Lehini
su otišli, što nama za sada ne predstavlja neki problem. Bili smo se počeli
navikavati i bez njih.
Možda
je dobro što su danas oblaci iznad sela potamnjeli, to nam daje nadu više da bi
ovaj dan mogao biti miran, odnosno da Mojkovići još nisu došli na red. I među
četnicima je dosta onih iz okoline, koji su ovaj kraj dobro poznavali, pa možda
i ne vjeruju kako su Mojkovići bili spremni primiti ovoliko naše vojske. Druga
pogodnost je što su sasvim zaklonjeni, artiljeriju na njih ne mogu navoditi.
A,
eto, bar još danas nas ne čeka ni sudbina Kremenca, kiša im nikako ne bi bila
saveznik, jedino nam puzajući i mogu prići. Mi ostajemo jednako spremni, s
toliko manje straha.
Mojkovićani
su vidjeli još jednu šansu da iz donjih sela izvuku ponešto vrijedno. Što za
naše selo važi, nije toliko pouzdano kad su Popovići i Varoš u pitanju.
S
njihovim se planom baš i nisam slagao, bar kada je za njegovo sprovođenje
odabran dan, ma kako kišan da bio. Nisam ih ni odvraćao, već samo zaželio
sreću.
Tako
sam i naša osmatranja usmjerio u pravcu u kojem su otišli, dok su dolje - napadu
se četnika ne nadamo a da prethodno ne bi bili obaviješteni.
Dan
je postajao još tmurniji, ni dvogledom se nije ništa dalo uočiti. A i momci su
odlično znali teren, znali su se kretati, pa je i nada više da ih ni četnički
osmatrači neće moći otkriti.
Jedino
je još predosjećaj bio vidljiv. A on mi nije predskazivao crne slutnje.
Kako
je vrijeme odmicalo mijenjao se moj odnos prema vlastitom predosjećaju. Nekako
je sve proticalo previše tiho. O tome sam pričao s Titom, tražio njegovo
mišljenje. Razlikovalo se, po njemu je jedini uzročnik našeg neraspoloženja
ovakvo vrijeme. Bio je spreman kladiti se kako četnici danas ni metka neće
ispaliti.
Mrzim
klađenje, pogotovo to nikada ne bih činio protiv onoga šta volim, čemu se
nadam. I umjesto da ja svojim predosjećajem utičem na Tita, ponovo se vraćah na
njegovo razmišljanje.
Kad
bijah spreman s tim se složiti i priznati, dogodi se ono čemu vrijeme nije bilo
uzrok. Začu se snažna eksplozija koja je, s obzirom na sveukupnu tišinu,
zasigurno činila se jačom nego je stvarno bila. Sasvim dovoljno snažna i
nedovoljno iznenađujuća, da ni najmanje dileme nemasmo da je došla baš odozdo.
Glupo
bi bilo vjerovati da grupa koju je predvodio Dževad nema nikakve veze s tim.
Ali osim toga, mi odavde ništa drugo nismo mogli znati. Plamen ili bilo šta
slično se nije uočavalo, tako da se suzdržasmo i od nagađanja koje je vrste
eksplozija bila. Jedino sam ja u sebi ponavljao kako se ni ovaj put ne radi ni
o kakvoj šali.
Za
svaki slučaj oči jače otvorismo, nije bilo isključeno da se eksplozija ponovi,
odnosno da se još nešto dogodi.
Pridružiše
nam se odmah i ostali, očekujući da tako saznaju nešto više. Ipak im je jedino
preostalo da s nama nastave pojačano osmatrati, svi sigurni da se nešto uskoro
svakako mora dogoditi, a što će na neki način i ovo pojasniti.
Ne
bi to nova eksplozija, a niti četnici. Dvogledom uhvatih najpoznatije nam lice,
Himza Mešića. Nije se štedio, iz Varoši jureći ka nama.
Išao
je sam, što pomože da konačno mućnem glavom:
-
Neko je stao na minu!
-
To sam ja odmah pomislio – Admin se prvi složi –
čim ste rekli da plamena nije bilo, niti dima. Nosila nisu ponijeli, garant je
Himzo poš'o po njih!
-
Ili po konja – i Kuko je klimao glavom.
-
Šta mislite da javim našoj Komandi? Uz svu ovu
maglu mogu i cestom, ako nemaju auta na raspolaganju imaju i oni konja, a i
doktora.
Već
mi je motorola bila u rukama, a ružno vrijeme pokaza svoju drugu stranu. Uspostavljanje
veze nije išlo lako, još nam se teže bilo sporazumjeti. Zapravo sam jedva uspio
objasniti da nekoga treba uputiti u Varoš, po mogućnosti doktora.
Stalno
ponovno prozivanje od Adema Durića jasno kaziva da nije razumio da bi to
trebali uraditi čim prije, te da ni sam ne znam više. Umjesto toga, dade mi
nekog drugog na vezu.
Još
uvijek je bila sasvim loša, ali prepoznah Pelin glas. Njega je i inače bilo
teško razumjeti, pri ovakvoj vezi i nemoguće, stoga se trudih da bar on mene
razumije.
Koliko
shvatih, zanimalo ga je ko je ranjen i kakve su povrede. Hem što nisam znao hem
što nisam mogao reći.
