasnila je, kako je svakako imala u planu danas ponovo otići do Bjelašnice,
vijest o dolasku nekih novih je konačno stigla i do nje, a trebala je vidjeti i
šta su Remza i Fatima odlučile.
S
njom, neke uvodne priče nije bilo. Skupa smo bili na Trebovoj, a ono što smo mi
saznali ovdje, ona je prije. Zato je ona požurila da nam otkrije jednu svoju
tajnu, zbog čega joj je i trebala Remza, ili Fatima. Uz molbu da je, bar neko
vrijeme, ne otkrivamo njenima!
Preko
jedne poznanice, s kojom nas stiže na brzinu i upoznati, dogovorila je novi
angažman. Kuhinju će napustiti, mada se ne žali da joj je loše, naprotiv, s
ponosom će pamtiti dane kada je, na neki način, pomagala onima kojima je pomoć
najpotrebnija, ranjenicima. Međutim, javila se želja da bude još konkretnija.
Zbog
specifičnosti poslova, u četi vojne policije se pojavila potreba angažovanja i
određenog broja djevojaka. Nije se puno lomila, ipak je zanimalo i naše
mišljenje.
Nail
se smijao, Šemso se muči da povjeruje u to, Zaim se zamislio, dok ja nisam znao
šta da mislim. To je trajalo oko pet minuta.
Nail
se prestao smijati, Šemso je povjerovao, a ja sam shvatio o čemu je Zaim
razmišljao. Već smo joj mogli čestitati na hrabroj odluci.
Bili
smo i ponosni na nju. Možda je, samo, ranije nismo dovoljno poznavali!? Ili,
nismo razmišljali o tome. Da jesmo, ranije bi prepoznali to nešto posebno u
njoj. Ako se za vojnog policajca dovoljno takav roditi, ona je imala sve što
joj je potrebno!
Shvatila
je našu iskrenost, a mi njenu skrivenu poruku. Njene ćemo poštediti brze
sikiracije, ali nećemo propustiti priliku da ostalima ispričamo. Kada čuju,
valjda će shvatiti da za ovu Bosnu manje ne smiju ponuditi!
***
Neće
Zumra još u policiju, a pošto joj je trenutni angažman u kuhinji to nam nije
bio problem prihvatiti njenu ponudu da ostanemo i na ručku.
Koji
u osnovi nije bio bolji nego ono što je služeno u Famosu, ipak je sala,
ambijent bio ugodniji. Ali, tek nešto treće je ono zbog čega će mi biti baš
drago što smo ostali.
Bili
smo pri kraju s jelom, u salu je ušao dječačić od desetak godina, u pratnji dva
prava vojnika, on u crnoj, rekao bih paradnoj, jasno i specijalno krojenoj
vojničkoj uniformi. Ne bih rekao da je ikome drugom privukao posebnu pažnju,
što će reći da su naviknuti na njega, ipak Zumri nije promaklo moje čuđenje,
nerazumijevanje.
-
Ko je ovo? – pitao sam, znajući da je primijetila
moju zbunjenost, te osjećajući kako će mi znati odgovoriti.
-
To ti je Teo. Nisi ga viđ'o? – nakon što odmahnuh
glavom, nastavi – Teo ti je Čedov sin. Čeda Domuza. Onog što je prije deset
dana poginuo, kad se Rogoj oslobađao. Srbin je, ali malo je bilo takvih boraca.
A mali, isti on.
To
sam već mogao zamisliti. Sad me malo iznenadi kako ova trojica pokazaže da su
oni u ovih nekoliko dana puno više čuli o tome.
Mogu
reći da se malo i stidjeh što mozaik o takvom heroju sklapam ovako parcijalno,
no s druge strane sam sretan što mu upoznah sina, makar i tim, samo jednim
pogledom. Također, iako je vjerovatno rano da vagam koliki sam vjernik, osjećah
kako je Čedo već ponosan na svoga sina.
I
Zumra je govorila o tome, naglasivši kako je upoznala i Čedovu ženu Vesnu, koju
također predstavi biranim riječima.
Bilo
je ugodno biti u društvu Zumre, slušati je kako razborito i prkosno govori, te
se tako brzo uvjeriti kako je ozbiljna u svojim namjerama.
Koliko
smo poštovali njenu odluku, toliko i njene obaveze, odnosno razumijevanje
njenih kolegica. Prije nego se pozdravismo, dogovorismo vrijeme kada će ona
večeras doći kod Remze, zakazasmo novi susret, kada ćemo se i bolje ispričati.
