Sinoć mlazna kiša
udaraše,
a jutros mi porani
djevojka,
u livadu da sokola
traži.
Ne nalazi sivoga
sokola,
već nalazi mlado
neženjeno.
Leglo spati u zelenu
travu, 18. juli 1992.
pokrilo se jaglukom po
glavi.
Da ga medna rosa ne
popane,
da ga žarko sunce ne
opali.
Ona njega alkatmerom
budi,
ona budi, a momak je
ljubi,
na livadi, na zelenoj
serdžadi.
Mirisala
je šuma. I livada. I rosa. Mirisala je priroda. Taj nas je miris i probudio.
Bili smo budni, ali nam se teško ustajalo.
Bilo
je prilično hladno. Kako se zora bližila, to smo se više zbijali. Kako se
čovjek brzo privikava, živjeti u prirodi znači biti dijelom nje...
Čekali
smo da nas neko pozove na ustajanje. Ustati znači i više ne leći, zato nam se
samima nije ustajalo.
Izdržati,
koliko ko može. Od bubrega zavisi.
Nisam
prvi popustio. Iz naše grupe, a noćas nam se priključio i Remzija, i jesam. Bio
sam krajnji, uz sami rub šume. Znao sam kako su i ostali budni, tako da više
nisam imao potrebe trpiti.
Vraćajući
se, a prije nego je neko od njih ustao, nisam mogao ne nasmijati se. Sinoć smo
željeli napraviti što ugodniji ležaj, pomoću grana i lišća smo napravili jedan
veliki krevet... Stalno nam se činilo kako bi nam moglo biti potijesno, sada se
vidi kako su uz nas mogla leći još bar dvojica. Čak bi nam i ljepše bilo.
Svejedno,
ne može se reći kako nismo ugodno spavali. Umor je učinio svoje, a još noćas
smo načuli i da se neće raniti.
Major
je još sinoć produžio za Trebovu. Ostavio je objašnjenje koje je brzo
prokružilo proplankom gdje smo se zaustavili, na kojem se jutros i budimo.
Nismo
ni povedeni u Goražde, ali jesmo mu pomagali. Tako da je Majorova mudrost
jedino kriva što smo se onako jasno isticali po svim onim kosama. Bilo je bitno
da nas četnici primijete, a nek misle šta god žele. Bilo da doista kanimo prema
Goraždu, bilo da nešto ovdje pripremamo. U oba slučaja je to najbolji mogući
način na koji smo mi mogli pomoći Goraždu. Sigurno da ćemo odvući dio četničke
pažnje.
Nismo
samo pomagali Goraždu. Nego i sebi samima. Nema govora da privlačenje četničke
pažnje neće značiti i lakše i mirnije prebacivanje ostalih grupa civila,
očekivano bi se taj zadatak trebao već danas nastaviti.
To
je i jedini razlog što su neki od nas bili vrlo nervozni! Njih je mučilo
iščekivanje šta nas dalje očekuje.Mi smo se više bavili prošlošću. Složili smo se
kako je Major još jednom potvrdio sve što se o njemu pričalo.
Uzdisali
smo zbog toga! Zašto smo se zadovoljili upućivanjem Saja i Naila, zašto smo
stali na Šećinom individualnom odlasku? Samo još jednom da je neko otišao...
Da
smo sa svim onim puškama stigli ovdje, sada bismo bili jedna od boljih četa u
Armiji. Ali, o tome je sad zalud pričati!
Jesmo
li mogli i gore proći? Da su nas četnici napali ranije, dok smo imali sve
puške, možda bi spasili više civila ali bi vjerovatno puno više nas momaka
izginulo...
Bilo
bi više naše krvi, ali i njihove. O tome bi bilo bolno pričati.
Mogli
smo i skroz drukčije proći. Da su s napadom sačekali još koji dan, možda bi mi donijeli
odluku o konačnom izvlačenju. O tome je kasno pričati.
Ljudi
smo, o nečemu moramo. Je li uopšte Foča morala pasti?
Jeste,
kada su njenu odbranu organizovali oni koji su. Teško je i zamisliti gdje su
sad Čengići: Hasan, Halid i Muhamed, pa Senad Šahinpašić Šaja, Murid Đuliman,
Taib Lojo i slični, ali ne i da ni jedan od njih sigurno ne drži pušku u
rukama. Voljeli bi ih vidjeti, ne da im damo puške, nisu one za svakoga, nego
da ih pitamo zbog čega onda nisu pitali za Bešovića i „Bešoviće“...
Jeste,
pitali bi ih za pad Foče. Iako to ne bi imalo smisla. Rekli bi kako nisu oni
krivi.
