Mara toči Neretvu
vodicu,
desnom rukom, srčali
maštrafom,
a p'jan Ivo viš' nje podvriskuje.
Od vriska se prepanula
Mara,
desna joj je ruka
zadrhtala,
i lijeva noga
pokleknula;
Ona razbi
srčali-maštrafu.
.
Njoj p'jan Ivo 'vako
govorio:
„Što se plahnu
plemenita Maro?“
Njemu Mara tiho
progovara:
„Hajd' otale, pijani Ivane;
Do sad si mi bio na
srdašcu,
al' kad sam te takvog
ugledala,
od sad n'jesi niti pod
papučom!“
Berači
gljiva su se vratili prije mene. Pripremanje lisičarki je, čak, bilo pri kraju.
Posao, kojim se Mufo bavio.
U
špaizu sam našao Remziju koji je nevješto spremao nekoliko ubranih glavica
luka, par mrkvi i peršuna.
-
Što je u Basarićima raznolika flora – prvi
progovorih – znam da se niste morali puno verati kako bi našli lisičarku, ali
dokle ste morali ići po luk i peršun?
-
Da samo znaš. Odavde... sto metara. Dodaj dva
minuta straha, i to je to.
-
U jedne od onih nana. Baš ste bezosjećajni!
-
Možda jesmo, ali ni one nisu normalne. Koje pičke
materine glume ovdje. Sve otišlo na Trebovu, vidio si - ima i nepokretnih. Ono
ostalo ovdje da čuva deset kokošā i lijehu luka. Ako mi ostanemo ovdje, samo
deset dana, eto i njih gore. Još će nam biti zahvalni. I one i Major. Ja ti
kažem... Nego, pričaj?
-
Ništa, stari. Tanko. Ima na jednom mjestu, dolazi
jedna koka za koju nana misli da ne nosi jaja. Ona ih sabira, valjda hoće da
liježe, ima ih jedno desetak.
-
Trči, odmah!
-
Ni govora. Jedino, ako nam zapne. A i tad moramo
biti racionalni. Ako ih maznemo sve, skužiće nas. Promijeniće mjesto. Onda ti
čuči i prati je. Drugo...
-
Zajebi! Zakači joj nešto za nogu. Sve će one doći
na red. Jedino je, eto, možemo ostaviti zadnju.
-
Prije večere - ništa. I - tačka.
-
Bježi, muka mi te slušat'! Mufo!
-
'olim!
-
Bi li leglo jaje-dva, u tu tvoju čorbu?
-
K'o budali šamar. Al', neka... ne bih da nas ove
nene kunu!
-
Šta čekaš? Trk! – opet se meni obratio.
Moram
biti dio ekipe. Ubrzo sam se vratio s dva jaja. Otišao sam i natočio lonče
vodom, potom pred Remzijom u njeg ubacio jaja.
-
Šta to radiš... nećemo ih kuhati!?
-
Znam, preventive radi. Uzeo sam ih sa dna
legla... Ovo nije pokvareno... nije ni ovo!
-
Kako to znaš, majke ti!?
-
Jednostavno. Koje potone - dobro je. Koje pluta -
mućak je. Moram provjeriti. Ako nas poslije ručka bude bolio stomak, nije zbog
jaja. Već zbog vaših gljiva.
-
Vidiš, nisam to znao.
-
Čuj, nisi znao. Da ne znam da jesi, nikad ne bih
rekao da si iz Trošnja!
Sve
pripreme za ručak su bile gotove. Samo je neko još trebao naložiti vatru. Mufo
se žalio da su ga lisičarke premorile, previše se trudio oko njihovog čišćenja.
Gledao je da što manje jestivog dijela ode sa zemljom. Aljo je završavao s
ruksakom, nikako mu se nije prekidalo.
Da
bih prevario Remziju, dosjetih se:
-
Mene noge previše bole, cio sam dan na njima.
Nego, još sam nešto našao. Dok Remzija naloži vatru, ispričaću vam...
-
Pričaj, šta čekaš! – nije bio neradnik.
-
Ne znam o čemu se radi, ali je nešto tajanstveno.
Mjesto skrovito, nepristupačno. I ja ga slučajno otkrio. Jedva se vidi.
Zajebano mu je prići. Znam da je velika kesa, dobro napunjena nečim, sakrivena
ispod hale - koja se ko zna od kad ne koristi...
-
Nisi zavirivao da vidiš šta je. Idemo odmah! Dok
nije neko drugi naš'o!
-
Neka, jadan. Što si toliko navalio!? Biću previše
upadljiv. Vazdan sam po selu. Ne boj se, do sad nije niko naš'o, neće vala ni
sad. Pred mrak ćemo otići. Samo, da znaš, ti silaziš po nju.
-
Zar je toliko jebeno? Koliko je strmo?
-
Jeste i strmo, i prilično duboko. Ali, nije to
najveći problem. Nekako mi je puno klizavo. Jedan nespretan korak i - gulp!
-
U... govna?
-
Nisu to baš govna. Rekoh, hala se odavno ne
koristi. Ali, ima tu svega. Govana, džibre, svakakva smjeća i otpada. Nije to
skroz opasno, nije se ni kesa sama ostavila dolje. Neko ju je morao ostaviti.
Treba samo dobro snimiti kako je to izveo.
