Bjelašnico,
visoka planino,
s
tebe mi se vidi Sarajevo:
Na
Miljacki Careva ćuprija,
na
njoj sjedi Ziba Šerifija.
Na
Zibi su crne pantalone,
na
glavi joj kapa od nizama.
Pokrila
se crnom abahijom.
Tu
mi šeće Tuzla-kapetane:
„Živ
ti, lale, hoćeš poći za me?“
„Rašta
neću za takvog junaka?“
Osjećam
se nekako lijepo. Nikada se nisam ovako ponovio. Istina, odjeća i obuća su
stare i otrcane... ali je novo što je važnije, što nikako ne imadoh!
Nisam
bio izuzetak, jednako su se osjećali i ostali. Izuzmemo li dio puta koji je
prolazio kraj Jukinih, ostatak smo prošli opušteno, stalno se dovikujući,
nagađajući ono što nismo znali. Nismo marili za Taibova upozorenja, danas je
bio naš posebni dan. Naš drugi, ratni rođendan.
Nigdje
nije pisalo, ali sam već mogao čuti nekoliko mogućih zemalja porijekla. Tako
sam jedno vrijeme o ramenu nosio austrijsku, zatim njemačku, istočnonjemačku,
češku, mađarsku, poljsku, pa čak i japansku pušku. Ne razumijevah one koje su
glasno iznosili svoje pretpostavke, podatke, tvrdeći da su za njih čuli, neki
čak negdje i gledali, na televiziji ili slikama. Čudilo me, onu noć nikome za
oko nije zapela, a sada sve o njoj znaju, ko ih je proizveo, da su kratkog
dometa i neprecizne, lako lomljive, da im se cijev brzo grije i da ne može dugo
trajati... Podatci variraju, ne mogu nikom vjerovati. Jedino ću pokušati
odgonetnuti - čija je.
Pouzdane
informacije nema, odlučih izabrati jednu od ovih varijanti. Da zabilježim u
dnevnik, a ako kad saznam tačno, neće mi se biti kasno ispraviti.
Po
izgledu je bilo izvjesno da pripada porodici kalašnjikova. To je moj izbor
sužilo na tri mogućnosti: da je stigla iz Poljske, Češke ili Istočne Njemačke.
Pošto je nedavno srušen Berlinski zid i došlo do ujedinjenja Njemačke, to sam
pretpostavio kako bi to mogla biti najrealnija opcija. Vjerovatno se pojavio
određeni broj pušaka koji je trebalo uništiti ili prodati, a logično je da se
to, onda, većinom odnosi na istočni dio. Osim toga, trenutno su nam Njemci
sigurno veći prijatelji nego Poljaci ili Česi.
***
Stižem,
tako, s ostatkom kolone, i sa svojom istočnonjemicom, i do strjeljane. Zapravo,
to je ono u šta je trenutno pretvoren dio spust staze. Gledajući uz nju, prvo
što mi pade na pamet je da bih se ja teško usudio niz nju i strčati, kamoli
spustiti skijama.
Srećom,
ili nesrećom, ovdje smo iz nekih drugih razloga. Najprije svi dobivamo
obavijest kako u rapovima imamo šeme koje će nam otkriti kuda bi trebalo, po
ocjenama stručnih strijelaca, da puške nose. Malo sam se iznenadio otkrivši
kako je moja puška skoro savršena, posebno poslije uzdaha mnogih drugih, čije
su manje, ili više, podbacivale ili prebacivale, odnosno nosile lijevo ili desno.
Pomalo me bi strah ostalima to reći!
Javih
se u grupu koja će otići po pakete boca, kojih je bilo u blizini, namjerno
skupljanih za ovakve svrhe. Usput smo saznali i pravila upucavanja.
Pet
boca će biti poredano na udaljenosti od pedesetak metara. Istovremeno će
petorica i gađati. Kad svi prođemo tu daljinu, boce će biti postavljane na sto
metara. Ukupno smo dobili po šest metaka, upucavanje će trajati dok imamo
municije.
Prisjetih
se Trebove, opet sebi postavih sličan cilj. Samo, savladati tu prvu daljinu. Da
ne budem najgori.
