Evo srcu mom radosti,
evo želje njegove.
Za kojom sam davno čezno,
evo, sad je kraj mene.
Ne plačite oči čarne,
sinoć ste je gledale. 4/5. septembar 1992.
Ne vehnite medne usne,
sinoć ste je ljubile.
Kako može duša tvoja
jednog časa bez mene?
Kad ne može srce moje
jednog časa bez tebe?
Ovi se nisu vratili. Nismo ni očekivali, samo smo
se nadali. Nije nam neobično bez Sutka, ni sam nisam uzimao ozbiljno njegove
riječi da sam glavni u logoru dok njega nema. Ahmo i Lato su me prihvatali kao
sebi ravne, više od toga nisu bili spremni. Što od njih ne bih ni tražio, s obzirom
da sam i na Mufu primijetio prećutno negodovanje. Od svih njih sam mlađi, pa se
takvo što kosi s njihovim trenutnim poimanjem ratovanja.
Nije ni važno, ionako
je dan protekao sasvim mirno, a sudeći po havi ni u noći se ništa ne bi trebalo
mijenjati.
Osim mog partnera na straži. Ako sam se dvoumio
oko uključivanja Nermina Rizvanovića, ovu sam priliku morao iskoristiti. Opet
sudbina podsjeti na svoje prisustvo.
Čuo sam već neke da se poluglasno pitaju što će
on ikako ovdje. Ti su više od mene bili protiv da i njega koristimo za stražu.
S druge strane, osjetio sam na nekima da misle kako svak ko je ovdje treba
da bude ravnopravan, jednako angažovan. To je ono čega sam se i sam kanio
držati, međutim, Nerminov više dječački izgled me tjerao da ne žurim. Zapravo,
ja bih to i zanemario da svaku večer ne primjećivah kako to dječačko lice
mijenja izraz, pokazujući nadu kako će već jednom i njegovo ime biti pročitano.
Osjećao je i on da ga može biti strah, bar taj prvi put, pa se i nije glasno bunio,
tek je spremnije gledao u narednu noć.
Ovo je bila ta noć. Tita nema, Džemo je svakako
trebao biti slobodan. Unaprijed napravljen plan straže je morao biti
izmijenjen. Još može ispasti kako sam ovo predvidio, svjesno malog držao u
rezervi.
Probudio sam se po inerciji. Nekoliko minuta
prije dva. Kako vrata sobe preko puta nisu bila zatvorena mogao sam čuti
Nermina kako se polahko sprema. Osjećam da je pokušavao zaspati, da mu se to
možda i davalo po nekoliko puta, a onda ga je budio osjećaj prve straže u
životu. Znam taj osjećaj, služio sam bivšu JNA. Još je meni bilo par godina
više, ali se dobro sjećam i prvog požarstva. Bilo je onih koji na stražu nisu
nikako smjeli, a mir je bio. Upravo mi se takav činio Nermin, da je dočekao da
normalno služi vojsku. Ipak, ovo je rat.
Ne bi bilo sile, i kada bih htio, da mi pomogne
odvratiti ga. Izgledalo mi je kako ga je baš to držalo budnim, strah da ga neću
htjeti buditi, da ću vani radije otići sam.
Navikli smo na mrak, nismo fenjer ni palili.
Vidjeli smo se spremiti, ali je mrak dobro poslužio za nešto drugo. Ovako je
mali Nermin izgledao poput svih nas. Vojnički se utegao, bez obzira što ništa
od vojničke opreme nije imao na sebi, ali su karabin i seljačko odijelo taman
stajali kako smo svi često zamišljali partizane s početka onog rata, a na
osnovu filmova i slučajnih priča. Bez petokrake. Koju nećemo ni nositi, ali
koja me podsjeti da trebam prvom prilikom prolunjati selom s Kukom. Kako bih
nabavio gdje zlatnožutog konca, makar za jednog ljiljana. Divio sam se
majstorstvu Muse Bešovića, činilo mi se kako bih i sam znao vesti. Ako ne za svih
šest kao on, za tog jednog ljiljana bi trebalo da imam strpljenja.
Ako ne nađem odmah takvog konca, valjda ću negdje
naći kakav tespih. Svijetle boje, poput Nerkovog. Upao mi je u oči odmah, kao i
to što ga sad nisam vidio. Objasnio je kako ga je metnuo u džep, da nas ne bi
odavao u noći. Ali ga je opet, bašlijom okačio na lijevu stranu prsa. Na moju
zamolbu i objašnjenje da ćemo biti dobro zaklonjeni, da se neće vidjeti ali da
će nas možebiti štititi.
Dok sam ga gledao bez tespiha na prsima, javljala
mi se sumnja da li on uopšte zna rukovati bilo kojim oružjem. Ovako, nije mi
padalo na pamet da ga to pitam. Nisam zaboravio ko mu je rođeni brat!
Pripremanje za stražu je bilo ono najbolje u ova
dva sata. Tek vani sam osjetio Titov nedostatak. Mali Nermin se potpuno
posvetio ovoj noći. Jedva da sam u par navrata stigao izvući po pola rečenice.
Mrzilo me stalno zuriti u mrak i tišinu. Razvijao mi se osjećaj kako se ništa
ne može desiti, nedajući mi se baviti drugim mislima. Uvijek mi se njemu
okreću, a on jednako. Ista noć, ali ne i jednaka za obojicu. Za mene sasvim
obična, za njeg posebna. Do sad najznačajnija u njegovom životu.
Ne znam kome je sporije prošlo, ali mi se čini
kako sam ja bio sretniji zbog smjene. Njegovo me društvo umorilo, osjećao sam
kako ću brzo zaspati, a tako i dočekati dan u kojem će nove vijesti o Trošnju
doći. Nerko se počeo obikavati, oslobađati. Radost zbog toga što je sve prošlo
bez ikakvih problema dodirivala je žal što ne potraja još makar pola sata. To
je bilo vidljivo, bez obzira što se podigao u isti mah kad i ja, čim smo čuli
da Mufo i Admin dolaze. Ustao je onako kako to čini svaki pravi vojnik.
***
Nije se ni s jutrom dalo prikriti. Ni riječ neće
progovoriti o tome, kao što niko ni od nas ne priča, neće čak ni odgovoriti ako
ga ko priupita. Ovih par jutara prije, ustajao je kao Nermin Rizvanović. A
jutros je ustao kao i svi mi!
I na doručku se drukčije ponašao. Niko o tome
nije razmišljao, pa je ostalo neprimjećeno. Sem mene, koji sam pratio to
njegovo preobraćanje. A koji sad šuti o tome, koji ga nisam ni noćas zezao, ni
pokušavao prepasti. Nikojim od poznatih trikova da se ismije neko ko se našao u
toj situaciji, ja se nisam koristio. Nije me Vahid džaba zamolio da ga
pripazim. Ako, brže ću ja zaboraviti to što mi je bilo malo dosadno, nego on,
da ga je, recimo, uplašio kamen iznenada bačen iz moje ruke negdje dolje u
potok.
Nisam to mogao ni učiniti. Nisam želio slutiti,
ipak čekam te vijesti!
Rat je. Ima nas pravo biti strah. Imamo pravo zazirati
od slutnji. Zato i nisam prihvatio ni Kukov prijedlog da danas nas ostavim kao
obezbjeđenje u selu, a da to iskoristimo za onaj odlazak do njihovih kuća. Za
to će se već pojaviti prilika, kad ne budem toliko očekivao povratak nekog s
Trebove.
