IV - 31 / Ne bi bio bitan krivac

Vino pije Vilić Huseine,
na kaldrmi, na sred Sarajeva.

Vino pije, plaho podriguje;
Njem' doleti alma nagrizena,
s karanfilom crno nakićena.

Pita majka Vilić Huseina:
„Otkud tebi alma nagrizena,
s karanfilom crno nakićena?“

„Mila majko, draga mi je dala,
draga dala, da b' pusu imala!“

Više čovjek ne zna šta je iznenađenje a šta je mogao očekivati. Niti se potpuno odrediti prema onom što mu se dešava. I ne smije se čuditi toliko da ne bi postao spreman za još neko, još veće iznenađenje.

Kako opet nisam stigao odmah zaspati, tražih novu temu za razmišljanje, s obzirom da sam ono što se ispriječilo smatrao i porukom da nije vrijeme za igranje s riječima, njihovim slaganjem u stihove.

Šeks mi se ranije činio drukčijim, preozbiljnim, tek sad mi se baš dopao. O Ćuzi još nemam tako visoko mišljenje, ali znam da ima vremena.

Šeksov skoro šuškavi glas, čini mi se, kazuje ponešto o njegovom karakteru. Birao je riječi, ono malo što je stigao reći u mom prisustvu, čime se pokazao sasvim običnim ali vrlo inteligentnim momkom. Potvrdivši sve što mi je Semir o njemu kazao, ali i otvorivši moje sumnje da on ovdje nije bio slučajno, u prolazu. Iako iz sinoćnjeg kratkog boravka to nisam saznao, hoću biti spreman.

IV - 30 / Pokušavam čuti nekog osim nas

Na dvoje se sunce razdvojilo,
priko Gore u Ivine dvore.
 
U tim dvorim' nigdi nikog nema,
već sam Ivo u dušeku spava.
                                          3/4. septembar 1992.
Iznad njeg se tiho draga šeće,
tiho šeće, da ga ne probudi.
 
Ne budi ga rukom, ni rukavom,
već ga budi od bisera grano:
„Ustan', srce, granulo je sunce!“

 

 

  

 

Toliko sam uživao u svom prisjećanju da sam polako i tonuo u san. Zapravo, kad su mi misli prekinuli pucnji, najprije sam pomislio kako je sve samo dio istog sna.

To me nije moglo dugo držati, drugi oko mene su čuli isto i neki od njih su već skakali na noge. Puške se odmah uzimaju. Dok se za obuvanje i nema vremena.

Kako se moje čizme ne šnjiraju, a na vratima sam već naišao na gužvu, to ću ja potpuno spreman izaći. I bez guranja. Vjerujem da neće biti kasno, iako sam odabrao ostati posljednji.

Pored mene je još Tito miran, dok ostali bi svi u istom trenutku da prođu kroz vrata. Ne obazirem se na njih, pokušavam oslušnuti odakle dolaze pucnji, koji se još čuju.

Nisam bio siguran, a u trenutku kad smo konačno i nas dvojica mogli iskročiti kao da je sve stalo. To me zadrža na onom prvom osjećaju, koji može biti i samo posljedica nedavnog izviđanja, odnosno razmišljanja u vezi s njim.

 

IV - 28 / Još jedan zadatak

Prođoh gore, mnoge gore,
od Saraj'va do Doboja,
lov loveći po šumama,
tebe tražeć', srno moja.

Prođoh Ozren, kršnu goru,
a od tebe glasa ne čuh.                                                3. septembar 1992.
Doru, hrte i sokole
ja potjerah šeher-Žepču.

U Žepču te ja ne nađoh,
pređoh Bosnu i Usoru,
ulovih te u Tesliću,
povedoh te svome dvoru.

    /Mijat Božović/

Sinoć nije bilo kako smo očekivali. Nismo od Sutka tražili da nam vjeruje, ali ni da sumnja. Oni su išli dokle su išli, vidjeli to što su vidjeli, napunili bilježnicu kako su napunili, poslije, ili prije, svratili tamo gdje nam nisu rekli, ali zbog čega mi koji tad nismo stigli odmah zaspati, dugo poslije nismo mogli. Ako. Ako su i bili bučni, jedno im moramo priznati, bili su umjereniji nego Mufo, Remzija, Alija i ja onog dana kada smo nešto slično uradili.

