Selo
nije bilo daleko od Arapova groba, ipak dovoljno da u njega stignemo s mrakom.
Bilo je pusto, bar je tako djelovalo. Kao da u njemu niko ne živi. Da nismo
bili upućeni, stekli bi utisak kako je napušteno već godinama.
Zaustavljeni
smo u jednom tjesnacu, u sredini sela. Objašnjeno nam je da smo tu
najzaklonjeniji, a kako mrak još nije bio potpun.
Predah
od desetak minuta, potom prvo iznenađenje. Suprotno našim osjećanjima, rečeno
nam je kako još u selu boravi nekoliko starijih, te da smještaj za noćas potražimo
u nekoj od štala. I to - pažljivo i tiho!?
Dodatno
iznenađenje, dovedeni smo u selo u kojemu se još i moramo kriti, i to od ljudi
koje smo valjda došli štititi. Nismo pitanja postavljali kad smo prihvatili
doći ovdje, kakvog bi smisla imalo sada.
Noć
ne pruža mogućnost da sagledam, ali zato mogu provjeriti javljeni osjećaj.
Basarići se ne predstavljaju kao veliki i komotni. Ko zna u kakvom su stanju
štale, vrlo moguće da ih većina nije puna sijena, možda će biti umijeće naći
udobniji smještaj...
Mislim
da smo nas četvorica: Alija, Remzija, Mufo i ja, bili prvi koji smo krenuli u
potragu. Išli smo nazad, prema mjestu gdje smo dolazeći primijetili par kuća.
Odabrali
smo štalu koja je bila novija i veća, koja je imala čak i ljestve prislonjene
uz. Remzija je provjerio, a onda smo za manje od dva minuta sva četvorica bili
na sjeniku.
Po
drugi put mi je mantil bio od velike koristi. Iako smo se smjestili u zadnji
kraj gdje je sijeno bilo složenije, previše je bilo krupno i oštro. Aliji je
pomagala polovina šatorskog koja je još čekala na šivenje, dok će Mufo i
Remzija imati najviše muke da im bar malo bude udobno.
Dok
to nisu uspjeli, ni meni ni Aliji nije bilo suđeno zaspati.
Prije
nego svi to pokušamo, stigoh se našaliti.
-
Znate šta... u Goraždu sam bio nekoliko puta,
uvijek mi se činilo puno dalje, a brate i puno veće i ljepše.
***
Kada
sam prvi put otvorio oči, a bio toga svjestan, kroz prorijeđene daske na
zidovima i krovu dnevna svjetlost je već probijala.
Nije
me ona probudila. Bio sam naspavan.
Prije
nego išta drugo pomislih, primijetih do sebe nekog ko sinoć nije bio. Alija,
Remzija i Mufo su bili na svojim mjestima. Ako je još nekog bilo, morao je biti
u prednjem dijelu štale.
Sjećam
se da mi je bilo udobno, opet se pitah kako je taj neko mogao ući a da ga ne
čujem. Da mu bar mogu odmah vidjeti lice.
Nije
pašče, čovjek je. Uzdahnuo sam nekoliko puta, ali sem mirisa sijena ništa drugo
nisam osjećao.
Osluškivao
sam. Tišina, kao da se ništa nije ni desilo.
Zanimalo
me. Izdržao sam desetak minuta, ne želeći ikoga da budim, prije nego se lagano
okrenuh.
-
O... budan si – čuh kako Alija prošaputa.
-
Ja se probudio ima petnaest minuta. Žao mi vās
buditi...
-
Ja, vala, nisam oka sklopio.
-
Kako? O čemu si dum'o?
-
O čemu ću!? Ništa, drugi put ne smijem Mufu dati
da prvi zaspi. Hrk'o je svu Božju noć. Ja ga gur'o, zvižd'o, džaba. A i
Remzija, vrtio se k'o šilo. Nije im'o živa mira. Taman nekako da skružim,
bahnuše Džemo, Zaim i Kemura. Umalo mi Džemo nije na glavu stao. Još mu ja
vičem "da pazi“, on ništa. Povrh mene. Bio se najmio strovaliti ovdje.
-
Ja ništa nisam čuo.
-
Vidio sam. Blago tebi.
Nakratko
sam se još jednom pokušao prisjetiti bilo čega. Posljednje čega mogoh je da smo
počeli pričati o Goraždu...
-
Vas dvojica, vrijeme je za pišanje! – prekide me
Džemo, očito se obraćajući Zaimu i Kemuri.
Odmah
uz štalu je bio poljski klozet. Brzo se svi izredasmo.
Usput
smo se čistili od sijena i skupljali ispred štale, pošto se uokolo baš ništa
nije čulo a što bi nam reklo da je još budnih.
Zaim
je imao nešto priupitati:
-
Gdje se vi sinoć izgubiste?
-
Nismo se nigdje izgubili – Remzija je odgovarao –
čim je rečeno da moramo u štale, mi se snašli.
-
A straža?
-
Kakva straža? Ko je pominj'o stražu?
-
Nije niko, kad ste odmah zbrisali. Boli vas
kurac, vama je bilo da negdje spustite dupe, a ko će vam ga čuvati... Kažu, po
trojica će stražariti. Pročitaše prvu trojicu, niđe ni jednog. Hajde, vele, ko
će vas tražiti, odrede nas.
-
Beskurac! Niste morali...
-
Viči ti „beskurac“. Bila vas je zapala najbolja
smjena. Nama, dobro došlo. Ko zna, možda vas noćas zapadne u dva!
-
Kako ste našli one što su vas smjenjivali?
-
Oni su i prije bivali ovdje. Ima tu jedna velika
kuća... Samo smo ti, mi iz Trošnja po štalama!
Malo
smo popričali o tome. Prenijeli su nam i šta su još čuli o našem boravku ovdje.
Dan ćemo provoditi na Arapovu grobu, noću se vraćati. Stražariti i spavati, na
smjene. Ako se pobrinemo za bolji smještaj, nije nam se činilo loše.
U
dobrom smo raspoloženju krenuli sredini sela. Usput smo ga malo razgledali.
Sasvim
obično bosansko selo. Tipično za ove krajeve. Po danu ljepše nego uvečer.
Smješteno na malom prostoru, ali dovoljnom da se fino i komotno rasporedi
desetak kuća s pratećim objektima, koliko ih je ovdje bilo.
Prva
mana mu je što su vrtovi, uglavnom, već bili prekopani. Malo rano, ali se
ljudima žurilo. Tek su dva, možda još koji, nismo sigurni, bili čitavi i mamili
svojim plodovima. Toliko je i bilo domaćina koji su još bili tu.
Drugo
što smo primijetili je nekoliko izloženih dijelova sela, koji su se mogli
vidjeti s mjesta na kojima su bili oni koji ovo selo nikako nisu voljeli.
Treće,
što nismo mogli vidjeti ali što nam se tako dojmilo, nije bilo puno
prekopavanja okoline. Zbog čega je Remziju to posebno zanimalo, Džemo je odmah
shvatio ali i požurio razbiti mu te iluzije. Po njemu je ovo selo u kojemu se
rakija nije držala. Ni Mufo i Remzija se nisu dali zbuniti, obećali su, ako je
i jedna flaša zakopana - neće ostati nepronađena!
