Čiji li su ono
sirotani,
što ulicom idu
poderani.
To su djeca starog
čika Smaje,
Što no propi kuću i
imanje.
Na umoru zadnje su mu
riječi:
„Moji sirotani, ko će
da vas hrani!?“
Vraćajući
se, odlučismo provjeriti koliko je svijet doista mali. Tidža nam je pominjala
brata, kojeg je i sama, zbog njegovih obaveza, jedva dva puta stigla vidjeti.
Oba puta je stigao samo kratko uvratiti, koliko da se nestigne sresti i s
nekima od onih koji su u Babin do stigli prije nas.
Dio
svoje mladosti, unazad samo dvije-tri godine, proveo je u našem selu. Iako je
to za njega bio težak period, zbog tužne životne priče bilo je to i najsretnije
rješenje, da neko vrijeme živi sa sestrom, odnosno porodicom čovjeka za kojega
se udala. Mislim da smo mi njega shvatili, i gledali kao pravog člana te
obitelji, što je on svojim odnosom prema njima i prema nama, ustvari i bio.
Prvu
ukazanu prilku da napusti selo i počne vlastitu brigu o sebi, nikako nije htio
propustiti. Tada je samo potvrdio o kakvom je momku riječ. Nije bježao od
posla, bio je od onih koji su smatrali da samo pošteno zarađen novac ima svoju
vrijednost. Vjerovao je u sebe. A, skromnost je vrlina koju je stekao nesretnim
djetinjstvom, ranim ostajanjem bez roditelja i osuđenosti da dugo zavisi o
staranju drugih.
Zbog
svega se, odmah po završenoj srednjoj školi i odsluženoj vojsci, zaposlio u
prvu firmu koja je nudila bilo kakav posao. Mogao je dovoljno zaraditi za
podmirivanje skromnih prohtijeva, i osamostaliti se. Ali, nije zaboravio svoje
drugo selo, ljude koji su ga u to teško vrijeme prihvatili kao rođeno dijete,
nas koji smo ga razumjeli i zahvaljujući čijoj razumljivosti, za sve vrijeme,
nije izlagan neprijatnostima koje bi mu, možda, negdje drugdje bile
svakodnevica.
Od
tada je, sad već prošlo prilično vremena. Ovo je bila iznenadna, ali i rijetka
prilika da mu vratimo dug kojim nas je zadužio, povremenim dolascima i
dokazivanjem kako postoje ljudi koji prijatelje ne zaboravljaju. Ako je ne
iskoristimo, pitanje je kada će se pojaviti sljedeća, kao i ko će je dočekati.
Ostali
su odobrili moj prijedlog. Složili smo se da imamo dovoljno ponosa da probamo
ući u to Zukino carstvo, kako su s ceste izgledali njegovi bungalovi. Sama
činjenica da je i Šućro jedan od Zukinih boraca, nedvojbeno je pokazivala kako
su i oni samo borci kao i svi drugi. Njihov komandant, za kojeg čusmo da je
dijelom sličan a dijelom sasvim suprotan Juki, ima svoje metode komandovanja, u
koje i nemamo namjeru se miješati. Mi, samo, želimo posjetiti starog jarana,
našeg Šućru.
Ako
nam ne bude dozvoljen pristup među objekte, valjda nam stražari neće odbiti
mogućnost da ga makar vidimo. Ako ni to ne bude po pravilima koji tu važe,
znaćemo da smo pokušali. Uputićemo pozdrave, bez mogućnosti uticanja hoće li i
biti prenešeni.
-
Mi se izvinjavamo – Nail je znao biti vrlo
pristojan, što je dokazao u obaraćanju stražaru na glavnoj kapiji – saznali smo
da je jedan naš, rođak i jaran, među vama. Voljeli bismo ga vidjeti, ako je
moguće.
-
Ako trenutno nije na liniji – ni stražar nije bio
neljubazan – samo mi recite kako se zove. Ja ću nazvati, oni će mi reći gdje
je!
-
Šućro Serdarević.
-
Šućro? – kao da se malo iznenadio – vi ste
njegovi Fočaci?! E, pa znam ja Šućru. Fin momak, i moj je jaran. Imate sreće,
baš je ovdje, čiste puške. Sačekajte, sad ću ga ja zovnuti.
Otišao
je iza svoga malog objekta, koji je imao ulogu prijavnice, i glasno uzviknuo:
-
Šućro! Imaš posjetu, stigli neki tvoji Fočaci!
