Nismo
Bistricu prešli, pregazili smo je. Ona je nastavila svojim putem, mi svojim.
Ne
znam ko je trenutno naprijed, iza mene je opet jedino Šefa. Koračamo normalno,
ni bučnije ni opreznije nego mi nedavno.
Logično
se i zaustavljamo podno ceste. Ne sjećam se da sam ja ikada u sličnim
situacijama radio nešto mimo drugih, ali uvijek neko mora. Tek što zalegoh kao
i ostali, podigoh se i krenuh još naprijed. Šefa nije mogao znati razloge, ali
me nije zaustavljao.
Došao
sam vidjeti se s još jednim starim „drugarom“. Još jednom se uvjeravam kako je
ovo livada s koje smo cestu izviđali i kada se s Vučeva probijasmo, prepoznao
sam drijenjak! Samo mu plodovi nedostaju, mogao sam se zakleti kako mu u
međuvremenu niko nije prilazio. Nije mjesto ali se priupitah koliko je samo u
Trošnju, pored svih onih šljiva, krušaka, oraha i drugog voća koje su četnici i
Srbi potresli i pobrali, i onih kojima niko ne prilazi.
Ispod
drijenjka su Gačani. Jasno da oni ne znaju ko se među nama i koliko pita,
rupovka na meni predstavlja me kao vezistu, činjenica da sam češće viđan pored
Šeksa, te da se sada ovako prošetah, prikaza me iznad toga.
Njih
dva-tri me rukom zamoliše da im priđem. Pitali su zašto se sada ne vraćamo
istim putem kojim smo došli. Čučnuo sam, i zamislio se.
Nije
njihovo pitanje bez osnova, makar oni nedovoljno poznavali situaciju okolo. I
Osija i Varoš su pod mogućim prismotrom četnika, možda je labavije ovamo, ali
je to tako ako se ide na izbjegavanje susreta. Ukoliko eventualno dođe do
njega, tada je prva varijanta kudikamo povoljnija. Šire je i pogodnije za
prihvatiti borbu, i za izvršiti proboj. Sama pomisao na prihvatanje borbe u
usjeku ispred Varoši stvara jezu.
Varljivo
ponašanje koje su iskazivali na onoj strani, doima mi se sada usklađenijim
situaciji. Grupica koja je tu ne izgleda takva da ne bi spremno prihvatila
borbu. Svejedno tražih kako im najiskrenije odgovoriti na pitanje, a učinio sam
to tako što sam ih možebiti još više zbunio.
-
Da se ja pitam, išli bismo starim putem, uz
Dobromanoviće...
Nije
mjesta ni vremena da duže obrazlažem, kratko rekoh da pretpostavljam kako nas
tamo najmanje očekuju, ali da dakako vjerujem Šeksu i ostalima. Nakon čega
mahnuh rukom, te se vratih Šefi. S kojim također prošaptah par riječi o ovome.
Nije iskazao uvjerenje da je ijedan put siguran, prešutio je ali se dalo
osjetiti da je i on bliži Osijima nego Varoši. Dodao je da je dogovoreno, ako
se mogne, neće se cestom ići sve do skretanja za Varoš. Ne rekoh, samo pomislih
da će biti zar manje ludosti da se i prerano skreće.
Uduži
se iščekivanje. Uvijek smireni Šefa se znatiželjno uznemiri, punio se željom
prošetati vrhu, vidjeti što se oklijeva. Jedino objašnjenje, i oni se gore
kolebaju.
Tišina
ponovo podsjeća na onu noć, iščekivanje - na Zika u njoj. Ote mi se smiješak
što sada nema niko da mu ovo toliko dosadi da, mimo ostalih, pokrene kolonu.
Osim
što Zika nema tu, niti ikoga sličnog njemu, nešto je još tako drukčije. Pred
polazak smo dobili cigareta, kao donedavnom nepušaču mi nisu toliko često
padale na um, ipak sada mahinalno povukoh kutiju iz džepa. U trenutku je
htjedoh vratiti, ali mi neki glas reče - ne valja vraćati!
Vadim
cigaretu lijevom rukom, desnom kazujem Šefi da priđe. Razumije sugestiju da on
ne pali, moju ćemo popoloviti. Prvi put provjeravam vještinu paljenja cigarete
sa zaštitom savijenih prstiju obje ruke, uvlačenje dimova pod tom zaštitom,
odnosno predavanje i primanje cigarete. Bio sam zadovoljan. Kao i time da sam
okrećući se nazirao još par dimećih cigareta.
Noć
postaje tiša, mi opušteniji.
Konačno
i ustajemo, i krećemo. Jedva čujem korake Šefine, te tek trojice-četvorice
ispred.
Cesta
je mjesto gdje se jezici dodatno zavezuju, gdje se jasno čuju naši koraci.
