10 - Istina će, dakako doći

Magla pala do pola Sarajeva,

ne vidi se kula ni kapija,

a kamoli djevojke avlija.

Puče puška iznad Sarajeva,

te pogodi Mul-Aziza na sred Sarajeva.

Pogodi ga Mula Jusuf, s Bijele tabije,

zbog djevojke komšinice, lijepe Mevlije.

Kune majka pušku i junaka,

i djevojku, nevesela bila,

'što mi sinu smrti uzrok bila'.

„Ubiše mi čedo njegovano,

što je majci, tugo moja, suncem darovano.

Mul-Azize, mili sine, zar mi pogibe?

Ko će sada tvojoj seji pjesme pjevati?

Ko će tvome starom ocu dizgin držati?

Ko će tvoju staru majku u grob spustati?“

 Morao smo tako odlučiti, bolje mi nije nuđeno. Od sudbine nije bilo najpoštenije, ali se samo njena pika. Ma koliko da sam brata poželio, još mi je čekati. Za Trebovu manje-više, svakako će mi trebati malo dnevne svjetlosti i mira da vidim je li mi se imalo promijenila. Ostali su, tako, Remzija i duga noć. Za Mufa sam se već raspitao, na redu je Trebova.

Dovoljno je bilo i ovo malo pa da jednu promjenu primijetim. Kao da smo se počeli izjednačavati s okruženjem! To što me je prvi utisak prevario rezultat je toga što se okolina nije i neće mijenjati. Zato jesmo mi, odnosno naše viđenje svoga okruženja. Gledamo ga drukčije, i iz dana u dan zatupljujemo te naše poglede.

Sve je počelo odlascima civila. Nevjerovatna čistoća se susreće s novim mjeračima vrijednosti i osjećajima za lijepo i uredno. Očito, nije nam trebalo puno vremena.

Krenuli smo obogaćivanjem naših rječnika. Suzdržavani zbog prisustva djece i velikog broja žena, slobodu izražavanja sad obilato koristimo, skoro da se u tome takmičimo, usput potvrđujemo kako nismo zaboravili ranije poznato bogatstvo ali i svojski zapinjemo oko smišljanja novih prostih izraza, šala i cijelih priča. Vjerujem kako bi onaj koji bi se odlučio bilježiti samo one riječi koje su se sada mogle čuti, a prethodno su izbjegavane, već imao solidnu brošuricu, a ako bi nastavio pratiti novine koje uvodimo, za nekoliko dana bi toga bilo za cijelu knjigu!

Samo u priči još ne štedimo vrijeme, kojeg još uvijek, ruku na srce, imamo sasvim dovoljno. Za sve drugo nam je, tobože, dragocjeno.

Zbog čega ujutro slagati ćebad, ako će ih uvečer trebati ponovo sterati? Još manje ima smisla zatvarati kapiju, o metenju avlija smo prestali i razmišljati. Odlagališta smjeća su postala daleka, a jednako može poslužiti vlastito dvorište. Skupiš dovoljno, iskopaš rupu i zagrneš.

O higijeni vodimo računa. Samo nam se čini kako su žene malo pretjerivale. Peremo i mi suđe, malo rjeđe i haljine, ruke redovno i obavezno, samo što uvijek štedimo vodu. Moramo, sad je mi donosimo.

A sve, da nam vremena ostane više za šalu, tračeve, ogovaranja, ali i za prizivanja nekih davnih i lijepih uspomena. Sporo primjećujemo kako nam pogled na Trebovu postaje blaži, a ona od tih blagih pogleda sve divljija. Samo je izjednačujemo prema promjenama u sebi.

Malo od ovog sam već osjećao, na više me Remzija upućuje pričom. Uglavnom, tako je da se promijeniti ne može. Uklopiću se, druge mi nema. Ne mogu biti lud prije ostalih, niti divljati poslije njih.