Nije ni naša bilježnica prazna. U jedno smo bili skoro sigurni, noć je trebala biti mirna koliko i dan što je bio. Što se četnika tiče. Buke bi moglo biti, ako Sutkovi večeras nastave gdje su stali.

Među našima ćemo biti bolje saslušani. Mogli smo istaći ono pozitivno, sem tišine koja sluti mirnoj noći, za sebe mogu reći da sam puno naučio. Mogao sam dane provesti nad kartom, ne bih toliko znao. Koristilo mi je što sam u povratku bio opušteniji, što sam putem uz Džemovu pomoć dodatno upoznavao teren. Skoro bih se usudio neki naredni dan poći s nekim ko zna manje od mene. S tim da ne garantujem kako bih toliko daleko išao i zadržavao se cijeli dan.

Nisam se htio hvaliti, niti razasipati svojim osjećanjima. Bilo mi je najvažnije da sam sebi vjerujem. Odmah sam to provjerio, drugim očima sam pogledao dio sela u kojem smo smješteni.

IV - 27 / Čas historije: Dolina će ostati svoja

U Travniku na Daltabaniku,
prodaje se bejaz hanterija.
Prodaje je zenđil-hudovica,
prodaje je jer je sirotica.

Kupuje je Travničanin Mujo,
nameće se Sarajlija Salko.
Progovara Travničanin Mujo:                                      
 „Oj, Boga ti, Sarajlija Salko;

Man' se, Salko, zenđil-hudovice,
i njezine bejaz hanterije.
Za pasom mi dvije puške male,
obje male bez kremena pale.
Ubiću te, žalosna ti majka!“

Kratko se odmarajući, nesvjesno smo prešli na čas historije. Za razliku od prethodnog, ovaj ćemo svesti na samostalno učenje. Svak za se.

Tumačim sebi historiju, i nadam se kako ćemo i dalje biti prekidani samo pokretima životinja, jedinih drugih živih bića u blizini.

Da, Tjentište je sada ničiji teritorij. A nije tako počelo.

Mi, Muslimani - Bošnjaci, ovdje smo ogromna većina. Preko osamdeset posto. Zbog čega su ovdašnji Srbi početak rata dočekali nespokojno. Čim je postalo jasno da će Foča postati poprište velikog krvavog obračuna, oni su počeli napuštati ovo područje. Samo su ih naša nespremnost i nedostatak želje za ratovanjem spašavali stradanja. Dobili su dovoljno vremena da se isele, tačnije privremeno smjeste u susjedno Gacko.

Neinformisanost onih koji su bili zaduženi za pripremu otpora, omogućila je njihov brzi povratak. Foča je pala, četnici je zauzeli, zar je moglo biti da ovdje prođe bez sukoba?

Uslijedili su pregovori s četničkom vlašću u Foči. Kupovalo se vrijeme. Ali se loše pazarivalo! Srbi su vraćeni, predao se dio naoružanja...

IV - 26 / Čas geografije: Uži zavičaj

Prođe mi momče kroz selo,
naturi fesić na čelo. 

Gleda ga djevojka s pendžera
i majci tiho govori:
„Svrati ga, mati, Boga ti!“ 

„Ne mogu, šćerko, svratiti,                 
jerbo je momče šeherče. 

Iskaće momče rakiju,
iskaće momče večeru!“ 

„Svrati ga, mati, Boga ti!
Moje mu oči – rakija,
moja mu usta – večera!“

 

        Poseban ispraćaj nam nije ni trebao. Možemo, ne razmišljajući o onom što ostaje iza nas, potpuno koncentrisani krenuti u susret tome što nas čeka. Putem koji je Džemo odabrao. Meni je ostalo vjerovati kako će se dobro snaći, bez obzira što po ličnom priznanju već dugo ovuda nije prolazio.

U nekoliko navrata se zaustavljao, zbog orijentisanja. Ali, niti jednom mi nije dao priliku ni da se zabrinem. Dobro je procjenjivao alternativne puteve niz seoske livade, nevidljive za neprijateljsko oko, te mu je za provjere uvijek trebalo tek po nekoliko sekundi.

