Svjestan
sam da ovo što sada radim nije ispravno, ipak sam riješen slušati intuiciju.
Ona se slaže da ispravno nije, ali upućuje da tako treba.
I
ne marim koliko će ih slijediti me. Za svoje znam, uvijek su, ali vjerujem i
Pačovi da će, nije im on ni bio komandir, samo predstavnik.
Ne
ljutim se ja na njega. Nisam ni kada sam, možebiti trebao, zašto bih sada.
Sada, kada se pokazuje kakvim sam ga i poznavao. Jeste da ton nije prilagodio,
galamom neće nikoga zaustaviti, ali ga razumijem.
Ako
sam ja mogao u momentu pomisliti da se Leha šali sa mnom, zašto nije on da se
ja šalim s njim. Kuko ih jeste doveo kosi, prije nego su vidjeli četnike ovi su
počeli pucati prema njima. Mi smo ubrzo išli dohvatiti se kose, oni su već na
njoj bili, jednako smo bježali naniže. Nije se javio vratiti sa mnom, nije
jedini.
Kada
sve saberemo, ovako ili onako, mi smo se povukli na rezervni položaj. I o tome
obavijestili Komandu. Tek sada ga napuštamo.
Pačo
je protiv toga. Da mene nije, odnosno moga trenutnog raspoloženja, siguran sam
kako ne bi bio usamljen. A kada neko sam stoji na jednoj strani, teško će ikoga
ubijediti da je baš on u pravu.
Ne
okrećem se, ali znam da će se i on, upravo iz tog razloga, nakon što shvati
kako je galama, osim nepotrebna, bila i beskorisna, da nam se pridruži.
Nismo
žurili. Ni imali razloga.
Nismo
dugo ni pričali. Dok Pačo opet ne poče glasno podsjećati kako nije ispravno ovo
što činimo, pri čemu dijelovi nekih rečenica počeše mi posebno zvoniti. Ne
prinuđen da ga slušam, bez prava da ga prekinem, pod većim dojmom razmišljanja
o Adminu, s prihvaćenom većom odgovornošću ako sam pod nadom i željom mimoišao
se s istinom, razmišljah o načinu da ga ponukam da nas sve skupa poštedi bar
priče, ako razmišljanja ne može.
-
Slušaj, adešu – okrenuh se, glasno reći to što mi
je posebno zvonilo, bez namjere i mogućnosti da bilo šta negiram – ja davno predlagah
da se iz bosanskog rječnika izbrišu sve riječi tipa: mog'o sam, znao sam, treb'o
sam, da sam, htio sam, želio, mislio, ako, ali, kad bi... i slične, i da samo
ostanu jesam i nisam!
Nije
bilo presudno, ali je poslije ovoga odustao, i sam se predajući razmišljanjima.
***
A
nije bilo lako razmišljati, sad kada su nam koraci bili preteški, kad nam se
svima nije ni išlo, ali kada ne vidjesmo ni jasnu razliku u odnosu na to ako bi
ostali. Kad nismo znali ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost.
Admin
pred očima, da li je on onaj za koga smo povjerovali? Samo nek to bude, sve
drugo halalimo, položaj ćemo vratiti, erpege nam i onako nije neophodan, a biće
i stanica, motorola, ako bude voljnih da ih, ikada više, meni daju. Glupo je
što sam palio razgovornik, glupo je što Tito i dalje ne baca granatu. Glupo je
bilo, iako srećom nije ispalo tako, što smo se Tito i ja uopšte vraćali...
Pačo
jeste u pravu, tome će i moja razmišljanja ponovo otići, trebali smo ostati na
Donjoj Kapovini, čekati Šeksa i Džoa, kako sam prvobitno bio i planirao. Jeste
to jedino ispravno, no svejedno sam ja, vođen svojom intuicijom, ali dakako
potpuno svjesno naredio povlačenje - a nek ostane za kasnija razglabanja to koliko
smo svjesno bježali, vraćali se, bacali i gubili stvari. Što znamo, sve do sada
je bilo pametno, dok ne siđemo u Ilovice ne znamo je li glupo ovo što sada radimo!
Nek je i pogrešno, samo nek ne ispadne glupo...
