Izvirala studena
vodica,
pod suhijem drvom
javorovim.
Tude Luce na vodu
dolazi,
sa svojom se smrti
razgovara:
„Smrti moja, ak umoriš
mene,
ti umori i dragoga
moga!
Smrti moja, ak ostaviš
mene,
ti ostavi i dragoga
moga!“
Mnogo toga se odigralo u nekoliko sekundi. Ferid
je odbio da upotrijebi erpege, Kukovi su shvatili o čemu se radi, automatski se
dali u bijeg, dok su četnici zalijegali po cesti, gdje se koji našao,
otvarajući vatru po nama.
U tih nekoliko sekundi zaviri u misli i sve ono što se od
jutra izdogađalo. Odbijanje Ekovih da idu na smjenu, moje pristajanje, Lehino
povlačenje, naša odluka da se i tako malobrojni popolovimo, pa još i da
zanemarimo osmatranje. U tom nizu loših događaja isprsio se i jedan metak. Koji
se oteo nekome, pri čemu vjerovatno niko nikad neće utvrditi kome, samo zato da
bi nas, potpomognute našim neznanjem njegove nemoći u žaru vatre, istjerao
onamo gdje smo svakako trebali biti. Dalje se nizaše događaji, za koje još ne
znamo hoće li pratiti metak, ili sve ono loše što je prethodilo. Bilo nas je
sedam, pa četrnaest, ostalo šest. Svi bi se bolje borili, manje će nas se lakše
povući. Jedna granata je mogla mnogo promijeniti, ovako je onaj metak još
uvijek vrjedniji, koji nas drži i tu gdje jesmo.
Na Šeksovo nejavljanje nismo mogli uticati. Možda
jesmo da između linije odbrane izaberemo samo zaklon iz kojega ćemo najprije
saznati to što nam motorola nije kazala, kao i koliko četnika imamo ispred
sebe.
I više nije ni važno radi li se o četnicima ili
ne, svakako se radi o nekome ko puca na nas, na što je nama odgovoriti. Prije mene
je to uradio Admin, a negdje u isto vrijeme Salja i Tito.
Ispaljujemo kraće rafale, sem Tita koji ima
papovku. Ne garantujem da je iko nišanio. Za sebe i znam, nije mi se baš toliko
promaljalo iza ovako široke homore. Takvo moje pucanje mi je omogućavalo da
pratim šta se s ostalima dešava.
Admina ne vidim. Veza s njim bi mi trebao biti Salja, kojeg vidim kako najviše vodi računa da se ne pomjera iza
homorića, koji mu i jedino pruža zaštitu dok bočno stoji iza njega, Tito upravo
mijenja okvir na papovci, dok Omer i Ferid jedino brinu da su što spremniji za
slučaj kada nam se povlačenje nametne kao jedina opcija za spas.
Već se nameće. Ja skupljam hrabrost ispaliti
drugi rafal, dok četnici ne prestaju s pucanjem, mada se i kod njih osjeti
vrijeme kada ih većina mijenja okvire. Možda i naša zadnja prilika da
preispitamo situaciju.
Počinjem matematikom. Sa ili bez ovih u bijelim
uniformama, na nas puca preko šezdeset pušaka, i to s dvije strane, frontalno i
s boka. Previše da bi im pružili otpor, sad kada već nismo iskoristili prednost
povoljnijeg pložaja.
Možda je na nas već ispaljeno hiljadu ubojnih
metaka, nijedan još nije pogodio, a ako preživimo zahvaljivaćemo jednom metku,
koji bijaše neupotrijebljiv. Ljudski život je lanac, dugačak, s puno krhkih
karika. Toliko krhkih da katkad ovise o sekundi u kojoj neka odluka treba biti
donešena.
Pogledom se sudaram sa Saljom, čini mi se i
mislima.
-
Salja, javi
Adminu da se povlači! Redom ćemo, odozdo – izdajem jedino razumno naređenje, pošto sam shvatio da
je ovaj put matematika i sasvim dovoljna, glasno da me i Tito čuje, kad već četnici od svoje pucnjave ne mogu.
Ispalih još jedan kratki rafal, te odaslah Salji
pogled za povrat informacije.
Klimnuo je glavom, djelujući dodatno uplašen, što
shvatih, a i trebalo je značiti da se Admin već povukao.
-
Hajde sad ti! –
pokazah da vjerujem da sam ga razumio.
Još jednom pritiskoh obarač, pa opet pogledah
lijevo i iza sebe. Nije više tu bilo ni Salje, ni Omera i Ferida.
-
Tito, na redu
si!
-
Nisam, ti si!
Bio sam ljut, gledao u njega iščekujući da shvati
kako mu je dužnost da izvrši moje naređenje. Nekoliko još sekundi prođe, u
kojima se nije pomjerio već samo i pokretom glave potvrdio kako on misli da je,
ipak, na mene prvo red.
