III - 28 / Nismo čekali da kiša stane

Đela Fato, đela zlato,
đel' draganu svom!
Đela legni i prilegni,
na srdašcu mom.

B'jele lale pozaspale,
i alkatmeri,
miris đula i zumbula,
cio Mostar spi.
                                      18. avgust 1992.
Spusti glavu mirisavu
na njedarca tu,
da te njiham, da ti pjevam,
snenom jagnjetu.

Da milujem i mirišem
tvoju bujnu vlas!
Da te ljubim, da te grlim,
dok ne svane dan.

     /Osman Đikić/

Nismo prekisli, nismo se ni nahladili, ali nam nije bilo ni ugodno. Jedino smo se napričali.

Počeli smo još noćas, mi u ladi. Bilo nam je neprijatno gledati ostale dok se muče, pa je nekoliko izmijenjenih riječi bilo dovoljno da se predomislimo.

Zoru smo svi dočekali uz vatru. Koja je u početku imala tek psihološki efekat. Mukli plamičak je samo malo svijetlio, dok je umjesto njega grijala nas nada da će uskoro ipak nadvladati kišu koja ga je uporno i dosadno tukla.

Nada nije bila lažna, plamičak je konačno dobio konture logorske vatrice, što nam je samo ozarilo lica s obzirom da smo odavno već mokreodjeće. I što smo svjesni kako se vatra neće moći razbuktati do snage da jutro i prestanak kiše dočekamo skroz suhi. Kiša nas je iznenadila, i pobijedila u borbi s njom, no ništa nije moglo ubiti naše zadovoljstvo činjenicom da smo preduzeli sve što smo mogli.

Komad najlona, na dva mjesta prorezan za ruke, malo prebačen preko glave, trebao je biti spas šestorici.

Alija i ja smo na Igmanu zadužili šatorska krila, sada se uvjeravali u njihov ne naročiti kvalitet! Isto je činio i Kemura, pošto je od Zaima takav dobio na posudbu. Zaim je, opet, i jedini imao tu brigu manje, s obzirom da je imao svoje, šatorsko bivše JNA. Tako, samo on nije često pogledavao prema ladi!

Vjetar i pljusak su se smjenjivali, a mi smo oko vatre hodali, okretali se, zakretali, pomalo kisli i pomalo se sušili. Osjećali smo se možda većim pobjednicima nego to stvarno bijahosmo. Zahvaljivali smo vatrici koju nekako održavasmo, usputno se pričom tješeći.

 

                                       ***

Priča nam nije bila samo utjeha, način da brže ispraćamo vrijeme, rodila je u nama novi inat, dogovor o tome kako ćemo ovaj dan potrošiti.

Nismo čekali da kiša stane, samo da doručak prođe. Opet smo iz kuhinje posudili alat, i dali se na posao. Opet bez projekta, ali odlučniji da napravimo nešto bolje.

Mi koji smo sjekli nove gredice, nismo ni slutili kako će one poslužiti Kemuri da dođe do ideje. Prije nego nam je objasnio naručio je četiri deblja kočića s račvom, dosta kočića srednje veličine, i skroz malih. Možda je jedino odmah morao otkriti zamisli Ademu i Senadu, koji su i pomagali oko same izrade.

Tek kad nam je naložio da prijeđemo na prikupljanje pruća, sličnog kao kad se plot plete, počeli smo slutiti, a vremenom i razumijevati to što kani.

Uprkos kijametu, kroz koji nismo ni primijetili da se iko drugi odvaživao izlaziti napolje, naša čvrsta volja je pobijedila. Za oko tri sata smo bili gotovi, i imali novi dom. I to, ne bilo kakav. Uz malo subjektivnosti, možemo reći kako je jedan od tri najljepša u cijelom logoru!?

Dva deblja kolca naprijed, označavali su budući ulaz, a s druga dva pozadi služili su da prihvate i dvije dugačke, glavne gredice. Preko tih, polukružno su savijane ostale, kraće, tvoreći glavnu konstrukciju, kakva je kod plastenika. Uz svaki kraj tih savijenih gredica pobadali smo male, čvrste kočiće, kako bi ih osigurali. Na prednjoj i čeonoj strani gusto smo poboli kočiće, čija je visina ovisila o savijenosti gredica, a koji su nam služili da ispletemo plot, odnosno zatvorimo te dvije strane. Sem ostavljenih vrata, za koja će nam poslužiti Zaimovo šatorsko, jedino u bojama koje će se sasvim uklopiti u konačni izgled. Preko gornjeg, lučnog dijela, prebacivali smo najlon, jedini koji smo imali. Pošto je od noćas iz dijelova, to smo morali preko njega nabacati i dosta grana, kako bi bili sigurni i od vjetra.

Ono što danas nismo mogli uraditi, odnosilo se na unutrašnjost. Imali smo želju da je učinimo udobnijom nego kod prve, ali ćemo za to morati sačekati da se vrijeme sasvim stabilizuje, odnosno da se grančice, lišće i mahovina osuše.

Ako smo za to počeli Boga moliti, onda je brzo uslišio naše molitve. Samo pet minuta po završetku gradnje smirili su se i vjetar i kiša. Još toliko je trebalo da se oblaci počnu i sasvim razbijati.

 

   ***

Dok smo čekali pojavu sunca iznenađeni smo posjetom dvojice momaka, očito koji su radili pri magacinu. Neko je, ipak, stigao primijetiti naš trud. Otud i ono što su nam donijeli. Nov, neotpakovan najlon! Unproforski, tako smo ga već zvali. Viđali smo ga i po drugim objektima, samo uvijek prljav i čađav. Ovakvog, prvi put. Žurili smo ga odmah postaviti, skinuti onaj koji je već nekoliko puta odradio svoje.

Na našoj bajti je bio odmor za oči! Mrežaste pruge su se nadopunjavale s brezovim granama, koje su sad i same postale još ljepše.

I, dok smo se mi ponovo divili ovom našem djelu, kao da smo još jednom prizvali nenadanu posjetu. Ovaj put nas je iznenadio Buljubašićev kurir. Ne toliko lanč-paketima koje je donio, to sasvim liči na Buljubašića.

Nekoji dan smo ponovo izviđali, već jednom pravili bajtu, a pojačanu hranu nismo imali obraza iskati. Ni sada nam ne znači više od čiste znatiželje: kako izgleda to „američko čudo“.

Značajnije, mogu vijesti koje kurir donosi.

 

                                                      američki lanč-paket