Vratio
se i rekao nam da ga je zovnuo, mada smo i sami to čuli, a zatim dodao:
-
On je posebno osjetljiv na zemljake, doletiće za
sekund – dva puta se okretao nazad i prema nama, prije nego je mogao završiti –
Šta sam kaz'o!? Evo ga, ide.
Petnaestak
sekundi mu je trebalo da uđe u naš vidokrug. Prepoznali smo ga lako, znali smo
koga očekujemo, a i maskirna uniforma mu je savršeno pristajala.
On
je bio u nedoumici. Od kako smo stigli na Bjelašnicu, nije imao kada uvratiti
sestri. Zato nije bio siguran koga može očekivati! Potajno se, dakako, nadao
zetu, ili barem njegovom bratu Dževadu. Nije trčao, biće da je tiho žurio,
spreman - na vrijeme prepoznati bilo koga.
Svejedno,
obradovao se. Grlio nas je i ljubio redom, oslovljavajući imenima. Premalo je
vremena prošlo za zaborav, dovoljno za iskrenu radost.
-
Pa, kako ste mi? Šta se radi? Živi ste? –
obasipao nas je uobičajenim pitanjima, bez potrebe za iščekivanjem odgovora –
nešto mi je Tidža stigla ispričati... Znam sve, ne bih se pravio pametan, ne
bih nikom drž'o pridike. Jebi mu vraga, bilo-bilo. Ama, hajdemo ovamo, sad ću
ja završiti s puškama. Da popijemo kafu i malo popričamo. Imate li vremena?
Uglavnom
smo odgovarali slijeganjem ramena. Shvatio je to upravo tako - imali smo
vremena, samo nam je bilo malo neprijatno. U krugu smo jedinice koja po
gostoljubivosti i nije na najboljem glasu. A mi, prilično jadno izgledamo, bez
obzira na tek zadužene puške, koje nas, uzgred, i jedino čine vojnicima.
Polazimo
za Šućrom, shvatajući još nešto. Zukina jedinica nije nepristupačna onoliko
koliko se priča. Dovoljno je bilo što je Šućro obavijestio stražara da ćemo
neko vrijeme ostati kod njega. Niti su nam puške oduzete, niti je naš ulazak bilo
kako evidentiran.
Odmah
tu iza, na prvoj ledini, još jedan utisak. Organizacija nam se učini kao u
bivšoj JNA, šatorska su poredana kao pod konac, svi pedantno obavljaju
svakodnevni zadatak.
-
Alene – obrati se jednom mlađem vojniku – kad
završiš i sklopiš svoju pušku, ako ti nije zahmet, sklopi i moju, pa mi je
donesi!
-
Nema problema, komandiru! Samo ti hajde svojim
poslom.
-
Nije vam ovdje loše – Šemso konstatova ono što
smo svi pomislili – nije baš kao što se priča.
-
Kako se uzme. Ja se ne žalim. Disciplina jeste
malo jača nego u drugih, mada je i to više poštovanje nego neka strogoća. Mi
smo više na liniji i u pokretu, nego ovako. Ipak, neki se red mora znati.
Jebiga, malo više discipline, ali i bolja logistika. Pa, koliko ko more
izdurati. Naš se sastav stalno mijenja. Jedni ginu, bude ranjenih, jedni bježe,
drugi dolaze... Ja sam ovdje od prvog dana, meni je super. Ne bih mijenjao
jedinicu. Za sad, ne znam šta se sutra more desiti. Nego, manimo mi to, sad ću
je pricakariti kafu, a vi pričajte. Znam ko je i kako stradao, samo me zanima
je li iko išta pokuš'o. Kako se nije naš'o neko od vas mlađih, da... Ma, jah,
takvi su stari, svugdje...
Odbiti
kahvu, nije bilo stida. Činilo nam se da joj miris osjetismo pri samome pomenu,
što će se desiti i onima našim kojima ovo budemo pričali. Znali smo da će biti
prava, oni je, vjerovatno kao i Jukini, imaju dovoljno. Kod Tidže smo pili
mješavinu, sa pšenicom, ali ovo je...
Zauzvrat,
pričamo sve što znamo. Precizno, samo najbitnije. Ističemo da je nespretan
splet okolnosti doveo do čega je došlo. Mnogo se stvari nije poklopilo, da bi
kraj našeg boravka u Trošnju bio drukčiji. Dolazak Bešovića na Trebovu je
zakasnio za našom posjetom tom području. Istina o njegovoj brizi za nas, još
uvijek je stvar nagađanja.
