Sadih ružu na sred
Sarajeva;
O, ružice, o žalosti
moja!
Nit' te berem, nit' te
dragu dajem, 24. septembar 1992.
jer se drago na me
rasrdilo.
Pa prolazi pokraj
dvora moga,
kao roblje mimo tursko
groblje.
Prethodne noći smo tek pomenuli, a sinoć već ozbiljnije pričali o mogućoj promjeni u četničkoj taktici. Koliko god nam bilo drago, svako jutro kad čujemo da se oko Trebove borbe nastavljaju, zato što je to značilo da linije naše odbrane nisu probijene, bilo nam je drago i što još jedan dan možemo biti sigurni kako plan ne mijenjaju.
Ako
to učine, ako odluče da se prvo obračunaju s „balijama“ na ovoj strani, vod
koji nam je poslat može se pokazati kao naša velika greška. Nas desetak bi
imali više šansi da se negdje sakrijemo, svi zajedno nemamo nikakvih izgleda da
bi pružili ozbiljniji otpor. Završili bi kao četa Ljubiše Samardžića u
partizanskom filmu „Sutjeska“, četnici ne bi prošli dok bi se i jedna puška
čula, s tim da bi to tako kratko trajalo...
Ne
čudi, zato, naša velika želja da pomažemo koliko možemo. Ako će četnici lomiti
zube, to će biti na drugoj strani. Proći ne smiju, moramo ih natjerati da
odustanu. Nikako da se okrenu ovamo!
Jučer
smo pomišljali da se sami uključimo, ali nas je šapat sudbine zaustavio.
Prećutno smo žalili za još mnogim prilikama koje su nam se otvarale,
pokušavajući shvatiti zbog čega to Komanda nije koristila. Ni Sutkovi nisu puno
gađali, a i pješadijske su borbe prestale nešto ranije. Na četničke granate
više niko ne obraća pažnju, sve dok vjerujemo da o našim poginulim ne javljaju
samo zato što ih i nema. Broj ranjenih se popeo na desetak, kažu da još niko
nije teže. Da sreća nije izdala Seja Prazinu, još bismo vjerovali da je sva na
našoj strani!
Sreća
je varljiva, znamo to. Znamo i da ovo ne može vječno trajati. Ili ćemo krenuti
u kontranapad, ili... A nadati se da će se četnici povući prije zime, nije
realno. To što su malo smanjili napade može biti i znak kako nešto novo
spremaju. Kao što može biti da smo i mi dobili vrijeme i priliku, ako doista
nešto kanimo.
***
Jutros
rano je Sutkova grupa ispalila četiri mine. Prve dvije su i nas iznenadile, pa
ih nismo stigli vidjeti. Druge dvije smo vidjeli, ali opet nismo znali šta su
gađali.
Imali
smo razloga vjerovati da su bili bolji nego i jednom do sada. Četnici su odmah
njihov položaj zasuli desetinama granata. Za razliku od nas, njih su otkrili
još prvog dana. Otprilike, ali i dovoljno, tako da oni svakako puno više
vremena provode u skloništima. S te im je strane teže, znamo da nam bar u tim
trenutcima dobro zavide i da bi se rado mijenjali. Bez obzira na način na koji
su nam one noći pogledali leđa, nemamo pravo biti tolika zlopamtila. Sve se
može gledati kao igra sudbine, čiji se krajnji ishod još ne zna.
U
ovom momentu je nama lakše, zato od Majora tražimo da pomognemo. Hoćemo gađati
minobacačku bateriju koja je već više od sat vremena zadužena samo za ometanje,
neutralisanje Sutkove grupe. Bili smo spremili elemente, minobacač, i minu.
Major je procijenio da nema potrebe.
Bili
smo ljuti, više na sebe nego na Majora. Jesmo li morali pitati!?
***
Nismo,
kao što ne moramo samo gledati. Nije lako. Ovo je sad postalo pitanje časti.
Baš tako sam shvatio ono što sam u vrijeme ručka primijetio na četničkom
haubičkom položaju. Nije samo bilo vrijeme ručka, nego i smjene. I jedno i
drugo obavljaju kao da mi ne postojimo. Svi su ručali, a onda se postrojili.
Hoće smjenu izvršiti kao da su u kasarni.
Požurio
sam zovnuti Džema. Pljunuo je jače nego sam to ja učinio. Ja bih se možda još i
strpio, ili opet obratio Majoru. Džemo je znao da za to nemamo vremena. Od mene
je izvukao dopuštenje, Zaimu je prenio poruku da provjeri koliko je vjetar
pojačao. Za toliko je korigovan daljinar, i Salko je već držao za konopac.
Nisam
odbrojavao, znao sam kako ne može toliko daleko pasti da je ne vidim. Nisam
vjerovao ni da ćemo za ovoliko promašiti.
Podbacili
smo bar stotinu metara. Iako je pravac bio dosta dobar, četnicima je naš
podbačaj bio taman dovoljan, nismo izbacili na zaravan, geleri su zasuli dio na
kojem njih nije bilo. Vidio sam da su svi zalegli, ali i ubrzo ustali i
pojurili ka skloništima. Niti jedan nije ni ranjen.
Ipak,
ne trebamo biti skroz nezadovoljni. Znao sam da je ovaj put sreća bila na
četničkoj strani, vjetar je promijenio pravac, u trenutku ispaljenja je duvao
prema nama.
Drugi
put neće biti tako. Imamo spremne elemete, samo da četnici izađu iz skloništa.
I da je Major odobrio!
Opomenuti
smo da ne smijemo ispaliti više ni jednu minu za koju ne dobijemo naređenje.
Bilo mi je krivo zbog prve, što je podbacila, puno krivlje što druga nije ni
otišla. Bio sam se spremio, čak i zamišljao kako četnici lete u zrak. A Džemu
je bilo krivo što moramo slušati naređenja, ili što makar nismo odmah ispalili
dvije, možda bi druga izbacila na zaravan.
Nismo
marili što će nas četnici odmah ponovo potražiti, već smo znali kako će to
završiti.
