Na livadi, pod
jasenom,
voda izvire.
Tu se šeće l'jepa
Fata,
vodu zahvata.
Momče joj se s br'jega
baca,
zlatnom jabukom.
„Uzmi Fato, uzmi
zlato,
moja ćeš biti!“
„Neću, neću, ne treba
mi,
imam dragoga!
Jabuke se djeci daju,
da se igraju;
Djevojkama zlatan
prsten,
da se udaju!“
Nismo
htjeli ništa slutiti, ali ono što nas je dočekalo nije bilo uobičajeno. Svi su
bili već postrojeni ispred objekta, nedaleko od džipa koji je djelomično
otkrivao o čemu se radi. Sa strane su stajali Taib i Šok, sada već naš
poznanik, dok je govorio čovjek kojeg ranije nismo viđali. Nije nam bilo teško
pretpostaviti da je riječ o „komandantu“ kojeg je Šok pominjao.
Prvi
se utisak činio dobar. Ne zbog ovog uglađenog čovjeka, u uniformi koja je
blještala, već zbog očitog raspoloženja naših.
Nismo
znali šta smo propustili, ali smo stigli na opušteni dio. Iz stroja su se čuli
slobodni zahtjevi, koji su se odnosili na to šta bi trebalo učiniti da naš
boravak bude podnošljiviji.
Odlučili
smo ostati po strani, sačekati da sve bude gotovo. Neko će već požuriti da nam
objasni.
Nismo
dugo čekali. „Komandant“ je obećao da će učiniti šta može, još jednom svima
čestitao, najavio skorije ponovno viđenje, a u polasku i nas pozdravio. Tada
smo primijetili i veliki ožiljak na njegovom licu.
Kada
se kampanjola, s njima sve trojicom, udaljila, mi se uvukosmo među ostale
Trošnjane. Nismo trebali postavljati pitanja, skoro su se nadmetali u
prepričavanju.
Znali
su mu nadimak, onako kako im se i predstavio - kapetan Munja. Ko je i odakle
je, kakva mu je uloga ovdje, to nisu ni pitali.
Jednostavno
je, u društvu Taiba i Šoka, prije oko jednog sata, došao tu i zatražio da se
postroje. Predstavio se nadimkom, odmah ističući da je Šok prenio kako smo,
prije dva dana, uspješno odgovorili zadatku.
Zatim
je pitao, čija smo vojska. Kako je prvi odgovor bio „majora Bešovića“, pitanje
je ponovio još tri puta. Pošto se odgovor nije mijenjao, preformulisao je
pitanje. Sad ga je zanimalo, jesmo li bosanska, odnosno vojska Bosne i
Hercegovine. Tada je dobio odgovor koji je htio.
U
nastavku je pokazao kako je upoznat s razlozima našega boravka, navodeći da to
poštuje, ali i da mu je drago što se uvjerio kako na nas može i ozbiljnije
računati, za slučaj da to bude potrebno, a sve za vrijeme dok smo ovdje.
U
tih se nekoliko rečenica predstavio vrlo autoritativno. Sam je proizveo
opuštanje atmosfere, prepustivši da svi kažu čime nisu zadovoljni u pogledu
uslova boravka. Desetak ih se javilo, posljednje smo zatekli, a pritužbe su
uglavnom išle u očekivanom smjeru. Samo je prvi naveo da je naš jedini problem
to što svi nismo zadužili puške, odnosno da nas naši problemi čekaju na
Zelengori. Ostali su priznali da ih boli razlika u odnosu na druge, gdje su
naveli kao osnovno „tanak“ doručak, supa ili mlijeko, uz predugu pauzu do
večere. Udaljenost do vode je, također, glasno pomenuta. Nešto stidljivije je
postavljeno pitanje zašto neke jedinice dobijaju cigarete redovno, dok za druge
nema ni jedna cigareta dnevno. Najtiše je iskazana želja za dobijanjem
uniformi.
Odgovarajući,
objasnio je kako trenutno ne postoji jedinstvena logistika, kako ove neke
jedinice dobijaju posebne donacije u naoružanju i opremi, pa i novcu i hrani,
isključivo na njih naznačene.
Dodao
je kako se čini sve da se situacija balansira, ali i da to ne ide lako, ni brzo.
Kao potvrda, odnosno najava toga, došle su i njegove završne riječi, u kojima
je obećao učiniti koliko može kako bismo i mi dobili bar nešto od ovoga što smo
tražili.
Otišao
je, nas ostavio podijeljene. Zamislili smo se nad ovim, tražili proziranje
njegovih namjera.
Sad
su se isticali oni koji su maloprije ćutali, podržavajući onoga prvog koji je
istakao da je naš jedini zadatak, jedini problem, jedina briga ovdje - ono što
nam je naša Komanda i naredila, a to je biti ovdje do zaduženja pušaka, a
onda...
Većini
se sve uduljilo, pa ističu neslaganje s tim da i ovdje moraju gladovati, ako se
na Zelengori to već podrazumijeva. Usput, ni ne bježe od mogućih kakvih
zadataka, poput prošlog, ili u vidu straže.
Probaćemo
ostati jedinstveni, mada se čini kako to nije sasvim izvjesno. O Munji još
ništa ne znamo, a on se žuri da jeftino kupi naše povjerenje!
***
U
povratku s večere, čekalo nas je takvo iznenađenje. Cisterna s vodom parkirana,
vozač nam je dao nekoliko kanistera, koje smo brzo punili, kao i čuturice,
flaše i sve što smo već imali, a napomenuo je kako će svaku večer dolaziti u
isto vrijeme. Problem s vodom nam je tako trajno riješen, dok smo večeras
dobili još i paket konzervi, za koje nam reče da će biti dijeljene kao pojačana
ishrana, svaki put kada budemo išli na položaj. Dobili smo i otpakovanu šteku
cigareta, uz zahtjev da je pošteno raspodijelimo, jer će snabdijevanje njima,
ipak, biti neredovno.
Ko
je sumnjao, sad je još više. Neki nisu htjeli ni konzervu uzeti. Ja jesam,
Munja mi nije bio simpatičan, ali nije ni izgledao kao neko ko bi
zloupotrijebljavao povjerenje. A nije mi ni smetalo još koji put otići na
liniju, brže će nam vrijeme prolaziti.