Tako, sve dok se nismo spustili na jedan postojeći seoski put. Tu je čučnuo, što me prvi put dovelo u sumnju. Međutim, trudio sam se da to ne pokazujem. Jednostavno, čučnuo sam pored njega. S tim da ja nisam ustajao, dok je on to činio nekoliko puta.

Sumnjao sam, nisam znao u šta. U put na koji smo stigli ili u Džemov osjećaj da zna zbog čega nas je tu doveo. Nisam bio zabrinut, još uvijek smo bili na mjestu koje je za neprijatelja trebalo biti ne vidljivo. Priznajem, nisam mogao shvatiti po čemu se on pokušava orijentisati. Jedino što se moglo vidjeti su uzani voćnjaci, i livade iznad i ispod nas, te rijetka šuma lijevo i desno. Čak se nisu vidjeli ni vrhovi brežuljaka koji su se izdizali zajedno s tim šumama.

Tek kad sam se zapitao zbog čega se više puta i okrenuo nazad, usuđivao sam se pretpostaviti kako on u stvari pamti put kojim smo došli. Makar način na koji to činio, meni bio čudan. To stalno ustajanje i ponovno čučanje. Niti drugog objašnjenja, niti druge ideje. Vjerovati mi je, i dalje, da zna šta radi.

IV - 24 / Uradili smo to ranije

Nema ljepše cure od malene Đule.
Ja zapalim lulu, pa poljubim Đulu,
oj rode moj!

Curo moja mala, što si me lagala?
Prevari me ludog, pa ode za drugog,
oj rode moj!

Meni l'jeka nema, kijamet se sprema.
Sad su duge noći, a ja u samoći,
oj rode moj! 

Moram drugoj poći, šta ću u samoći.
Bolje gubit' dane, uz djevojke mlade,
oj rode moj!

Sad se srce grije, kraj moje Rabije.
Ja zapalim škiju, poljubim Rabiju,
oj rode moj!

 

 

Kao da je sunce zastalo. Čeka nās. Da učinimo ono što smo učinili. Da shvatimo koliko su osjećanja jača od stvarnosti.

Čemu potpis? Zar nije bitnije zakleti se sebi? Zar nije važnije ono što mislimo, od onog što pričamo? Ono što uradimo, od onog što smo namjeravali? Ono što osjećamo, ono što je u nama, od svega materijalnog izvan nas!?

Sve se da zavarati, iskriviti, slagati. Sve, sem osjećanja!

Bilo je glupo ljutiti se zbog ovoga. A i nismo se ljutili! Glupo bi bilo žaliti se, i nećemo. Bilo bi glupo izostati sa zakletve, ali mi nismo izostali. Samo smo se tako osjećali, tako doživjeli.

Niko se nije zakleo danas, svi smo to uradili ranije. Kad su nam kuće paljene, rodbina i prijatelji ubijani, Bosna dirnuta...

I još ranije. Rođeni smo pod zakletvom! Samo je potvrđujemo, danas i ranije, ali i ko zna još koliko puta.

Uzvratiću ljubav

Žena li si?
Šejtan li si?

Žena-šejtan, i treba mi.

Da zavolim te,
ne mogu.
Stid me što kadar nisam
dosegnuti do tvojih visina.

Ljubomora nije,
al ljubav ne mogu da ti dam.

Da uzvratim,
to bih mogao.
Pusti me
da dođem bar
do visine tetovaže
na tvojim grudima.

Neću imat stida!

IV - 22 / Postrojavanje bataljona

Razvili se alajli bajraci,
udarile sitne ćiftelije,
složile se zurle i svirale,
odliježu jasni talambasi. 

Stao drhat polja i planine,
stala jeka gore i visine,
od svatova i od dobrih konja. 

U svatove Plavljani građani,
i sa njima mladi Gusinjani,
po izboru bolji od boljega,
sve birani momak i plemenik. 

Po onome starom običaju:
Nemoj brata, nego uzmi svata,
kakvog vide – takoga ti pišu!

 

         Nisam bio naspavan, nisam bio raspoložen. Vrdao sam, objašnjavao kako sam ružno spavao, ružno sanjao, ali da se sna ne sjećam. Pa im zato ovaj put ne mogu pametovati tvrdnjama kako nam se može štogod lijepo ili ružno desiti.

Lagao sam. Naspavan sam bio, a i sanjao sam. Još se sna i odlično sjećah, a i bio je lijep. Puno ljepši od jave koja ga presiječe.

