Kad puhnuše sabahzorski
vjetrovi,
otvoriše na haz-bašči kapiju.
Razviše se u đul-bašči
đulovi,
probudiše tek zaspalu djevojku.
Digoše se na pendžeru zarovi.
Stigli su ti od drugoga
darovi.
Idilično
bi bilo da se sad negdje oglasiše pijetli.
Međutim,
ovo je ratna zora, u stvarnost nas vraćaju rafali koje čusmo u daljini. Odmah
zatim, i ispod nas. Pa, još negdje. Onda, na sve strane.
Dijelimo
taj neki čudan osjećaj, brzo smo prihvatili uvjeravanja ali ne možemo odmah
povjerovati da to mi, naša vojska napada. Odnosno, da ide sve kako je
planirano. Razumijemo sebe, bez oružja smo, bez sredstava veze, prisluh nemira
ne iščezava lako. Hrabri činjenica da smo prešli Bistricu, a s ove strane se
valjda lakše boriti sa sumnjama.
A
nismo dugo ni sumnjali. Kako nam je i rečeno, ovdje oko nas nije potrajalo.
Gdje nam je bilo najbliže, utihlo je za petnaestak minuta. I ostalo je bilo
gotovo za nekih pola sata. Ipak, tamo dalje je još pucalo, još jače. Četnici su
uključili artiljeriju, mi je nemamo, tek je pravo zagrmilo. Očekujemo da će
upotrijebiti i avijaciju...
Trenutna
naša sigurnost je ugrožena. Tako će biti kako dan bude odmicao, ako neko nam ne
dođe reći šta se tačno dešava.
Oni
koji su ovuda već prolazili, pokušavali su tumačiti. Ispod nas su Varizi, selo
koje mi je i Huso pomenuo, njega bi trebalo da smo prvog zauzeli. Tu odmah su i
Osija, po svemu sudeći ni s njima nije bilo problema. Zanimljivim mi se učinilo
što su Osija teritorijalno pripadali fočanskoj opštini, zapravo je to bilo i
krajnje selo. Varizi, ali i preostala tri: Garež, Pijevac i Unukovići,
pripadali su Kalinoviku. To je ukupno pet srpskih sela u ovom području, sva su
bila meta našeg jutrošnjeg napada. Na Aleđun!
Bijaše
pet srpskih sela. Malo pucnjave, borbe, a već sada se podižu crni oblaci.
Tumači više nisu potrebni. Ovdje su naši uspjeli, briljantno su završili. Oko
Grepka više nema srpskih sela!
Samo,
s Trnovom ne ide tako glatko. Kažu da je Rogoj ključ svega, a tamo se još puca.
Ne možemo biti mirni, s obzirom da izostaju obećane informacije. Uzalud gledamo
šumu oko sebe, nema onog koga očekujemo. Otimamo se utiscima kako smo
prevareni, zaboravljeni.
Prvi
put, kako smo na ovom zadatku, dijelimo se glasno u tri grupe. Prvi zagovaraju
nastavak, bez obzira na rizike. Grebak nije daleko, tamo bismo sigurno saznali
nešto.
Drugi, koje predvodi sam Bekan, pozivaju na
još malo strpljenja. Naš položaj opisuju kao ono što se nije moglo predvidjeti,
napominju da smo vojnici i ovdje, i bez pušaka, i da se trebamo tako ponašati.
Imali smo susret s jednom našom četom, dogovorili se s njihovim komandirom. To
što još ne dolaze po nas, samo može biti u prilog naše sigurnosti. Vjerovatno
se čeka na osvajanje Rogoja i Trnova. Nisu zaboravili podsjetiti i na potpise
koje smo stavili.
Treći
smo mi, najneprimjetniji cijelim putem. Šutimo, sigurni smo da je ova priča
samo tračenje vremena. Biće kako Bekan i istomišljenici zagovaraju. Još se nama
„odmarati“ na ovome proplanku.
***
Sunce
je pokazivalo blizinu podneva, dan je toliko odmakao da su nam se miješali
zvuci koje je proizvodilo oglašavanje oružja, s kombinacijom prirodnih. Može
biti da smo na ove prve oguglali, ali među nama više nije bilo mirnih.
Čak
ni Abid Hajdarević više nije mogao izdržati. Nekoliko je puta nuđen da nešto
pojede, prije nego je sam zatražio. Kako reče, čekanje ga je ogladnjelo.
Stigao
je pojesti nekoliko zalogaja, kada „zaključismo da je on svemu kriv“. Zapravo
je prizvao ono što očekivasmo. Trebao nam se pridružiti još jutros, kad ga prvi
put nudismo...
Vjerovatno
bi šaljivi muhabet, koristan za razbijanje nestrpljenja, i potrajao da se ne
nagovijesti kraj našeg iščekivanja. Svi gledasmo u momka kraće crne brade,
sigurno jednog iz sinoćnje grupe, s prepoznatljivom žutom trakom o ramenu.
Žurno i sigurno nam je prišao.
-
Treba nam vaša pomoć – obratio nam se direktno
svima, ne samo Taibu – ima puno em-te-esa, koji trebamo iznijeti iz sela.
-
Kako? Mi smo umorni... Kasnimo, trebamo ići... Ne
možemo... – Taib ga je požurio prekinuti, biće zbog ličnog autoriteta i ljutnje
što se momak nije ponio vojnički, a što se osjetilo u njegovome glasu.
-
Znamo da je tako, vjerujemo vam. Ali, mi smo
skoro sve naše morali poslati dalje. Ovo malo što nas je ostalo, počeli smo
iznositi. Nismo imali pojma koliko toga ima. Pali smo s nogu, vjerujte nam.
