Siguran
sam u sve, pa konačno napuštam svoju stazu, uskačući u nečije tragove. Puška je
spremna, ali i ja uvjereniji da je neću koristiti. Spreman i na sve promjene
koje uslijede.
Bočne
pucnjave su utihle, prema planu ili mimo njega, mi smo na redu.
Više
se ne privlačimo, upadamo u kasarnu!
A
nismo dobili preciznija uputstva. Da smo vatrom zauzeli, nekako bi se lakše
snašli. Ovako...
Meni
se zaviruje u vikendice, na umu mi je da se odmorim i osušim. Međutim, niko
ništa ne naređuje.
Nečiji
mozgovi brže reaguju. Počinje se provaljivati unutra, iako je svakome već jasno
kako je kasarna napuštena. Očito da se provaljivanjima niko i ništa ne traži,
već se samo troši sva nakupljena energija, noćas i prije negativna, jutros i
sada pozitivna.
Onog
momenta kad i šibice počinju raditi osjećamo i prvu pravu korist, temperatura
se počinje naglo dizati, snijeg topiti, mi sušiti.
Ipak,
osjećam se ružno. Prvi put ličimo na četnike, na palikuće. Bezdušno u plamenu
nestaje jedna po jedna vikendica, bez nekog, barem za sada, meni poznatog
valjanog razloga. Osušiti smo se mogli i drukčije.
Ne
znam šta je sve u planu operacije, ali po trenutnoj situaciji cijenim da su nam
ove vikendice mogle poslužiti više od toga da se na njihovom plamenu osušimo.
***
Sušili
smo se brzo. Nepodnošljivo brzo. Mi koji nismo željeli sudjelovati u ovome,
žurno se izvlačimo vrhu. Ka onim vikendicama koje su još bile čitave.
Sem
što nam je postalo pretoplo, pa skidamo kape i raskopčavamo se, drugi način da
trošimo svoje vrijeme je razgledanje naselja, prije nego zauvijek nestane.
Način i stil gradnje vikendica, njihov enterijer, možda nešto što bi nam
ukazalo na vrijeme posljednjih boravaka ovdje. Jedno sigurno nije bilo razlog
naše posjete ovim objektima, ne mislim da bismo u njima išta našli što bi nas
ponukalo da odavde ponesemo negdje, bilo u Sarajevo bilo nazad.
Osim
svega, jedva da smo unutra imali šta i vidjeti. Vikendice kao vikendice, istina
malo prilagođene kasarnskom životu. I bez tragova skorih boravaka.
Zato
vani nađosmo nešto što otkloni posljednje sumnje da li je boravaka i bilo, i to
upravo kasarnskog vida. Nešto zbog čega neću do kraja života žaliti za
činjenicom da će ovo naselje tokom dana biti pretvoreno u dim i pepeo.
Prava
pravcata vješala! Napravljena od drveta, a iz nekih razloga i natkrivena. Nisu
bila prazna, visila je lutka.
Prve
misli me gone da vjerujem kako su vjerovatno služila za obuku regruta, ili
manje iskusnih, recimo. A to što je ta lutka manja, otprilike poput djeteta od
dvanaest godina, samo cijeli prizor prikazuje još jezivijim.
Druga
misao bi da je sve samo služilo dječjoj igri. Groznoj dječjoj igri, kakvu ne
znam da su djeca smislila. Zato ovu drugu misao odbacujem.
Nedostaje
odgovor zbog čega ta lutka stoji još uvijek tu. Da su nas četnici očekivali, pa
da su nas htjeli ovako isprovocirati, previše izgleda nerealno. Sigurno da svako
pitanje ima odgovor, ali isto tako je tačno da uvijek ne moramo i doći do
njega. Pa je možda ovo samo rezultat njihovog nehaja ili zaboravnosti, ili
jenostavno posljedica slučaja.
Bilo
kako bilo, postigla je cilj. Ne samo da mi prestane biti žao naselja, već da se
i sam uhvatim šibice. Neću paliti vikendice, ali ni više gledati ova vješala,
makar i s lutkom. Usput ću se malo zabaviti, možda malo i pomučiti, a ionako bi
i ona izgorjela pa je svejedno što će mojom rukom.
Svakako
je svud pucnjava stala, a dim se dizao i iz okolnih seoca.