Igrali su se Džemo Boračić i njegov sin, igara svakojakih, čas po livadama čas kraj rijeke, loptama i balonima, cvijećem i leptirima, jabukama i turundžama, s ovcama i konjima, kamenčićima i prutovima... dječak je ličio na mene a Džemo na Adila, samo što je imao dugu kosu... pištoljima i puškama...

Možda su me baš na vrijeme probudili. Nisam siguran ali mi se čini kako je dječak moga lica, taman htio upucati oca. Kojeg, niti je kad vidio niti će kad vidjeti.

IV - 21 / Tek su trebali biti sretni

Čudna jada od Mostara grada,
sve od lani pa evo do sada,
kako Biba od ljubavi strada.
U Habibe, Čelebića zlata,
svaka riječ hiljadu dukata.

Bol boluje Čelebića Biba,
bol boluje, nikom ne kazuje.
Jadna Biba boli bolovaše,
a majka joj ruho prelagaše.

„Kćeri, Bibo, ti rumena ružo,
kaži majci šta te boli, dušo?“
„Mene boli i srce i glava,
od kad Ahmo s drugom razgovara!“

„Kakav Ahmo, voda ga odn'jela,
zbog njega si Bibo oboljela!“
„Mila majko, nemoj Ahme kleti,
rek'o me je na jesen uzeti!

Mila majko, podigni me malko,
da ja vidim jošte sunce žarko!
Mila majko, selam ćeš mi Ahmi.
Nek mi Ahmo u petak ne dr'jema,
nek se Bibi na dženazu sprema!“           

 

  

U nekoliko grupa, oveći broj boraca s Vučeva je prošao put Trebove. Nekoliko ih je ostalo kod nas na konaku, nisu znali tačno reći o razlogu ovog manevra. Nije bilo ni potrebe, dovoljno je što znamo kako iza svega stoji Major.

Uporediću to s onom naredbom o nedavnom preusmjerenju nas ka Grepku, ali ću i postupiti slično kao onda, barem u dijelu da izbjegavam razmišljati o razlozima. Samim tim neću ni brinuti, a svakako imam drugu ideju za noćašnja dva sata straže.

Mufovo i Adminovo svjedočenje o mirnoj noći se poklapalo s osjećajem koji je dočekao i Tita i mene, a bilo je i najava opuštenosti koju ćemo moći sebi priuštiti. I prilika za način kako da ni nama ne bude dosadno, odnosno da nam smjena ne prođe sporo.

IV - 17 / Tada će biti drukčije

Hutli, butli u dvor udariše,
na đevojci krnu postaviše.
Danas krma i al-aspurlija,
sjutra duvak i mlad đuvegija! 

„Oj, đevojko, je l' ti žao majke?“
„A što će mi biti žao majke?
U mog dragog bolju majku kažu!“           29.avgust 1992.    

                   
„Oj, đevojko, je l' ti žao seke?“
„A što će mi biti žao seke?
U mog dragog bolju seku kažu! 

Ja ću seku vezu naučiti,
da joj leti ruka po đerđefu,
baš k'o hitar đogo po mejdanu!“

 

         Zamršten lijep noću, jutrom još ljepši. Dan počinje tom ljepotom, nastavlja kako treba.

Kuhinja je u drugoj kući, gdje je Safira Salčin, jedna od ukupno četrdesetak Borčana koliko je ostalo s nama, odnosno vjernih Majoru. Prvo uvjeravanje u njene kuharske sposobnosti je unaprijed bilo lišeno sumnji, u svim našim krajevima za svaku djevojku bi bila sramota ne znati kuhati, što važi i za većinu ženskih poslova. Znao sam kako ni mi nju nećemo lišiti sve druge potrebne pomoći. Kakva bi tek nas trebala biti sramota kad ne bismo svi prali svoje porcije, ali i cijepali i pripremali drva, pomagali oko guljenja krompira ili sječenja mesa.

Doručkovali smo čaj, opet nije bio sladak koliko bi trebao, jeste da nam se čini kako bi ga i svako od nas znao jednako napraviti. Ali, nek nisu zalud naši stari govorili kako je žensko sedefli ruke! Sasvim dovoljno da se današnjim radovima posvetimo potpuno, niti jedne sekunde da ne odvojimo za brigu šta će nas čekati ručku.