Nisu,
kriva je njihova nesposobnost. Njih i njima sličnih. Zašto je četnicima
dopušteno da rat počinju parcijalno, kako je njima odgovaralo!? Zar Bijeljina i
Foča nisu bili znak da je rat počeo, zar nije trebalo odmah svugdje
odgovoriti!? Zašto se toliko pribojavalo pitanja „ko je prvi počeo“, vidjelo se
to... Na kraju to neće ni biti bitno, ostaće samo zapamćeno ko bude pobijedio!
O
ovome je mučno pričati!
***
Jučerašnji
dan je već zaboravljen. Teško jeste bilo, ali se izdržalo. Posebno je Mufo bio
sretan zbog toga. Po drugi put začeplja usta sumnjivcima.
Kome
sada to pričati? Nekada, kad sve ovo jednom prođe, kad se ovog budemo sjetno
prisjećali, tad će imati smisla. Tada će to biti lijepo.
Kao
što se sada lijepo prisjećati nekih ranijih dogodovština. Iz đačkih i
vojničkih, dana provedenih na poslu, događaja iz sela s raznih druženja, svadbi
i sijela. Lijep je osjećaj znati da je u životu bilo i ljepših i vedrijih
trenutaka, i pričati o njima. Lakše - nego pričati o ratu, pokušavajući ga
shvatiti.
I
vrijeme je brže prolazilo. Gotovo nam se dopadalo ovdje dan provesti. O Goraždu
više nismo ni razmišljali. Uživali smo u trenutcima koji bi u nekim drugim
okolnostima zasigurno bili ocijenjeni kao dosadni.
Nekima
i jeste bilo dosadno. Svejedno, svi smo ručali nekako u isto vrijeme.
Očekivanja - šta slijedi poslije, bila su različita. Jednima se žurilo bilo
kamo, želje su ih vukle Trebovoj. Nama ostalima, najprije je bilo svejedno.
Bili
smo naspavani, skoro i odmoreni. Dovoljno smo se i ispričali, pa sem ležanja
ništa drugo nismo ni imali raditi.
Sada
je još ljepše nego jutros. Rose više nije bilo, osjećao se miris dana začinjen
zdravim zrakama planinskoga sunca. Uživanje ležati u svoj raskoši prirode. Do
danas sam mislio da je nemoguće leći i oči zatvoriti, zaboraviti da u blizini
ima ikog, i pri tome ne razmišljati ni o čemu. Možda i jeste, ali ne ovdje i ne
u ovim trenutcima.
Tako
je kada ti je svejedno...
***
I,
dok se Krnjo ne pojavi! Njegov dolazak uvijek znači vijesti od Majora.
S
njegovog se lica teško dalo išta čitati. Zato smo čekali reakcije Muja i
ostalih, koji su se odmah odvojili.
Kako
je to potrajalo, ponovo smo stigli na sve pomisliti. Posebno, kada je neko
proturio vijest da se pravi nekakav spisak. Odmah se, opet, moglo čuti da bismo
noćas, ipak, mogli za Goražde. Očekivanim putem, preko Jeleča. Da je ono jučer
bilo samo zametanje tragova, a tražili smo i opravdanje za pravljenje spiska.
Ako
nas se htjelo provjeriti, svi smo se potvrdili. Čak i mali Caka, s čijim
prisustvom većina još nije bila upoznata, koji je cio dan proveo prikriven u
šumi, kojemu smo Semir i ja povremeno prilazili, sad obojica da ga smirujemo
jer je njemu bilo najteže.
A,
možda je i Muju rečeno da treba manji broj ljudi, da mora odlučiti? A to neće biti
lako, mada vjerujem kako se sada svi i ne bi ponovo dobrovoljno javili.
Uglavnom, oni kojima ja ovo prije dosadilo...
Predugo
nismo ništa mislili, pa nije čudilo što ovih pola sata nismo izdržali. Bez
obzira što smo opet bili daleko od istine.
Mujo
jeste birao, ali ne za Goražde - već za Basariće. Selo najbliže odavde. Tamo će
odabrani noćas prenoćiti, dok sutra ne dobiju daljnje upute. Ostali se, odmah,
vraćaju na Trebovu.
Znao
sam u kojoj sam grupi, iako sam očekivao da će nas za Basariće biti ipak više
od pedesetak. Da tamo nećemo samo prenoćiti, bilo je jasno poslije Mujovih
riječi kako će svi koji tamo odu u narednih dan-dva zadužiti i puške. Bila je
to informacija koja nam kao nije trebala biti ni saopštena, ali koju, pošto smo
ostali sami, Mujo nije želio skrivati.
Još
dok je čitan spisak, mogli smo pretpostaviti kako se do njega došlo. Tu smo mi
koji nismo obavezni ovih dana biti na Trebovoj, koji gore nemamo porodica ili
ih ima ko drugi ispratiti. Ostao je čak i Alija, od nas Trošnjana jedino su Smajo
i Rašid vraćeni...