Možda
su nam i zato koraci teški, od predosjećaja da ćemo se vratiti!? Ako imadnemo
snage, jer naniže je još i lako. Skoro smo na asfaltu, nismo se libili praviti
prečice.
Možda,
baš niz ove stijene nismo trebali!?
***
U
tom slučaju se ne bismo ni sreli s Džoom i diverzantima! Možda bi tako i bilo
bolje, prvi utisci nam dodatno pomućuju raspoloženje.
Pjevali
su. „Prvog momka“ od Jasmina Muharemovića. Neobično za situaciju.
Stali
su s pjesmom, ugledavši nas. Zato su počeli s podsmjehivanjem, gledali su
pravo, odvraćajući pogled od nas, kao da će proći kao da nas ni sreli nisu. A
to je posljednje što mogu prešutiti!
-
Gdje ste to krenuli? – čvrstim glasom upitah, ne
obraćajući se nikom direktno.
-
Idemo se pucati s nekim četnicima, priča se da ih
ima tu negdje gore – Avdo Kovačević Okrugli mi odgovori, drsko i podrugljivo.
-
Poštujem to. Nego, koliko vas to ide?
-
Četrnaest! Sve soko do sokola!
-
E pa, rođo, sokole, za tvoju informaciju, i nas
tačno toliko bi, pa se povukosmo. A ako sumnjate u moju hrabrost, idem ja pred
vama nazad! Ne radi se o tome, već da ja želim ozbiljno da pričamo.
-
A, de nam reci – Zunđa Muamer je žudio da se
upetlja u prihvaćeno prepucavanje – vidje li iko ijednog četnika?
-
Nemam ja šta drugo, do da vam, ipak, zaželim
sreću! – zapjenio sam, bijes mi je toliko narasla da je nadmašivala samo
potresanje ruku.
-
Stanite, jebo vas... dajte da čujemo čovjeka –
Džo dreknu.
-
Nema se puno toga reći... Ali, prvo vi nama
recite, šta je s Adminom, je li on stigao dolje?
-
Nije Admin. Čolpa onaj, Kuko!
Uhvatih
se za glavu. Bijes me napustila, ali me tuga ophrli. Nećemo moći koriti Kuka i
onog drugog što obojica ne odoše kuda im je rečeno, nikako nije glupo što su se
razdvojili, makar još ne bili svjesni kako time nisu samo istovremeno nosili
vijesti u obje baze.
-
Ja sam zijanio motorolu – pribrah se brzo – dajte
vi nazovite Šeksa, pitajte za Admina.
Dok
se Džo čuo sa Šeksom, pitajući za Admina, ni šifrovano ni direktno, gledali smo
kako mu ruke podrhtavaju, on i Admin su bliži rođaci, mi usput ostalima pojasnismo
šta se sve gore dogodilo, kad već prvog vjesnika nisu razumjeli, ili nisu
htjeli.
-
Vidiš, nama je kazano da ste se svi izvukli, da
nikom ništa nije bilo – kako ovo Džo reće, već smo zaključivali da je otud došao
negativan odgovor.
-
Nevažno je kako je rečeno, važno je kako jeste –
ja opet uzeh riječ, sad već sasvim ozbiljan – pošli ste, nema vraćanja, ja
jesam umoran ali idem s vama. Moram. Nikog drugog od svojih neću natjerati.
Tito, znam da hoće, a ako ima još onih koji žele, mogu...
Džo
me nije do kraja slušao, nije ništa više pitao, dovoljno mu je bilo što je
dočuo, i od nas i od Šeksa, sada je još brže stao predvoditi cijelu grupu. I
ostali nastaviše za njim, ali sada bez pjesme.
Ja
i Tito, nikako nismo htjeli zaostajati za njima, a Asim Pačo, Omer i Ferid za
nama, ni Salja nije dugo provjeravao da li može izdržati, samo su se preostala
trojica Pačovih odlučila još par minuta odmoriti, ali i ne biti izuzetci.
Uglavnom sam postajao siguran da će nas na Donjoj Kapovini, gdje planiram Džou
predložiti razradu i predočenje plana, biti sva dvadesettrojica.
Usput
ćemo se, bar mi prvi, izmiješati. Mi ćemo odgovoriti na još neka pitanja, a od
njih ćemo saznati kako bi trebalo da je pošla i jedna grupa iz Ilovica.