U tih sam se par sekundi stigao naljutiti i zbog
činjenice da je ovo danas već drugi put da me ne želi poslušati. A metci koji
su trgali lišće povrh naših glava, skidajući čak i snijeg, činiše me još ljućim.
Kako niko od nas više nije pucao mogli smo jasno
razabrati da smo u sve žešćoj unakrsnoj vatri, odnosno da ona grupa što je
prošla s boka, odozdo, polahko napreduje.
Vremena je sve manje. Nema ga čak ni da još
jednom stisnem obarač svoje istočnonjemice. Umjesto toga, povukoh se toliko
nazad da držim širinu bukve ispred sebe, ali i da bacim širi pogled cesti.
Ležali su, pucali nasumce, preko potoka oni ne mogu, zato čekaju i pokrivaju
one odozdo.
Okrećem se ponovo Titu, čekam da ispali još jedan
metak, da se okrene prema meni, da mu sada trzajem glavom kažem da krene s
povlačenjem.
-
Idemo skupa! –
ovaj je put, makar na toliko bio spreman.
Pogled zadržah na njemu cijelu sekundu, koliko mi
je trebalo da sve činjenice izrođene u zadnjih nekoliko minuta sabijem u jednu,
koja potvrđuje da šezdeset četnička puca, trenutno samo na nas dvojicu, da smo
mi prema njima u vinklu, da je meni debela homora, Titu izvaljena, samo još
neko vrijeme sigurna garancija, a da nam je jedini spas kosa iza, do koje nam
trebaju po najmanje tri koraka.
Čekao na Tita ili ne, sam sam suočen sa jedine
dvije opcije, pokušati se domoći te kose, bez obzira na veliku vjerovatnoću da
ću pritom biti pogođen, ili ostati za homorom, dočekujući kada će me živog
uhvatiti, odnosno trenutak prije nego ću sigurno poginuti.
Razmišljajući o ovakvom izboru, osjetih kako mi
se srce stade skupljati. To sam skupljanje jasno mogao pratiti, do momenta kada
je sišlo na veličinu makovog zrna!
Možda im i ne padnem živ šaka, možda prije umrem
od straha!? Ako ne pokušam ovo drugo, što mi daje kakve-takve izglede.
Sekunda je brzo prošla, ali je bila sasvim
dovoljna da i Tito shvati isto!
Čini mi se kako nisam snijega ni dodirivao. A
siguran sam da sam treći, posljednji nužni korak završio na glavi, cijelu je uronivši
u snijeg. Koji mi kao nikad bi drag, mekan i topao.
Ne uspravljajući se, ali ipak na nogama, napravih
još nekoliko dugačkih i hitrih koraka, ponovo ne dovoljno siguran da sam
snijega dohvaćao, prije nego mi mozak ponovo poče raditi. Osim da sam živ,
osjećao sam još samo dvije stvari: Tito trči pored mene, što znači da je i on
uspio, a ostao sam i bez šala, prilikom onog zavidnog skoka, krajem oka sam ga
vidio da pada pored, sada me mraz siječe po vratu, ali je to sasvim slatka bol.
Nije od metka, naprotiv samo potvrda da sam doista živ. Tako mi šala nije
uopšte žao, čak sam siguran da mi više nije ni potreban.
U narednim koracima dokučujem i zašto nas dvojica
ubrzano pristižemo Omera i Ferida, bez obzira na odmah primjetnu činjenicu da
su se oni rasteretili tako što niti su više nosili granatu niti erpege. Oni su
znali da iza imaju, makar nas dvojicu!
-
Baci granatu –
obratih se Titu, ujedno provjeravajući imam li uopšte glasa.
Provjerio sam nešto drugo, po treći me put danas
neće htjeti poslušati. Ponovio sam još jednom, sad glasnije da bih bio siguran
da me čuje, ali je njemu bilo dovoljno što trkom ne zaostaje za nama.
Svi skupa ćemo domalo početi usporavati. Zapravo
su ovi naprijed, sasvim se zaustavili. Ja tek sada osjetih da je i pucnjava prestala,
pošto ne vjerujem da smo mogli odmaći toliko daleko da je ne bi čuli.
-
Pičite još
naniže, sastanak je na Donjoj Kapovini, dolje ćemo se prebrojati – i glasom i
rukama sam izdavao naredbe.
Nisam ovo slučajno rekao, odabir Donje Kapovine
je bio logičan, tu su bili stari četnički rovovi, linija koju su oni
zaposjedali iz ovih kontejnera. Ako su i okrenuti prema dolje, nama mogu
poslužiti. Uvijek se može reći da je i ikakav zaklon bolji od nikakvog, a
vjerujem kako će se tu zaustaviti i ovi što još nisu.
šume
Jahorine
