Evo srcu mom radosti,
evo želje njegove.
Za kojom sam davno čezn'o,
evo, sad je kraj mene.
Ne plačite oči čarne,
sinoć ste je gledale. 4/5. septembar 1992.
Ne vehnite medne usne,
sinoć ste je ljubile.
Kako može duša tvoja
jednog časa bez mene?
Kad ne može srce moje
jednog časa bez tebe?
Ovi
se nisu vratili. Nismo ni očekivali, samo smo se nadali. Nije nam neobično bez
Sutka, ni sam nisam uzimao ozbiljno njegove riječi da sam glavni u logoru dok
njega nema. Ahmo i Lato su me prihvatali kao sebi ravne, više od toga nisu bili
spremni. Što od njih ne bih ni tražio, s obzirom da sam i na Mufu primijetio
prećutno negodovanje. Od svih njih sam mlađi, pa se nešto takvo kosi s njihovim
trenutnim poimanjem ratovanja.
Nije
ni važno, ionako je dan protekao sasvim mirno, a sudeći po havi ni u noći se ne
bi ništa trebalo mijenjati.
Osim
mog partnera na straži. Ako sam se dvoumio oko uključivanja Nermina Rizvanovića,
ovu sam priliku morao iskoristiti. Opet sudbina podsjeti na svoje prisustvo.
Čuo
sam već neke da se poluglasno pitaju što će on ikako ovdje. Ti su više od mene
bili protiv da i njega koristimo za stražu.
S
druge strane, osjetio sam na nekima da misle kako svako ko je ovdje treba da
bude ravnopravan, jednako angažovan. To je ono čega sam se i sam kanio držati,
međutim, Nerminov više dječački izgled me tjerao da ne žurim. Zapravo, ja bih
to i zanemario da svaku večer ne primjećivah kako to dječačko lice mijenja
izraz, pokazujući nadu kako će već jednom i njegovo ime biti pročitano. Osjećao
je i on da ga može biti strah, bar taj prvi put, pa se i nije bunio, sve
spremnije gledajući u narednu noć.
***
Ovo
je bila ta noć. Tita nema, Džemo je svakako trebao biti slobodan. Unaprijed
napravljen plan straže je morao biti izmijenjen. Još može ispasti kako sam ovo
predvidio, svjesno malog držao u rezervi.
Probudio
sam se po inerciji. Nekoliko minuta prije dva. Kako vrata sobe preko puta nisu
bila zatvorena, mogao sam čuti Nermina kako se polako sprema. Osjećam da je
pokušavao zaspati, da mu se to možda i davalo po nekoliko puta, a onda ga je
budio osjećaj prve straže u životu. Znam taj osjećaj, služio sam bivšu JNA. Još
je meni bilo par godina više, ali se dobro sjećam i prvog požarstva. Bilo je onih
koji na stražu nisu nikako ni smjeli, a mir je bio. Upravo mi se takav činio
Nermin, da je dočekao da normalno služi vojsku. Ipak, ovo je rat.
Ne
bi bilo sile, i kad bih htio, da mi pomogne odvratiti ga. Čak mi je izgledalo
kako ga je baš to držalo budnim, strah da ga neću htjeti buditi, da ću vani
radije otići sam.
Navikli
smo na mrak, nismo fenjer ni palili. Vidjeli smo se spremiti, ali je mrak dobro
poslužio za nešto drugo. Ovako je mali Nermin izgledao poput svih nas. Vojnički
se utegao, bez obzira što ništa od vojničke opreme nije imao na sebi, ali su
karabin i seljačko odijelo taman stajali kako smo svi često zamišljali
partizane s početka onog rata, a na osnovu filmova i slučajnih priča. Bez
petokrake. Koju nećemo ni nositi, ali koja me eto podsjeti da trebam prvom
prilikom prolunjati selom s Kukom. Kako bih nabavio gdje zlatnožutog konca,
makar za jednog ljiljana. Gledajući majstorstvo Muse Bešovića, čini mi se kako
bih i sam znao vesti. Ako ne za šest kao on, za tog jednog bi trebalo da imam
strpljenja.
Ako
ne nađem odmah takvog konca, valjda ću negdje naći kakav tespih. Svijetle boje,
poput Nerkovog. Upao mi je u oči odmah, kao i to što ga sad nisam vidio.
Objasnio je da ga je metnuo u džep, kako nas ne bi odavao u noći. Ali ga je
opet, bašlijom okačio na lijevu stranu prsa. Na moju zamolbu i objašnjenje da
ćemo biti dobro zaklonjeni, da se neće vidjeti ali da će nas možebiti štititi.
Dok
sam ga gledao bez tespiha na prsima, javljala mi se sumnja da li on uopšte zna
rukovati bilo kojim oružjem. Ovako, nije mi padalo na pamet da ga to pitam. Nisam
zaboravio ko mu je rođeni brat!
Pripremanje
za stražu je bilo ono najbolje u ova dva sata. Tek tamo sam osjetio Titov
nedostatak. Mali Nermin se potpuno posvetio ovoj noći. Jedva da sam u par
navrata stigao izvući po pola rečenice. Mrzilo me stalno zuriti u mrak i
tišinu. Razvijao mi se osjećaj kako se ništa ne može desiti, nedajući mi se
baviti drugim mislima. Uvijek mi se njemu okreću, a on jednako. Ista noć, ali
ne i jednaka za obojicu. Za mene sasvim obična, za njeg posebna. Do sad najznačajnija
u njegovom životu.
Ne
znam kome je sporije prošlo, ali mi se čini kako sam ja bio sretniji zbog
smjene. Njegovo me društvo umorilo, osjećao sam kako ću brzo zaspati, a tako i
dočekati dan u kojem će nove vijesti o Trošnju doći.
Nerko
se počeo obikavati, oslobađati. Radost zbog toga što je sve prošlo bez ikakvih
problema dodirivala je žal što ne potraja još makar pola sata. To je bilo
vidljivo, bez obzira što se podigao u isti mah kad i ja, čim smo čuli da Mufo i
Admin dolaze. Ustao je onako kako to čini svaki pravi vojnik.
***
Nije
se ni s jutrom dalo primijetiti. Ni riječ neće progovoriti o tome, kao što niko
ni od nas ne priča, neće čak ni odgovoriti ako ga ko priupita. Ovih par jutara
prije, ustajao je kao Nermin Rizvanović. A jutros je ustao kao i svi mi!
I
na doručku se drukčije, nego jutara prije ponašao. Glavu i tijelo je držao za malo
visočije. Niko o tome nije razmišljao, pa je ostalo neprimijećeno. Sem mene,
koji sam pratio to njegovo preobraćanje. A koji sad šuti o tome, koji ga nisam
noćas ni zezao, ni pokušavao prepasti. Nikojim od poznatih trikova da se ismije
neko ko se našao u toj situaciji, ja se nisam koristio. Nije me Vahid džaba
zamolio da ga pripazim. Ako, brže ću ja zaboraviti to što mi je bilo malo
dosadno, nego on, da ga je, recimo, uplašio kamen iznenada bačen iz moje ruke
negdje dolje u potok.
Nisam
to mogao ni učiniti. Nisam želio slutiti, ipak čekam te vijesti!
Rat
je. Ima nas pravo biti strah. Imamo pravo zazirati od slutnji. Zato i nisam
prihvatio ni Kukov prijedlog da danas nas ostavim kao obezbjeđenje u selu, a da
to iskoristimo za onaj odlazak do njihovih kuća. Za to će se već pojaviti
prilika, kad ne budem toliko očekivao povratak nekog s Trebove.