Tako je uvijek bilo! Kao što nismo ni ustali ne znajući šta je nama danas raditi. Onaj ko je planirao naš dolazak ovdje, vodio je računa da ovdje imamo i sve što nam je potrebno.

 

IV - 16 / Ništa se ne događa slučajno

Fisliđen mi se leluja.
Što mu je, što se leluja? 

Mlada se moma udaje,
svojim ga drugam' predaje: 

„Ah, moje drage sestrice,
uveče mi ga zalijte,
ujutro mi ga berite. 

U tri ga kite kitite,
u čisto zlato zavi'te,
po bratu mi ga šaljite. 

Jednu mi kitu đeveru,
drugu mi kitu zaovi,
treću mi kitu dragome!“

 

 

U selo ulazimo uz potpuni mrak. Ali zato osjećamo, zrak kazuje puno toga. Ne treba nam dnevna svjetlost da bi shvatili gdje smo.

Zamršten je manje ispodplaninsko selo. Veoma mirisno. Odiše toplinom koja ga je donedavno nastanjivala, miriše skromnošću koja ga još uvijek ispunjava.

Dok smo mu se približavali, djelovalo je zabrinuto za svoje danas i svoje sutra. Prijećeno mu je da silom oduzetu toplinu nikad neće povratiti. Ali, ni ono nije zaboravilo osjećati! Uprkos potpunom mraku, primijetilo je i ono nas. Osjetilo!

Prethodnih nekoliko dana je spavalo, tugovalo i strahovalo. Nadalo se i očekivalo. A sada dolazimo mi. Da uslišimo njegovu nadu i probudimo osjećanja.

IV - 15 / Koliko će čovjek imati rođendana

U Saraj'vu devetera vrata,
i deseta od suhoga zlata.
Na vratima kapetan-djevojka,
na nju s' Omer baca jabukama! 

Govorila kapetan-djevojka:
„Ne bacaj se, Omer', s jabukama,
ako li se ja odbacim na te,
probiću ti granu na fermenu;

A kroz fermen džanfezli koporan,
kroz koporan kadife ječermu,
kroz ječermu burundžuk košulju,
kroz košulju prebijelo t'jelo,
a kroz t'jelo srce na četvero,
na četvero i na dvajestero!“

Jedno vrijeme su njih dvojica razmjenjivali neke uspomene, uzvišeno govoreći o rakiji, iako su im priče redom imavale drugu poruku.

Sajo se najviše smijao kad je Mufo ispričao kako su on i Remzija u Krastavcu, šumerku iznad naše kuće, pili a horoza okretali na ražnju. San ih iznenadio, čega nisu bili svjesni, ali su pogledom na sat zaključili kako je ražanj morao biti gotov. Obojica su ćutali i jeli. Ne bi se toga ni podsjećali, da se na kraju nisu sporječkali. Jedan je tvrdio kako je trebalo biti pečenije, a drugi da je prepečeno. Naravno, radilo se o tome da, to neko vrijeme, horoza niko nije okretao. A vatra je bila samo s jedne strane...

Sličnih sam događaja još čuo, poznavajući Mufa nisam imao razloga ni da Saju ne vjerujem.

IV - 14 / Od mekšeg je materijala

Pijem pivo i rakiju,
jašem konja adžamiju.
Pa pošetah gore-dolje,
gore-dolje niz to polje. 

Dok ispadoh na jaliju,
đe bećari vino piju.
Tu mi bješe zlato moje,
na zlatana mor-dolama. 

Po dolami srma puca,
u džepu mi sahat kuca,
iz ruke mu levor bije,
meni jadnoj srce puca!

 

 

Prvo sam mislio kako sve ide previše sporo. Ali sam pred sami polazak shvatio koliko sam bio u krivu. Sve je organizovano i pripremljeno puno bolje, nego, recimo, kad smo išli u Basariće. Natovareno je više konja, sem onih što će snijeti minobacače, gromove i mine, njih nekoliko nam služi za brašno, ulje, šećer, so, grah, krompir i slično. Sem toga, potjeraćemo i omanje stado ovaca. Znači, kuhinju ćemo imati posebnu. Tako da se nismo zadržali zbog večere, već zbog dijela puta koji zavida ne smijemo prijeći.