Baterija je pokazivala da je pri kraju, ali je
izdržala da Pela potvrdi nešto. Nadao sam se da je to značilo da će najbrže što
može, biti na putu prema Varoši. To bi trebalo biti dovoljno, sigurno su i ovi
krenuli, negdje bi se morali sresti. Sve uz nadu da neće biti kasno, u
suprotnom će mi halaliti.
Vezu
sam prekinuo i priključio se ostalima koji su sad i golim okom imali Himza na
horizontu. Samo su mene i čekali da mu krenemo u susret.
Usput
sam razmišljao kako u Dragomilićima s nestrpljenjem čekaju da se ponovo javim,
za šta ću sačekati susret s Mešićem.
-
Zovi svoje, treba nam pomoć! – čim je glasom
mogao doprijeti, Himzo je doviknuo.
-
Već sam zvao, trebalo bi da je doktor već krenuo.
Nego, šta je bilo?
-
Mina! Mujo. Noga. Strašno! Dževad ga je previo,
ali nam treba još ljudi da ga iznesemo. Šta će mu doktor, on od noge nema
ništa!
-
Ne znam, ne smijem povlačiti sve ljude odavde,
ako će šta značiti možemo poći nas četvorica. Rek'o sam ja tamo da povedu
konja, ako su me razumjeli, ne znam da sad ide neko po našeg... Ako je kao što
kažeš, nije ni žuriti s njegovim iznošenjem, bitnije je da ga Pela dobro
previje, ispere mu ranu. Evo, sad ću ponovo da pokušam, možda je ovdje prijem
bolji, samo mi je i baterija tanka.
Motorola
je bila s Pelom, veza toliko bolja da sam shvatio da galopira konjem, i to gdje
i treba, poslije čega je baterija rekla kako je izdržala koliko je mogla,
koliko je minimalno trebala.
Himzo
je sve slušao, pa se sam složi da nije ni nužno da svi idemo, ali za svaki
slučaj upita makar za dvojicu.
Odluka
da to budemo Tito i ja bi spora za Kuka:
-
Dobro je, komandiru, ne možeš sve ti. Može nekom
pasti na um da nešta gađamo, a tad je najbolje da si ti ovdje. Što ne bi mogli
ja i Enes poći?
-
Niko nije rekao da ne možete, brzi ste i vi, a
niste ni lohotniji.
-
Mogu li i ja? – u Titovom glasu se dala osjetiti
jaka volja, želja.
-
Možeš, Tito. Znam, da se tebe pitalo, ne bi se ovoliko
pričom ni zadržavali. Ali, vidiš da Himzo treba da povrati dušu. Taman da ga
upitam kako ih četnici časprije stigoše postaviti, i kako da niko ne primijeti
nikakve tragove.
-
Ko ih je postavio!? Koga?
-
Mine. Koliko ste nas uvjeravali kako nema te
četničke guzice koja će u Varoš sići dok je nas ovdje!
-
Ama, kakvi četnici! Nije u pitanju njihova već
naša mina.
-
Čija „naša“?
-
Naša. Dževad ih lično postavlj'o. Sa Zekom, čija
je i kuća u kojoj smo bili.
-
Kako onda da jadni Mujo nabasa na nju!? Što mu
Dževad nije rek'o za nju?
-
Eh, što? Nesporazum. Mi nismo bili ni planirali u
Zekovu kuću ulaziti, zato za te mine Dževad nije ni kaziv'o. One su i bile nemijenjene
četnicima. Jebiga, ne znaš ti Muja, tvrdoglav momak, uvjeren je bio da njemu
niko ne mere minu postaviti a da je ne otkrije... Džaba, sudbina!
-
Sudbina i hoće one koji se s njom inate...
Zapravo, ne znam šta bih rek'o.
-
Nešto je on htio uzeti iz Zekove kuće. Ukr'o nam
se dok smo se mi bavili onim zbog čega smo i sišli. Ušli su oni oprezno, kroz
prozor, on i ovaj još jedan, oprezno su i hodali po kući. Zaviriše u drugu
sobu, tamo bio prostrt luk, na papiru, stavljen da se suši. Konto je da bi mina
mogla biti baš u luku, zato ga je htio prekoračiti. Al širina papira taman
tolika, tako su to Džeki i Zeko bili i skontali, ako četnici dođu da pljačkaju
neće smjeti po luku, nego će probati da prekorače... Tako i s njim bi. Dva su
tu papira, jedan uz drugi, a mina taman na sastavku. Luk je tako i prostrt, da
haman tu i moraš stati.
-
Prstima ili petom?
-
Petom!
Himzo
se ispuhao, mogli su trčati bez novih zaustavljanja, a mi smo o svemu mogli
nasamo nastaviti pričati.
Nismo
dugo. Ne mora biti da je sve bilo kako nam je predočeno, ali niko nikom ne
treba ništa ni da predbacuje. Svi mi ponekad prkosimo sudbini, a ona je ta koja
bira.
Dosta
je što će Komandu zanimati zašto su uopšte silazili dolje, dosta je što će njih
morati ubjeđivati.
Možda
će oni tražiti nečiju odgovornost, ali je nama u svemu makar jedno odgovaralo,
i bolje je što četnici nisu upetljani. Dan ćemo moći završiti prema ranijem
planu, s mrakom povlačenje, po jedan na straži...
Od
sijela smo i tako odustali, ostao je još jedino u mom rasporedu. A i da nismo,
noćas ga ne bi bilo. Muja smo jedva poznavali, ali smo ga poznavali.