Malo
sam se premišljao kod pominjanja toga, ali sam zaključio kako bi mu i Dževad
otkrio taj mogući djelić istine. Nisam htio sumnjati u povjerljivost ostalih,
mada sam njih iznenadio više nego njega. Obećali su ćutati, dalje ne širiti, pa
ipak im nisam otkrio svoj izvor informacija. Za svaki slučaj, kako bi me
savjest manje grizla.
Na
kraju smo istakli i sve segmente krivice koja je bila u nama. Sigurno smo
unijeli i malo subjektivnosti, opet smo njemu ostavili da izvede svoj
zaključak. Priznali smo kako će, i poslije ovoga, s pravom da se pita - da li
se moglo više učiniti...
Par
minuta je i on pričao. O svome ratnom putu. Opet se isticao skromnošću, nije
bilo pretjeranog ushićenja kod opisivanja vojnih uspjeha. Očito je imao više
iskustva. S ove distance, on je o svim zadatcima govorio kao o rutinski
odrađenim poslovima. Kako je pričao o svakodnevnim smotrama, čišćenju
naoružanja ili stražarenju, tako je pričao i o danima provedenim na linijama
odbrane, kao i o vremenu učestvovanja u ofanzivnim oslobodilačkim akcijama.
Niti jednom nije naglabao o mogućem broju ubijenih četnika, uništenih im
sredstava.
Bilo
ga je prijatno slušati, bez obaveze puno toga pamtiti. Možda je najvrjednije,
najiskrenije priznanje da mu je jedino teško bilo - kada je prvi put bio u
akciji. Do njenog početka, a onda je zaboravio sve strahove. Samo je razmišljao
da puca u četnika, ako ga vidi, i da se sačuva ako može.
Nismo
mu htjeli oduzimati previše vremena. Zahvalili smo se i ponudili da nam uzvrati
posjetu, iako će doček biti skromniji. Mi ćemo, jedino, moći „iščeprkati“
gutljaj-dva rakije, onog što je ovdje nedostajalo. Kako nam reče, kod njih je
zabranjena, ali se pojedinci snađu. Ima je u Jukinih, mada je i kod njih pod
kontrolom. Kao i sve, nabavlja se preko logistike, dijeli samo u posebnim
prilikama, kada treba proslaviti neku pobjedu. Nekad im je pretekne, preprodaju
je. On se time ne bavi, ne zanima ga, ali zna za neke, i oni kriju od Zuke,
mada više „kao fol“.
Dok
nas je ispraćao, pomenusmo i preksinoć mu poginule saborce. Saznasmo, bili su
to ponajbolji jurišnici.
Usput
nas povede da nam pokaže mjesto gdje se to dogodilo. Postajemo svjesniji
opasnosti koja dolazi iz zraka. Krater koji je ona aviobomba, znana pod imenom krmača
napravila, ostavlja nas bez komentara. U njega bi se, bez imalo pretjerivanja,
mogao umetnuti kombi, čak i manji autobus. To, zbog prhkog tla... što ima i
pozitivnu stranu - veći broj gelera je ostao u krateru. Na nekom tvrđem tlu,
krmače vjerovatno prave manje rupe, ali su i smrtonosnije!
Pomenuo
je Šućro kako je, neki dan, nedaleko jedna pala koja nije eksplodirala. Nismo
je otišli pogledati, dovoljno je i ovo što smo vidjeli.
***
Na
putu ka Babinu dolu, sređivasmo najnovije utiske. Svakome od nas se na trenutak
javila željica da bi i sami voljeli biti dijelom jedne ovakve jedinice. Sem
mirisa kahve, koji je bio dovoljan, od Šućra smo nosili i par konzervi, kutiju
hurmi i kutiju keksa. To bi, možda, i odbili, ali tri kutije cigareta, koliko
nam je mogao dati, razmišljajući kao njih trojica koji su pušili, nikako nismo
mogli.
Ipak,
brzo smo istinu pogledali s druge strane. To je najružnije što smo ovdje
vidjeli, što otkriva naš položaj niže vrijednosti.
Tu
je više jedinica, ili njihovih dijelova, a uslovi nisu svima isti. Kao da nismo
ista vojska! Mi smo sa Zelengore došli gladni, takvi ćemo se vjerovatno i
vratiti. Neki drugi borci to i ne znaju. Niko ne poriče ono što oni odrađuju,
za to se čuje, međutim ni naši zadatci nisu manje opasni i značajni.
A,
možda ovako treba. Možda je ovo početak, možda i mi dođemo na red.