Uklopio se i Major, da ne kažem kako je on ovo i dopustio. Šta je mogao, uskraćivati nam ovo malo viška vremena, a pred dane u kojima će nam ga nedostajati? Što je mogao učinio je, bazu svojih pratilaca stalno mijenja. Samo je nekoliko puta u nepoznato odlazio sam, uglavnom to čini s desetak ljudi, uvijek s nekim novim. Kako vremena imam, razmišljam i o tome. Obično nije tako, najčešće se vjeruje određenoj grupi ljudi, ali Major nije takav. Koliko može bori se protiv priča, koje niko pa ni on ne može sasvim ustaviti, kako je to privilegija odabranih.

Iako vjerujem onima koji tvrde da nije nagrada naći se u njegovoj pratnji, jer su to situacije u kojima moraš zaboraviti da i sam razmišljaš, svakako sam siguran da je to čast. Čast za koju nisam siguran da će mi biti ukazana, ali koju jednako želim.

Remzija iznosi sve ove promjene, Alija i ja sliježemo ramenima. Kao što je on na sve što smo mi rekli u vezi našeg boravka na Grepku. Ponekad se ja stignem i zamisliti, kao što baš bi slučaj dok je nabrajao sve koji imaše čast biti u Majorovoj pratnji.

-          Jeste li vi šta tamo čuli za „Majorovog zeta“? – Remzija me prekinu u razmišljanima.

-          Za koga? – zbunjeno reagovah, uz pretpostavku da je čak i prozreo moje misli.

-          Majorovog zeta!

-          Niti sam tamo čuo, niti ikad. Nisam čak ni znao da Major ima zeta, pogotovo - ovdje!?

-          Ne Bešović – Remzija se morao glasno nasmijati – normalno da on nema zeta. Pitam za Zulčića, meščini da mu je Azem ime, on je zet „Majorov“, jednog drugog Majora, kojeg su samo tako zvali. Čudi me da ga ne znaš, trebo si ga i prije znati, ko njega nije znao!? A, garant si ga viđo ovuda, samo se ne možeš sjetiti. Visok, vrijedan, krupan, nosi i brkove, malo šušti kad priča.

-          Džaba ti je. Ako sam ga i viđo, nisam ga ragistrovo. Valjda zato što nisam vjerovo da će mi to nekad trebati.

-          Znači, niste čuli. Pričalo se da je preživio, da ima nade. Nešto mi sad to na um pade. Kako spomenu da bi volio biti u Majorovoj pratnji, da je najsigurnije biti blizu njega, pa to što si pričo o Đozu, a kako ni Meha ne viđam...

-          Ne kontam!?

-          To i jeste bilo negdje taman pošto ste vi otišli. Odmah je to bilo sumnjivo. Kakvi četnici, kakva zasjeda, kakvi bakrači!

-          Pričaj, ne zavijaj. Ja te stalno pitam je li šta bitno bilo od kako mene ovdje nema, ti se praviš gluh i zaboravan. Ja gdje god sam, svaki dan se nešto događa. Ovdje me nije bilo dvadeset dana, nisam ni mogo vjerovati da je najvažniji događaj što ste shvatili kako je težak život bez žena. Osim, eto, što si reko kako su diverzanti kao nešto radili, a vi ležali.

-          Joj, oklen sam znao da niste bili ovdje. To se već zaboravilo, znaš li ti koliko je na današnjem vaktu dvadeset dana!?

-          Znam. A znaš li ti da ja vodim dnevnik!?

-          Dobro, sad ću pričati sve što znam. Zapravo, prvo ću ovo, poslije ono što sam čuo o jednoj diverzantskoj akciji. A više, stvarno ne mislim da ću imati šta.

-          Hajde, ko je pamtio i to će biti dovoljno. Pričaj, ali razvrstavaj, posebno šta si ti vidio, a napose što si čuo. Ne moraš mi, ako nećeš, pominjati ko ti je šta reko. Mogu ja samo zapisati „kako se priča“, i tako dalje.

