Ponoć
je, moralo bi biti, poodavno prošla. Ali, o vremenu niko više ne vodi računa.
Čak i Admin jedva uspijeva.
Nije
postolje štafeta, da se predaje iz ruke u ruku. Kada ja dobijem znak da od
Ferida preuzmem, znaju proći i dvije minute dok ga sustignem. Zajedno izgubimo
u predaji minut, koji sve teže nadoknađujemo.
Slaba
je utjeha što nema očekivanih velikih uspona, mraz sve jače steže. Rukavice
popuštaju, mozak se sve češće pita hoće li i čizme do jutra izdržati.
I
mina je sada teška, teška i ledena je ruka nosi. Od te se hladnoće čovjek ne
mrzne samo, već i ježi. Prije nego iznemognem, podnijeću još jednu žrtvu. Molim
Tita da mi pomogne, vreću za spavanje odvajam od ruksaka, kako bih nekako u
njega ugurao minu. Ako su ruke i noge poručile da pomalo izdaju, leđa su još
sasvim dobro.
Govori
mi Tito, kada ne mognem više minu nositi, da je prebacimo kod njega. Nisam mu
odgovorio.
Nije
ovo mučenje s teškim teretom najveća razlika koju vidim u odnosu na neka svoja
ranija kretanja u kolonama. Nevolja je i ranije bilo, drukčijih pa i nisu za
porediti, no te su uvijek izvlačile negodovanja, galamu, psovke. Sada jedino mi
negodujemo, ali tiho, dok niko ne psuje.
Ne
znam trebam li to smatrati dobrim, ili lošim znakom. Nasmijah se sam sebi,
smatrati jedino mogu dobrim. Dobro će biti ako preživim. U suprotnom, neću
ništa ni smatrati.
Ima
nešto što ovaj predosjećaj može poremetiti. Ako ja budem taj koji će prvi
početi da galami, vrišti, psuje!
Za
sada neću. Izdržao sam do još jedne pauze. Taman mi je tu osloboditi se
postolja. Baciti ga pored Tita, ne i meni sjesti pored njega. Već nekoliko
minuta ne čujem ništa iza sebe.
Dvije
mi stvari idu u prilog. Ova je pauza napravljena u prisojskoj strani, kopnom ću
se vraćati. Drugo, kada postolje zbaciš s leđa, postaješ lakši toliko da ti se
čini kako možeš trčati kao prepelica. Kada si još i ruksak skinuo, to doista i
činiš.
Vidim
naprijed tri-četiri upaljene cigarete, valjda ih neću željan ostati.
Desetak
koraka sam se imao vratiti na zadnju brinu koju smo prevalili. Jeza. Vidim samo
mrak, ništa ne čujem.
Nemam
vremena za razmišljanje. Pet-šest brzih koraka, i opet zastajem. Tri, ili
četiri momka leže uslonjena uz drvo. Da ja njih nisam vidio, oni ne bi ni
reagovali, dakle - naši su. Za njih mi je jasno, ili su čuli da smo se mi
zaustavili, ili je ovo dokle oni mogu. Mogu oni još, ovdje čekaju svog
komandira.
Meni
ohrabrenje da krenem dalje nazad, ali i znak da nemam potrebe. Ispod ove brine je
vijao neki ledeni vjetar, nije se dalo osjetiti, ali sam imao utisak da donosi
snijeg s druge, osojske strane udoline. Valjda je i to Jahorina. Zbog tog
vjetra bih možda i krenuo, ali mi cigareta pade na um.
Paleći
cigaretu i saginjući se da budem zaklonjeniji pogled mi pogodi trećeg od
momaka. Nije vrijeme halucinacijama, ali ličaše na našeg Enesa.
Spustih
se i čučnuh kraj njega.
-
Mali, koliko imaš godina? – pitah, nudivši i
njega cigaretom, sad čuvši i da podrhtava, od hladnoće svakako.
-
Sedamanest i po – glavom je odmahivao da cigaretu
neće.
-
Odakle si?
-
Fojnica. Merdžanić.
-
Mislio sam da je naš Enes najmlađi ovdje. Svaka
vam čast, obadvojici! Dobrovoljac si, znam, samo mi reci ko tebe navrati pa se
javi?
-
Pošteno, nije niko. Navratio! Samo nas jesu
zajebali, ne samo mene. Kad smo trebali poći, nas tridesetak iz ove jedne
grupe, nama je samo rečeno da na Igmanu imaju Fočaci, koji pola godine nisu
vidjeli porodice, i da vam treba smjena. Kontam, žao mi vas, pa se javih. Niko
nije spomenuo Sarajevo, deblokadu.
-
Što se ne vrati s Igmana? Tebi još jednom svaka
čast, a sad mi je...
Nisam
zastao zbog toga što mi nije odgovorio na pitanje, niti zato što su ostali
upravo pristizali, već što riješih ostati suzdržan od psovanja.
Bio
sam na granici iscrpljenosti, i tjelesne i duševne. U Sarajevo možda i uđemo,
ali nikad nećemo saznati šta se sve na Igmanu, i prije Igmana, događalo.
Imam
jak osjećaj da će ova pauza duže trajati. Jer, mora.
Preko
kose to postaje i jasno. Uz svoje, vidim još nekoga.
Bi
mi drago kada prepoznah Šefu Kovačevića, koji je očito poslat s čela provjeriti
o čemu se radi. Jeste to moglo značiti sumnju, ali svakako i brigu, pažnju.
Gledam
Šefu, ne vidim na njemu umor, iscrpljenost. Ne znam da li da vjerujem da je
tako, ili da mislim kako i ja njemu slično izgledam.
-
Nije mi jasno, ide se najsporije što se može –
ako ništa ovi su ga već upoznali sa stanjem, a makar same riječi ne otkrivale,
glas je bio sasvim prijateljski.
-
Ni meni, Šefa – jedva sam pričao – najmanje, ko
nas spoji s ovim ljudima, oni su prije dvije noći bili u nekoj akciji, a sem
toga i nisu baš u našoj kondiciji. Ja sam pao s nogu, ja se više ne mogu vraćati,
maloprije mi je bila druga cigara koju sam ispušio. Volio bih i znati ko nam je
vodič, zna li kud nas vodi, đah snijeg đah kopno. A koliko već idemo, meščini
smo mogli opasati Jahorinu!?
-
Mogli smo, hm... Vodič kaže da nismo još daleko,
ali i da kasnimo, u šest smo trebali napasti. Niko na zna šta će ispasti, ali
zbog ovih nema šansi da stignemo do kada je bilo planirano.
Odmahnuh
rukom, dajući mu do znanja kako ovo nije tema oko koje nam se vrijedi
raspravljati. Zapalih još jednu cigaretu, da ne pričam, da ne psujem.
Misli
su mi uz onog momka, i s nekom novom snagom i moralom. Razmišljam da sada uzmem
postolje nositi dvije ture, potom ići s ovima.
Mislima
sam i s novom vjerom, ako je istina da nismo daleko, pa bez obzira što i
kasnimo, izvjesno je da ćemo stići. Možda ne na sami početak historijske bitke,
ali svakako da damo svoj doprinos.