Dok
se čorba krčkala, na Remziji sam primijetio kako mu je kesa stalno na pameti.
Više nego što je bio gladan, bio je nestrpljiviji.
A
ja sam kasnije morao priznati da sam oduševljen. Mirisom koji se širio, iz
šerpe koju smo hladili pred kućom. O ukusu nisam razmišljao, samo da mi se ne
bude povraćalo.
***
Miris
je privukao još gostiju. Muja sa dvojicom svojih pratilaca. Bila je to prilika
da o njima saznam nešto više. Zbog dnevnika.
Mujo
Humić je bio vrlo cijenjen na Trebovoj, posebno je uživao Majorovo povjerenje.
To je i razlog zašto je bio među nama, a ne na Vučevu kao ostali Humići. Za ova
dva dana mi se čini kako je možda malo previše blag. Više rođen za štab, nego
za komandira. Možda sam požurio s procjenama?
Rifeta
Ožegovića Gigu sam dosta dobro znao. Do početka rata - šofer u „Fočatransu“ i
istaknutiji aktivista SDA. Dobro poznat svima ovdje, ne baš toliko omiljen.
Semir mi je pohvalno pričao o njemu, rijetki je političar koji je priznao
pogreške. Zato je i sada ovdje, s puškom u ruci. Tako je želio, pokazati kako
svi nisu bili isti.
Za
Beća Merdana sam samo čuo. Kao za mlađeg sina čuvenog hodže „Starog Merdana“,
kako su mu baba svi zvali. Otud me čudilo što sam sve vrijeme njih dvojicu
gledao u istome društvu. Mora biti da se Giga doista popravio...
Mujo
je čorbu samo probao, tek tako. Nije da mu se nije sviđala, pravdao se kako
nije gladan, kako je na privremenoj dijeti. Bećo se zadovoljio jednim tanjurom,
dok je Giga prosto uživao. On i Mufo su spriječili da se išta baci, kako Mufo
reče - čorba od lisičarki ne valja kada se ohladi.
Pošto
su usput zaturili priču o politici, da bih se malo izvukao od nje, ponudih se
da ja operem šerpu, za slučaj da nam ponovo zatreba.
Bila
je ružno masna. Voda prilično hladna, a još sam se mogao pomoći samo obližnjom
travom i sitnijim kamenjem. Svejedno, nije mi se previše žurilo.
***
Negdje
pred kraj, začuh neobičan zvuk. Nešto je frndalo zrakom, stvarajući snažnu,
meni nepoznatu buku. Podsjeti me na helikopter. Gledah visoko u zrak, ne vidjeh
ništa. Kako je frndanje brzo nestalo, ostah na tome da je bio helikopter i
nastavih s pranjem.
A
onda - eksplozija! Negdje iza nas, bar nekoliko stotina metara. Još uvjereniji
postah da se radilo o helikopteru, borbenom. Bez objašnjenja kako ga nisam
uspio vidjeti.
Nekoliko
minuta je bilo dovoljno da prestanem razmišljati o svemu, veličini i izgledu
helikoptera, visini s koje je djelovao, mjestu gdje je istresao teret...
Frndanje
se ponovi. Sada mi se učini da leti niže. Kontah da je u povratku i da ovaj put
neće djelovati. Okrenuh se kako bih ga sada obavezno vidio.
Zvuk
je bivao jači, stigoh pomisliti da će možda izvesti desant u selu. Ne stigoh se
zapitati kako ga još uvijek ne vidim, niti shvatiti da se ne radi ni o kakvoj
letjelici, iza sebe čuh eksploziju jaču od prve!
Teško
sam nalazio vezu između frndanja i eksplozija. Bilo je glupo, ali sam se počeo
uvjeravati kako to neko od mojih jarana, popnajprije Mufo ili Remzija,
pokušavaju se našaliti sa mnom. Kao da su negdje u selu, ili iznad njega, našli
neku napravu koja služi bogzna čemu, a koja se poklapa s četničkim
granatiranjem...
-
Hej! Jesi li ti normalan! – prekide me u
nebuloznom razmišljanju Mujov glas, koji je dopirao iz osušenih stabljika u
vrtu između naše kuće i česme.
-
Samo da završim – još sam bio zbunjen.
-
Kakvo ludo završavanje. Bježi amo, odmah!
Bez
obzira na osjećaj da novog granatiranja neće biti, odlučih poslušati.
-
Ih, jebem ti artiljerca! – Mufo me spremno
dočekao, čim zalegoh.
-
Čuo sam granate – branio sam se – ali, onu koju
čuješ, ta je bezopasna. Rekoh, da završim.
-
Šta si služio? – pita me Mujo.
-
Artiljerija, topografsko-geodetska.
-
Koja VES?
-
Računač.
-
Na kom oruđu?
-
Na Ve-be-erovima. Sto dvadeset osam milimetara.
„Plamen“!
-
Zato si ti toliko bio siguran da te ove rakete
neće pogoditi!?
-
Nije, zar, ovo iz VBR-a?
-
Jeste!? I to, baš iz tog „tvog“.
-
Iskreno, nisam imao pojma. Znate, na bojevim sam
gađanjima uvijek slušao samo kako izlijeću iz cijevi. Prvi put da ih čujem kako
padaju.
-
Šta je ljepše slušati?
-
Sad mi je bilo svejedno. Drugi put, neće biti!