-          Piši ti šta hoćeš, ja ću pomenuti šta sam vidio a šta čuo... Bila je to uobičajena noć, nas četvorica u kolibi: ja i Mufo, Šaćir i Pjovak. Normalno, zaklalo se janje. Baš debelo, nikad ga požderati. Mislim, ono što smo odvojili za tu veče. A noć, onako tiha, baš ko da je slutila neki belaj. A i mi, raspričali se, baš se smijali, ko da smo i mi dozivali, znaš kako su prije govorili, kad se neko previše smije - mogo bi oplakati. Zato nas nije iznenadilo kad se čula pucnjava. Šta ćeš drugo pomisliti, nego da su četnici napali. Izađe Šaćir napolje, domalo se vrati, kaže da nije ništa. Izašli su i iz drugih koliba, svi se ko pitaju gdje je pucalo, al niko se ne javlja da zna. Hajde, kontamo kako se neko napio, šenlučio...

-          Jeste li mogli skontati odakle je došla pucnjava?!

-          Jesmo kurac. Prvo se čuo jedan-dva-tri metka. Ono, kontaš javljaju se oni s linija. Sad i nema straže, moraš reagovati. Čekali smo mi, možda jedno pola minute, više se ne čuje, nastavimo se boriti s onom janjetinom, kad okrenu rafal. Tek smo tad skontali da je bliže, zato je Šaćir i izašo. Bila je i kiša napolju, ne možeš dugo ni biti vani. Opet smo mi nastavili jesti, ali i pričali smo. Nije nam svejedno, nema straže a znaš da ni na linijama nije puno ljudi, mogu četnici, Boga mi, ko od šale ući. Ipak, jedno smo dobro skontali. Ova je koliba nekako sva u sredini, a i katun nije baš na udaru, ono - kontaš da bi se trebali više brinuti Tođevčani ili Zamrštenci, recimo. Prošlo je, bogme i po sata, mi taman počeli i zaboravljati, kad napolju frka, gungula. Ali, ne puca. A da samo metak opali, ma izletili bi mi - ko kad mu dođe da eksplodira, a znaš da ga moraš izvaditi... Znao sam ja da Mufo neće dugo izdržati. I, odmah nas zove. Šta ćemo, izađemo i mi. Cio logor budan, vidiš da je nešto bilo. Šta ćemo, odemo ja i Mufo do ovih ovamo - Krša, njihov neko otišo da vidi šta je bilo. Domalo se vraća, kaže - četnici, njihovi diverzanti. Otišla ekipa da izvidi, a mi, šta ćemo, kanom se rasporedili okolo. Ketiš, ona kiša pomalo rominja, a ništa se više ne čuje. Opet neko dođe, priča da je Zulčić pogino. Kad, kasnije tek nasta gungula, odazvaše Muharema odavde, vele da je još živ. Odmah su odabrani ljudi da ga nose... Admir je naredio da se postave straže, ma i to je bilo bezveze, neki su ko fol išli, nas srećom niko nije tražio. Kiša još jače sastavila, uvukli se u kolibu, sjedi i čekaj. Svanu, ko da ništa nije ni bilo!? Navodno su dolazili i oni s linija, pitali i oni šta je bilo. Ujutro smo saznali da su se Zulčić i Meho vraćali iz Vrbnice, valjda, i tamo na ulazu, gdje smo ono mi nekad stražarili, na njih četnici zapucali. Ovog su odmah pogodili, a onaj je kao stigao pobjeći. Odmah se počelo pričati da su ih, u stvari, sačekali naši. Pa neko, još, proturi da ih nije niko zaustavio, već da je to bio njihov međusobni obračun. A ako je istina, ja nisam bio tamo, najprije će ti to i biti. Zulčić je pogođen s tri metka, jedan u nogu, drugi ga negdje okrzno, po stomaku valjda, a treći mu prošo kroz usta. Osto živ, kurac bi ga četnici takvog ostavili! Preklali bi oni njega iza vrata. Poslije sam čuo da je Meho bio uznemiren, ko fol prepadnut, a i ispitivali su ga. Dok nije, tako, jednog dana otišo po brašno, valjda da ga i doktori pogledaju... Eto, nije se vratio. A do nekolka dana, Major je zabranio da se ide po selima. Zato ti je Rus ponovo kažnjen. Doduše, i ova se naredba poštovala ko i ona oko zabrane klanja stoke. Za jedne važi, za druge jok! Nije Rus jedini išo, nije samo Rus krao, al su morali nekog zatvoriti.