Nije mi bilo dosadno čekati. Sad, kao nikad ličimo na pravu vojsku. Ako zanemarim naše naoružanje! Mislim da se nije ni moglo desiti da nešto zaboravimo, a najveći broj nas odlično zna put, tako da ćemo na vrijeme stići.

Zaboravljene su i dileme, kod kojih su bile. Tako smo Mufo i ja brzo shvatali da smo učinili jedino što je bilo ispravno. Odustali smo od dijela principa, ali smo ostali zajedno i pomirili se sa samima sobom, kao i ispoštovali naređenje. Dovoljno da budemo sretni, ne više ali ni manje od svih ostalih, od ukupno nas tridesetak.

S otprilike i toliko konja, te desetak ovaca, istina ovaj put bez pjesme kao pratnje, ali s pjesmom u duši, krenuli smo malo prije spuštanja mraka. Još nešto mi zape za oko, ali me ne iznenadi što veći broj konja vodi samo par konjovodaca. Ako mi znamo put, konji znaju još bolje.

Dženetića čikmom

Znam,
i ovo je Božje.
I nisi se slučajno
našla na mojoj stazi.

Zastala si.

Da me podsjetiš
na ostatak mladosti.
Da mi oživiš
zamrlu muškost.

Darovala si mi
posljednje mašte i snove.
Navela si me da još jednom
povjerujem u sreću,
zaboravim sve prošle ljubavi.
Učinila si što vjerovah
da nijedna neće moći.

IV - 12 / Nekad je teže razumjeti sebe nego drugog

Što se ono gusta magla
pokraj Une spustila?
Kostajnicu, milo mjesto,
i nas dvoje prekrila.
 
A na Djedu i Boriku,
dvoje mladih tuguju.                           
I tužeći, jedno drugom
b'jele ruke pružaju.
 
Mislio sam da će prije
ovaj svijet nestati,
neg' ćemo se, mila dušo,
i nas dvoje rastati.

 

            Bilo je jasno da nas čeka mučno popodne u kolibi. Mufo i ja ćemo izbjegavati pričati o onom što slijedi poslije. A nećemo moći bježati od misli, gdje će se svaki boriti sa svojima. Kada će se pokazati kako je nekad teže razumjeti sebe nego drugog!

Teške misli umaraju, treba ih povremeno prekidati. Pričom, o ljepšim stvarima.

Mufo je, tako, prihvatio da mi još malo priča o Zamrštenu, selu za koje sam i čuo iz njegovih priča. Zanimalo me koliko je ranije bio objektivan, s obzirom na uspomene koje još nisu sasvim izblijedile. Sada je u hvaljenju bio umjereniji, mada je i dalje tvrdio kako će mi u njemu biti bolje nego u Basarićima. Kako mi je već pokušavao objasniti gdje je Esmina kuća, kuća u kojoj su i rođene te uspomene, sada me provjeravao jesam li upamtio. Nekako sam prepričao što sam shvatio, ali sam se zato pohvalio kako ću znati sam pronaći Kukovu kuću, samo na osnovu njegove priče. Inače sam i Kuka upravo i pamtio po prezimenu. To je jedini Čolpa kojeg sam stigao upoznati, poslije Esme, za koju sam samo čuo i na Mufovim je slikama gledao.

IV - 11 / Stežem kundak

U haremu Aziz Abdullaha
trista še'set i pet djevojaka.
Svaka djeva za div-danom žudi,
kad je Aziz u godini ljubi.

Fatima je najljepša od cura,
uv'jek sjedi kraj rumena đula.
Na njoj kaftan i jelek se trese,
a kroz svilu njedra provide se!

Sjajni mjesec za oblake stao,
u l'jepu se Fatu zagledao,
pa joj ljubi i miluje grudi,
pazi jadan da je ne probudi.

Za sevdahom svaka žudi djeva,
ne ljubljena koliko bi htjela.
Jedan poljub sa mednih usana,
premalo je u godini dana;
Premalo je i svakoga dana!

