Oj djevojko, dušo
moja,
što si tako jednolika,
i u pasu tankovita?
Ko da s' suncu kose
plela,
a mjesecu dvore mela?
„Nisam suncu kose
plela,
nit mjesecu dvore
mela;
Već stajala, te
gledala,
gdje se munja s gromom
igra:
Munja groma nadigrala
dvjema-trima jabukama
i četirima
narandžama!“
Neke
informacije o američkim lanč-paketima smo imali, i iako smo redom riješeni da
ih smjestimo u rančeve gdje će čekati vrijeme kad će biti jača potreba da ih se
upotrijebi, nekoliko sekundi smo ih zagledali, preturali po rukama, očima
otvarali. Osjećali smo se kao djeca koja su dobila željenu igračku. Malo
odraslija djeca, znamo da igra može sačekati. Nije kurir tu samo zbog
lanč-paketa.
Ako
smo jednu vijest očekivali, druga nas zatiče. Makar i ona sasvim na Buljubašića
ličila.
-
Eto, večeras vam Major dolazi! Nego, jel' ono vas
tačno deset? Jeste li svi tu? – kurir je govorio u dahu, i kao da se boji da
gdje ne pogriješi.
-
Fala Bogu, još nam niko nije strad'o – Ferid je
požurio.
-
A, niko nije ni pobjeg'o – ja sam dopunio.
-
Dobro, za petnaest minuta dođite svi kod magacina
intendantske opreme. Znate li gdje je?
-
Znamo, ako je to ono, odmah kraj ceste!? – sad se
Adem javio.
-
Jeste. Požurite, sad će navaliti naši.
Dok
je Alija komentarisao to što nije samo jedan od nas pričao, zbog čega bismo i
više saznali, čule su se i glasne potvrde naše zbunjenosti - ovim drugim što
nam je rečeno.
To
je i bio razlog da se kurir povratio, te se dopunio:
-
Nije ništa strašno, došla je neka oprema. Sad je
treba raspodijeliti, a pukovnik ne želi ni vas da izostavi!
-
Hajdemo, onda, odmah – Ferid je već bio na
nogama.
Alija
je ubijedio ostale da ja idem na čelu. Međutim, to je značilo kako baš i nećemo
moći žuriti.
-
Jebe me ovo blato – pokušavao sam objasniti – pod
ovim cipelama uvijek kila blata. Ne znam samo kako se ovako lijepe. Svaki treći
korak, moram stati. I ovo drvo nositi, da zguljujem blato. Da sam znao, ne bih
ja na cestu ni izlazio. Bolje da smo se držali šume dok smo mogli, al' jebaiga
sad, kasno Marko...
I
ostali su imali problema, ali niko kao ja. Ljutilo me što sam stigao i
pantalone ukaljati, bilo mi je krivo što ću takav pred komandanta. To me je
ljutilo, a cipele nervirale. Nekoliko puta sam i opsovao, kad mi je malo
nedostajalo da i pobusim, sve zbog blata iz kojeg sam sve teže izvlačio noge.
Bez
obzira na unutarnji nemir zbog izgleda, radovao sam se da smo stigli. Više mi
nije ni smetalo što Buljubašić nije mogao a da nas prvo kompletne ne obuhvati
pogledom.
-
Stigli ste – znao je i kako da nam se obrati –
stvarno ne bi ni bilo u redu da vas takve predam Majoru. Volio bih da vas mogu
kompletne obući, ali vidjeli ste kako ni svi moji još nemaju sve. Najveća je
frka oko pantalona. Koliko mogu da vidim, ni među vama nema niko kome bi mogle
koje od ovih što su jutros stigle. Valjda je to krojeno za male Kineze,
Korejance... uglavnom - neke pigmejce. Ali, imamo šta imamo. I odmah da vam
kažem, ovo je samo moja dobra volja. Za vas će oprema stići koji dan, međutim
ja znam da sigurno neće biti ni za polovine, pa i nisam baš siguran da bi vi
svi dobili. Vjerujte, samo moja dobra volja, i - to što ste bili dobri! Eto,
nikad niko moj sve ne dobije. Uvijek se krpimo, neko jaknu, neko gaće, neko čizme...
Još nešto, znam da većinom nije kakav kvalitet, ali je bolje išta nego ništa.
Neki dan smo dobili istih ovakvih pantalona pun kamion, podmirili nekoliko onih
sitnih, sve ostalo smo dali minobacačlijama, da mogu čistiti minobacače. Javili
smo da nam takve više ne šalju, samo džaba nafta ide, al' niko ne razmišlja,
valjda je i njima samo da ih se riješe. Hajdete sad, ja sam rek'o da vam daju
sve što je došlo, a zvao sam da lično svi dođete zbog brojeva, mi se ovdje
možemo kasnije poizmjenjati. Eto, i to je privilegija koju svojima nisam davao.
Još sam i naredio da niko, čak ni magaciner, ne smije sebi ništa odabrati dok
vi ne završite! Samo, nemojte sad da ostanete unutra pola sata. Vidimo se
večeras!
Nije
nam dao ništa da pitamo. Zato što nismo ni imali šta! Bar je bio jasan, ako dio
onog što je rekao i nije sasvim odgovaralo istini.
Ipak
nam je ukazao veću čast i poštovanje nego smo zaslužili. Jesmo ispoštovali
naređenje, ali samo zato što smo to smatrali jedino ispravnim. Ovu drugu bajtu
smo pravili kao kaznu sebi zbog loše urađene prve, a kiša nije htjela ranije
stati kako se ne bismo predomislili. A i vijest da nam je nazad, došla je kad
smo o tome počeli prestajati razmišljati.
Sve
u svemu, uzimamo što nam je ponuđeno. Veša i čarapa, i ljetnjeg i zimskog,
uvijek treba, kao i šatorskih krila, kvalitetnija su od onih koja smo neki
zadužili na Igmanu, zbog čega smo i to prećutali.
A
tri su stvari posebno obradovale naše oči.
Istina,
Zaim jedini nije htio uzeti beretku, sivomaslinasta je, kakvu su nosili specijalci
bivše JNA. Što ja nisam znao a nije mi ni smetalo, kao što njemu ne smeta
četničko šatorsko krilo, opet će ga zadržati a ovo nekom pokloniti. Objasnio
sam, ne moram beretku nositi na položaju i tako strahovati da me neko greškom
ubije, ali u danima koji su sve izvjesniji, bilo kakva kapa će uvijek biti
bolja od nikakve, kako je i Buljubašić naglasio.
Čizme
nisu posebne kvalitete, malo podsjećaju na „oficirke“, s tim da se ne kopčaju.
Previše su krute, noge u njima se dugo neće osjećati komotno i udobno. Ali ono
što smo shvatili vezano za kape, na čizme se još više odnosi.
Ipak,
svega što smo dobili, radije bi se odrekli nego - jakni! Koga god smo ovih dana
vidjeli u maskirnom, ispraćali bi uzdasima. Maštali o sličnom, a ne znali i da
ćemo doživjeti!
Tople,
futrovane, i to tako da im se postava može vaditi. I lijepe. Kako i ne bi bile,
maskirne!
Ako
će nam i zbog čega zavidjeti oni koji su nas onako ostavili, možda nam se ovih
desetak dana i podsmjehivali, ove su jakne. Major i ono malo ljudi što je s
njim ljetos došlo, došlo je u košuljama, a tek su ponijeli i vjetrovke. Ipak su
ovo prve jakne koje dolaze na Trebovu.
Ostaj nam bajto, sjećaj neko vrijeme na nas. Nije nam žao što u tebi ni noć nećemo prenoćiti!
