Titrala se djevojčica,
dvima, trima jabukama;
dvima, trima jabukama,
s četirima turundžama.
Titrajuć' se umorila,
džamli-pendžer otvorila,
na ruku se naslonila,
legla malo da odrima.
10. avgust 1992.
Otud ide mlado momče,
samo sebi govorilo:
„Da li bih je probudio,
ili bih je poljubio?“
Samo sebi govorilo:
„Grehota je probuditi,
još je veća poljubiti,
a sramota ostaviti!“
Očekivali
smo. Trebamo odraditi iznenadne poklone. Samo, ovaj put neće biti kao prošli.
Znamo gdje idemo, znamo i zašto. Fizički, nije ni teško.
Sada
smo sami sišli do iznad Straišta. Opet smo nekome čuvali leđa i igrali se rata.
Nije nas pratio Šokov monolog, ionako ga ovaj put niko ne bi slušao.
Slušali
smo jaču pucnjavu ispred. Ličilo je na borbu, zato smo bili na oprezu, ali
nismo brinuli. Dok se pucnjava čuje, četnike ne očekujemo. Kad utihne, samo se
sjetimo zašto smo dovedeni. Pažljivo osluškujemo, opet čujemo i pušku sa
Straišta.
Bombardovanje
je izostalo. Nije nam nedostajalo, mada je bilo onih koji su najviše o njemu
razmišljali. Kod pojedinaca su ašovčići radili, istina stidljivo.
Negdje
oko podne - ono što bi trebalo obilježiti dan! Pridružuje nam se ostatak, i
njih blizu pedeset. Manje nas to čudi, nego što su ovako iznenada zadužili
puške.
Vidimo,
nisu iste. Među nama ima i onih koji njima zavide, ali i obratno. Naše su manje
i lakše, simpatičnije. Njihove su veće, ali im je plastični kundak upadljiviji.
Mi ih pokušavamo zezati, kazujemo kako nas podsjećaju na dječije igračke. Ne
ostaju dužni, vole reći da su igračkama naše sličnije.
Uglavnom,
svi smo zadovoljni onim što imamo. Istina, ima i pregovora oko zamjene. Možda
od toga i bude nešto, ali na putu za Zelengoru. Još su svježa sjećanja na
kamere i potpise.
Oni
su sve brže završili. Prvo, imali su obezbijeđen kamion. Nije se pojavljivao,
ali među nama nema niko ko nije siguran kako i iza toga stoji Munja. Također,
po njihovoj priči, i u Depodansu su se zadržali manje vremena. Na upucavanje,
nisu ni išli. Zaduženje, pa pravo za nama.
Donijeli
su i cigarete. Svakome po kutiju. „Opatija“, dugo je niko od nas nije vidio.
Uzimajući
je, odmah mi misli odletješe do Trebove. Pušku ne mogu, ali će i ovo biti
poklon kojemu će se Mufo obradovati. Počastiće i Remziju.
Ali,
sve je teže oduprijeti se popratnim mislima. Munja se, bio nam simpatičan ili
ne, previše upleo u naš boravak. Jutros nas je pozdravio na doručku, skrivajući
da već zna šta slijedi.
Otimam
se od gorih misli. Vjerujem da se ovdje nešto sprema, za šta treba puno vojske.
Samo smo dobrodošli! Bilo da četnici spremaju napad, ili naši neko iznenađenje.
Šta god bilo, hoću da vjerujem kako se neće zabaviti. Sve je izglednije kako
nam odavde ne vele, sve dok ta furtutma ne prođe. Odradićemo to, a onda niz Dejčiće,
preko Grepka...
Ako,
i odmorili smo. Nemamo pravo puno žaliti što naš boravak nije bio jednodnevan.
Valjda nas akcija, koja je izgleda i čekala da mi zadužimo puške, neće previše
iscrpiti. Možda budemo sudionici nečega o čemu se na Trebovoj bude slušalo na
radiju.
***
S
položaja smo malo ranije povučeni. Ne zbog onog na šta smo prvo pomislili, niti
zbog vijesti koja će nas dočekati, već - turnira koji je organizovan pored
Famosa!
Vijest
ja nisam sasvim razumio. Prvo čujem da je poginuo Fadil Đozo, pa da nije - da
je samo ranjen. A da je poginuo - Šok! Pomislih odmah na „našeg“, bi mi ga i
žao, kad čujem da nije on, već drugi, bolji... Đozov pratilac!
Pitam
da mi kažu ko je Fadil Đozo, samo čujem da je bio ljudina, neki važan komandant
dolje na Grepku. Čudim se kako se to moglo desiti na Grepku, kod toliko naše
vojske, odmahuju mi glavom, čude se i oni. Četnička zasjeda, kažu, a ne
prestaju vrtjeti glavom. Nabrajaju i ostale koji su u toj zasjedi poginuli ili
ranjeni, ni za koga nisam čuo.
Sliježem
ramenima, kontam da ima vremena, saznaću, biće mi jasno. Prezirem samoga sebe,
zašto mi je drago zbog ovog Šoka. Zar ima toliko veze što tog drugog i ne
poznavah!? Valjda, previše razmišljam o turniru.
***
Prijavljene
su četiri ekipe, koliko je i mjesta odakle nas najviše ima. Nisam previše
raspoložen, ali ne mogu ni odbiti Vahida Rizvanovića. On je jedan od boljih
igrača FK Sutjeske, posljednjih godina. Čast mi je igrati s njim, a niko drugi
nije ni bio raspoložen stati na gol.
Nisam
se pokajao, ambijent je bio predivan. Lijepo je bilo slušati gromoglasno
navijanje „Fo-ča! Fo-ča!“.
Da
smo samo i mi imali opremu, ispunila bi mi se i druga želja. Finale će biti
odigrano uz osvjetljenje, ne sjećam se da sam u takvim uslovima igrao!
Ali, Konjičani su pobijedili. Kriva je oprema, ali i Asim Madeško. Da je htio igrati od početka, u čizmama kao i svi mi, sigurno bi bilo drukčije. Tek je na poluvremenu, od jednog Hadžićana, posudio patike. Već je bilo kasno. Žao mi je samo Vahida, zalud je ubjedljivo najbolji, sam nije mogao ništa, a jedno poluvrijeme Madeška - bilo je premalo.