 

 

          Ostajalo mi se na Pločama iza ostalih, uvijek sam ih doživljavao kao pogodno mjesto za duboka razmišljanja, ipak sam odlučio izvana djelovati mirniji nego sam bio iznutra. Za što će mi od pomoći biti boravak u kolibi, ozarje Mufa da ipak nastavljamo skupa. Nisam na postrojavanju pronicao u njegovo raspoloženje, ne shvatajući da li je bio razočaran ili se pretvarao. Ovako, u društvu Remzije i Alije, i nekoliko riječi je dovoljno.

Ostaju prethodna pitanja. Jesu li nuđeni Džemo, ili Zaim?

Nekad ću to možda saznati ili shvatiti, sad brzo dođe vrijeme da odem na prvi sastanak kod komandira baterije.

 

IV - 8 / Svaka riječ može imati dvostruko značenje

„Karanfile, cv'jeće moje,
još da mi je sjeme tvoje.
 
Ja bih znala gdje bih izvirala,
mome dragom pod pendžerom.
 
Kad moj dragi legne spati
karanfil će mirisati,                                                     
moj će dragi uzdisati.
 
Uzdah će se dalek' čuti,
čak do neba i do Boga.
 
Bogu će se ražaliti,
nas će dvoje sastaviti!

 

 

  

 

 

I tako ne bih odmah zaspao. Umoriti se nisam imao čime, a razmišljati se uvijek ima o čemu. Bolje o ljepšoj budućnosti maštati, nego mislima prepravljati prošlost. Otud mi je dobro došlo ono što sam s Džemom pričao.

U osnovnom smo se složili. Volja nam je jaka, ni hrabrosti nam ne manjka, a amanet traje. Povjerenje će doći, a pridobićemo i ostale koji nam trebaju. Koji ne žele, ni potrebni nam nisu!

Bez Majorovog izuna nećemo. O njemu je prerano razmišljati, u svakom slučaju ne prije nego riješimo sve unutar nas. A od onog što nismo, prvo je na redu međusobno povjerenje nas dvojice.

To je ono što će me i držati duže budnim. Nije mi se svidio način na koji je to Džemo provjeravao. Mogao sam i ja na kušnju stavljati njega, po pitanju motiva. Ne mogu njegovi biti veći od mojih. Nisam, jer mu vjerujem, jer sam siguran da je ono što se trećeg jula dogodilo sasvim dovoljno.

Ćutalo je srce njeno

Srce i dušu dao sam joj.
Ljubav davah - nije htjela.
Bez riječi mi je, prijatelju,
srce i dušu
sa sobom odnijela.

Što sam imo njoj sam reko.
Moj jarane, sve iskreno.
Odgovora nije bilo,
ćutalo je srce njeno...

Da je barem zbogom rekla.
Makar samo dvije riječi.
Ne bi tuga bila manja,
al ostalo bi
nešto da je liječi.

~~ (Što izgubiš)

Što izgubiš,
ne traži.

Pusti neka to
neko drugi nađe.

IV - 7 / Koliko su narasla

Moliću se Tasličkom imamu,
da mi dade iz džemata agu. 

Ili agu, il' agina sina,
bolje sina nego agu s'jeda.      

                           
Bolje mladom biti robinjica,
nego starom biti kadunica. 

Volim mladog čekat' iz mejhane,
nego starog u bijelom dvoru!

 

         Jesam loše spavao, pet puta se budio, ali sam lijepo sanjao. Uvijek isto, gađali smo onom istom stodvadeskom ali su mine padale prateći naše želje.

Nisam imao vremena tumačiti san, ali sam osjećao kako će se nešto dogoditi. Nešto što bi me trebalo obradovati.

Mislio sam da je to samo vijest da danas nastavljamo s obukom. U nekoj drukčijoj situaciji ta mi vijest i ne bi ništa značila. Ovako, ovo je prilika da nađemo potrebni mir, vrijeme i strpljenje koje moramo savladati do prilike koju čekamo.

Čak smo, čitav prvi sat, skoro bili sjedinjeni sa stećcima. Za koje smo počeli vjerovati da nas jedini razumiju. Sve to vrijeme smo i sami pred sobom glumili kako smo tu samo radi obuke.

Zaim i ja smo listali tablice i gledali kartu, naizmjenično. Svi ostali su, u nekoliko grupa, ganjali libele po nišanskim spravama, pomoću male ručne busole usmjeravali minobacače i nišanili na pikete, sami sebi zadavali nove korekturne elemente...