Nije daleko, ali je uzbrdo. Sami ne bi do sutra. Sjetismo se da i vas
uključimo. Ima vas dosta, mislim da neće biti nego po dvije-tri ture. Ako baš
neko ne more, nek ostane. Kad završimo, brzo ćete vi na Igman. Izgleda da su
naši ušli u Trnovo!
Momak
je bio uvjerljiviji od Bekana. Na kraju krajeva, vojnička nam je i obaveza
pomoći. Čast je na bilo koji način učestvovati u „Aleđunu 1992“.
***
Skoro
smo trčali za tim momkom. Može se reći da smo prilično umorni stigli do druge
livade, na kojoj su prikupljana sredstva. Naoči nije bilo puno toga. Jedan
minobacač, praga, mitraljez i par sanduka municije i mina.
Ispod,
niz livadu, spuštali smo pogled na malo seoce. Smješteni u takvoj kotlini iz
koje se teško moglo stići bilo gdje, Varizi su bili osuđeni na diobu života
samo sa susjednim selima. S našeg mjesta se njihova zabačenost potpuno
isticala. Sada kad je dogorijevalo, samo s par namjenski preskočenih objekata,
ostavljenih za poslije, izgledalo je još jadnije.
Idući
prema njima da bi vidjeli šta ima još za iznijeti, oživljavali smo i poslušanu
priču o akciji.
Selo je opkoljeno s tri
strane, četvrta ostavljenja za bijeg četnika. Odmah je neutralisan mitraljezac,
koji je spavao ili nije stigao djejstvovati. Ostali nisu ni pokušali. Samo je
jedan bježao u suprotnom smjeru! Nije stigao daleko. Njegov leš, taj nam dobro
poznati zadah, i na ovome blagom suncu, već se osjećao. To je i jedina sigurna
žrtva među četnicima. Pored mitraljeza su nađeni tragovi krvi, ali se nije
moglo znati da li je mitraljezac samo ranjen ili je mrtav odnešen.
Među našima nije ni moglo
biti ranjenih. Nastavili su dalje, da zauzmu nove položaje. Usput da
obezbjeđuju izvlačenje tehnike. S tim se
moralo žuriti, zato smo i mi tu, već se čudimo kako četnici i ovo područje nisu
poklopili artiljerijom.
Bilo
je dosta sanduka s municijom, ostalo hrana. Pakovana u vreće i pakete. Nosili
smo tako, nismo htjeli razvaljivati, mada nas je iscrpila već prva tura.
Najviše zbog nenaspavanosti. Razumljivo je bilo naše negodovanje, ali ćemo
pokušati izdržati.
Zaim
i ja smo, prije druge ture, ugrabili vrijeme malo prošetati. Za oči nam zape
drveni sanduk u blizini skladišta koje smo praznili. Ako smo nešto očekivali tu
naći, najprije bi to bio krompir. Nije to bio predosjećaj, čista radoznalost.
Slučajnost, ili sreća!?
Dvije
pletenke rakije, trideset i petnaest litara! Nismo bili sigurni da je ovo
promaklo onima prije nas, više smo vjerovali da su to oni tu i sklonili, ostavili
za sebe. Ipak, nismo dugo razmšljali. Nismo imali šta izgubiti, a smatrali smo
i poštenim. Iznijećemo obje, praviti se da ništa ne znamo, manju probati
odvojiti za nas. Za to su nam trebale dvije prtene vreće.
Pratili
smo vrijeme, kada smo bili sigurni da se ona petorica vraćaju odozgo, mi smo
pošli. Mene je zapala teža, kada njih mimoiđemo možda se i zamijenimo.
Nije
mi bilo naporno, izdržao sam lakše nego prvi put! Prislonio sam je uz ostalo,
dok je Zaim otišao dvjestotinjak metara u pravcu kud mislimo da ćemo nastaviti.
Važno je da je dobro zapamtio, neće nam ostati.
Pola
je naših odustalo. Nisu imali snage za treću turu. Ja jesam, ali sam napomenuo
da ovaj put moram nositi nešto lakše.
Nije
bilo tako. Žao nam je bilo i ovih momaka, odlučili smo od ovog puta sve
iznijeti. Razvalili smo nešto paketa, podijelili između sebe.
Od
momenta odakle se staza penjala, mislio sam da neću izdržati. Pred ciljem su mi
i noge zaklecale. Da je trebalo još jednom se vratiti, nisam siguran da bi iko
imao snage za to. Pitam se dokle ćemo i ovako.
Petnaestak
minuta odmora smo Zaim i ja iskoristili za pripremu drugog dijela našeg plana.
Moj smo ranac ispraznili, svu preostalu hranu prebacili kod njega. Po Alijinom
savjetu, na dno sam stavio njegovo ćebe i moj mantil. Još jedna naučena
lekcija. Tako će mi biti lakše, sama pletenka bi više vukla zemlji!
***
Trnovo
je slobodno. Dobro smo pretpostavili, pozdravljamo se s momcima, žurimo što
dalje odavde, putem kraj kojeg je Zaim skrio pletenku.
Osim
Alije, više nikom nismo rekli. Ali nam je namjera, svakako, podijeliti je s
ostalima. Ja ću, gdje mi Zaim da signal, skrenuti kao da hoću pišati. Poslije
ćemo im ispričati, na prvoj narednoj pauzi.
Neće
se pauze baviti, svi smo pri izmaku snage.
Vjerujem
da ćemo je imati dovoljno. Odnekle je moramo iscrpiti. Dio nje ću, uskoro, ja
nositi na svojim leđima!