Jasno, i prilično daleko. I mjesto gdje se prestaje razmišljati kako smo se
ovdje našli, mjesto gdje se gleda samo naprijed, odnosno kako se izvući odavde.
Ja
sam pri izlasku pružio pogled desno. Gdje onda stajasmo Ziko i ja, sada vidim
jednog da čuči. Pretpostavljam da je jedan još naprijed, te vjerovatno i
dvojica s druge strane.
Ne
trčimo, ali idemo s lijeve na desnu stranu ceste, i obratno. Sve ako bi se slučajno nešto čulo, da smo na strani gdje je više prostora za zaleći.
Znam
da prvih par stotina metara i nemamo gdje skrenuti. Nisam znao da nas nedugo
iza čeka i ono kuda moramo! Tuneli su uvijek pravljeni zbog toga. Da ih je bilo
lakše obići ne bi se ni pravili.
Ovo
su i posljednja negodovanja, sada mi liče na čisto razbijanje vlastitih strahova.
Bar neće potrajati, kada smo se već našli ispred, moramo i kroz tunel. Još neko
reče kako bi domalo iza trebalo biti i to skretanje.
Iza.
Ohrabrujuće je zvučalo.
Mrak
potpuni, unutra postaje još potpuniji. Ko nije znao kako je nastala narodna
„mračno kao u tunelu“ sada to zasigurno zna. Komotno pojedinci pokušavaju
upaliti šibice, komotnije drugi negoduju. Šibice se brzo gase, a mi uporno više
stojimo nego se pomičemo.
Svaki
pokušaj za četiri ili pet koraka u cugu, završava o leđima onog ispred. Strah smo
ostavili na ulazu, ne vidimo ali se zato čujemo. Sve su glasniji zahtjevi da se
od nekog sazna zašto se stalno zaustavljamo, bar bi u tunelu trebali znati da
nam je samo naprijed.
Nekad
mi se učini i kako mijenjamo pravac. Tunel može biti pun krivina, ali ove
dolaze previše često.
Tome
se brzo prestah čuditi, nevjerovatnije mi djeluje - zato što izgubismo asfalt.
Zemlje je bilo sve više, postaje mokra, ili smo iz tunela već izašli ili on
prokišnjava.
Mislio
bih o tome da me nešto drugo ne udari u glavu. Opet stanica, ali joj je nešto i
pomoglo. Dok mi zubi i brada bride, rukom tražim nekog ispred. Ko je bio, bolje
se snašao od mene, njega nije zid tunela dočekao!
Nemam
se kad izvinjavati Šefi i ostalima, osjetim da neki kasne, ili mi žurimo, niti
sebi objašnjavati, moram požuriti opet naći sredinu ceste. Par koraka je bilo
dovoljno, da ponovo udarim. Ovaj put nije bilo dileme, u nekog sam ko je išao
ispred.
Taman
se htjedoh njemu izviniti, shvatih kako nema potrebe. Neki drugi, skroz
naprijed, pobusuju. Odjekuju psovke, i prvi zahtjevi da se vratimo. Neki su to
možda odmah i pokušali, ali se samo čuše još jače i češće psovke. Broj onih
koji su posrnuli se povećava, mi koji nismo lagano se vraćamo korak-dva nazad,
da na nogama sačekamo objašnjenje.
Tunel
je zarušen, kroz se ne može, priča je koja većinu ispunjava brže od ostalih
misli. Najmanje uporni sjedaju, čekaju.
Bilo
je vrijeme, Šefa je izgubio živce. Pali bateriju, prilazi Šeksu i traži da nam
se zajedno obrate. On i govori, zahtjeva da se mi grupišemo dok njih nekoliko
pronađe put, odnosno gdje je zarušenost najmanja, najniža. Nekud se kroz tunel
mora moći!
Kako
sam se i dalje držao uz njega, a i ne sasvim siguran gdje bi se to i kako
trebali grupisati, pridružujem se potrazi prijelaza.
Četveronoške
i polako, prijeći se doista može. Tunel jeste zarušen, ali ne skroz do vrha.
Upadne negdje noga do koljena, ali je u onoj drugoj dovoljno snage da je
izvuče. Pomažu ruke, kao i puška, bitno se samo dočepati vrha.
Među
prvima sam uspio, i to tačno na vrijeme da vidim kako će spuštanje biti brže,
ali ništa manje bolno. Također, na vrhu prestaju i razmišljanja o povratku po
ostale, slijediće nas čim vide da se može.
Ne
znam da li sam više klizao rupovkom ili rancem, znam da sam i ja par puta
opsovao, i da sam se nasmijao čuvši kako to i većina drugih radi.
I
da sam siguran kako ja neću biti raspoložen da nas ovaj put prebrojavam, niti
da ću razmišljati ko će to i kako uspjeti. Samo sam postao uvjeren da, čim
izađemo iz tunela, malo će ko pitati koliko je opasno putem kroz Varoš!