-          Šta je to ukro?

-          Ja se nisam raspitivo, a i ko zna je li on. Neko jeste.

-          Pa, nisu mogli tek tako njega kazniti?

-          Vjerovatno nije on ukro, neko je drugi. Međutim, da se ne bi ispitivalo ko je, najlakše je bilo na njeg potvoriti. Valjda su ga prvo pitali je li išo, on odmah prizno da jest. On je, garant, i falio se kako je išo.

-          Nije zar po ovakom vremenu vani?

-          Nije. U kuhinji je.

-          Ne viđoh ga. Ali, dobro, hajde, manimo Rusov inat, neće mu ništa ni biti što će nekoliko dana umjesto u kolibi noćijevati u kuhinji. Nije bogzna bolje ni u kolibama, jeste da je malo ružno doli što je to do jučer bila konjušnica. Opet, na vrijeme je prepravljena, jedino su jasle ostale. Taman može noću u njih i leći, toplije mu je. Nego, ne ide mi da je... Ko je taj Meho?

-          Ne znam ga ni ja dobro. Pokazali su mi ga, ne izgleda mi kao neko ko bi tako nešto mogo uraditi. Al, jebi ti njega, take su hinje najgore.

-          Oni su bili zajedno, išli u neko selo, beli nešto da pljačkaju?

-          Zlatnu ogrlicu! Možda raja i izmišlja, tako sam čuo. Neka dobro velika, vrijedna.

-          Da je veća od Zelengore, nije vrijedna ljudskog života. Još: svoga druga!

-          Pare su čudo.

-          Džaba, meni to u glavu ne ide. Zamisli da smo, tako, danas ti i ja otišli, našli ćup pun zlata...

-          I ja tebe upuco – Remzija pusti i svoj poznati, razvučeni smiješak.

-          Jok to. Nisam mislio reći da bih ja tebe ili ti mene upucali, već da bi se dogovorili gdje ćemo to sakriti, pa ako oba preživimo zajedno bi prodali. Ako samo jedan, onaj bi drugi halalio!

-          Vidiš, nismo svi isti.

-          Šta je zvanična priča?

-          Ništa. Kad je ujutro bilo postrojavanje Admir je izašo i kratko reko kako su, vjerovatno, četnici poslali grupu svojih diverzanata, da izvide gdje su naše linije. Pošto su naišli na dvojicu naših, pucali su ih i povukli se. Znaju za to oni na liniji, njima nije jasno kako su mogli proći, ali treba znati da mi nismo jedini koji imamo diverzante. Imaju i oni svoje. Gdje sve mi idemo, pa mogu i oni jednom. Još je nešto mrljo, na kraju i dodo da se ne upuštamo u nagađanja, da uvijek moramo biti oprezni, a ima Komanda koja će ispitati šta se stvarno dogodilo. Na kraju će, ako Zulčić preživi, istina tako i tako doći!

-          Znači, čulo se da je preživio.

-          Neko reče.

-          Dobro, tako ću i zapisati. Azem Zulčić je ranjen s tri metka, opisaću kako si mi reko. Vjerovatno se radi o prvom upadu četničkih diverzanata.

-          Drugom!

-          Molim?

-          Negdje je na početku ubijen Džemo Boračić.

-          Ne sjećam se da sam i za taj slučaj čuo... Mislim, meščin sam čuo da je pogino, ali...

-          I ja sam tek kad je ovo bilo.

-          Znači, moguće je. Samo ću ispod napisati da će više pojedinosti biti poznato kad Zulčić mogne da govori.

-          Tako ti je najpametnije. Hoćeš li Rusa pominjati?

                                    s Orlovače pogled na Trebovu (Veliku košutu, Treskavac i Planike)