Trema
mi je nestala kada je na me došao red. Nisam siguran da je udaljenost baš
pedeset metara, boca se dobro mogla uzeti na nišan. Bila bi i bruka, ne
pogoditi iz prve, pogotovo ovako preciznom puškom. Zato su samo rijetki, već
ovdje potrošili više od jednog metka.
Kada
je daljina povećana, još kad se uvjerih kako je opet manje nego što je rečeno,
ili su u mojim sjećanjima nogometna igrališta drukčijih dimenzija, pomislih
kako će nam prije nestati boca nego metaka.
Ipak,
neki su ovdje završili. To je odmah pripisano puškama, uz pomoć ostalih su
potvrđena već ubilježena odstupanja. To i jeste cilj.
Ali
kada su prve boce iznešene na treću zaravan po redu, u jedno sam bio siguran.
Tu će se završiti i moje upucavanje. Međutim, sigurno neću biti ni jedini.
Trebala je velika koncentracija uopšte bocu vidjeti, a ne je još staviti u
sredinu nišana, odnosno onamo kamo puška nosi.
Ničiji
me promašaji nisu čudili, kao pogotci petorice. Prije mene. Da je jedan uspio,
rekao bih da je slučajno. Možda bih, onda, i ja pokušao. Ovako, imao sam drugu
ideju.
Oprobaću
svoj prst. Prebacujem regulator paljbe na rafalno, pokušaću ispucati rafal od
samo dva metka.
Nisam
vjerovao, ali sam uspio. Objasnio sam ostalima šta mi je bio cilj, dodajući
ovim puškama novi epitet.
Ideju
o mome preostalom metku, poslije mog priznanja da ga ja mogu samo „onako“
ispaliti, imao je Vahid Rizvanović. Od ukupno njih šest, koji su prošli sve tri
daljine, jedini je imao još samo dva metka. Nije imao sreće kod zaduživanja,
dobio je pušku s najvišim odstupanjima. Još na prvoj daljini je u to posumnjao,
što ga je i koštalo tog jednog promašaja.
Nisam
se protivio, smatrao sam to i poštenim. Svakako je upucavanje gotovo, ostatak
se pretvara u nadmetanje šestorice najboljih.
Trebao
je dobrovoljac koji će naći još jednu zaravan, pedesetak metara iznad, i tu
postaviti jednu bocu. Da uslovi budu svima isti, a za svaki slučaj imati još
koju spremnu. Javio se Šemso Barlov.
Prvo
što pomislih, kada vidjeh da je našao što je tražio, jeste to da je zalud nosio
ostale boce. Ni on se nije jasno vidio, nisam siguran kako bih ja na toj
udaljenosti i čovjeka pogodio. Mislim da će svi pucati po sjećanju gdje su
vidjeli da je metnuo bocu.
Ipak,
neću se zakleti. Ni na prethodnoj daljini nisam vjerovao da iko ima šansi, pa
opet sam šest puta čuo kako pršte komadići stakla, pri čemu sam i tada bocu
više nazirao nego vidio.
Zurio
sam u tom pravcu i čekao da se čudo desi. Ono se, ipak, nije desilo.
Izmijenjali su se, jedan za drugim, i svaki je od Šemsa dobio potvrdu da bocu
ne treba mijenjati.
***
Takmičenje
je, tako, završilo bez jednog pobjednika. Upucavanje je, međutim, pokazalo da
je pravi pobjednik - naša nova puška. Osim što smo već znali za njenu
praktičnost, sada smo se uvjerili i u njenu preciznost, čime su demantovani svi
koji su bili načuli da je namijenjena samo za jurišnu, blisku borbu.
Tome
ćemo dodati još nešto, niko od nas nije ostao ravnodušan na zvuk koji je
pravila. Glasnija i od ciganke, i svih drugih kalašnjikova, glasom je podsjećala
na kakav puškomitraljez.
Zato,
neko stiže ispričati anegdotu koju je jučer čuo. Nije ovo prvi kontigent ovih
pušaka, nije se meni neku noć učinilo, jer već ih ima i negdje na Goraždanskom
ratištu. Čuli su, da su tamo, neki četnici već jadili kako ih je napala grupa
naše vojske, u kojoj je svaki drugi imao mitraljez.
Ako,
deraće „mitraljezi“ i po Trebovoj!
