39 - Prepoznao sam uniformu

"More, vrćaj konja, Abdul-Ćerim ago,

more, vrćaj konja, pišman će da bidneš!"

"More, ne ga vrćam, džan Stameno, mori,

more, ne ga vrćam, da znam da poginem!"

More, puče puška iz gusti orasi,

more, pa mi ubi Abdul-Ćerim agu.

More, ubiše ga vranjaski serbezi,

more, udriše ga među oči crne.

Šal me neplanirano zamislio. Dolazivši tek, izgledao mi je mirno, baš kako sam zamišljao da je nakon pada. Sada djeluje kao da je diran, pogledan, pa vraćen skoro kao složen. Maloprije nismo tu vidjeli tragova, sad već ima i naših, može biti da su ga i četnici obišli, ali i neko od nas.

Odmahnuh glavom, prebacujem šal, gledam desno. Džo jedini korača, upravo prilazi, trojica-četvorica su tu blizu, svi ostali gdje su se zatekli.

Salja se okrenu prema meni. Već sam zakoračio prvi korak, a zaustavio bi me, zbog izraza koji me podsjeti na trenutak povlačenja.

Još neki, koji su bliže, okreću glave. Vdjeli su ono što sve do prije nekoliko sekundi nadasmo se da nije bilo. Njihova ukočenost, ukočena zakretanja, tišina u kojoj prestaju zvoniti i tihi Džoovi koraci, pretvoreni u njegovo tupo spuštanje na koljena, ostavljajući čujne samo moje teške koračaje, kao da su zamjena za počasnu salvu koje neće biti. Nisam ni ja želio po svaku cijenu vidjeti taj prizor, ali jesam pokazati da me nije strah. Pristao sam da mi mraz ledi suze na licu, i ipak prišao na svega par koraka.

Njih su šestorica već završila s prijegledom, nije bio miniran. A ja sam, između njih, prepoznao uniformu, ista moja!

U vrhu, gdje je glava trebala biti, zelena se boja izgubila. Crvena, tamno-crvena boja, boja junaštva, junačka krv, zaustavlja i zove. Zaustavlja u momentu, zove za vječnost!

Džo se spuštao, sada se podiže, ja padoh na koljena, bez snage da priđem skroz, ali i odlučan da ostanem tu sve dok ne čujem kako je tačno poginuo. U prvi mi se mah učinilo da je zaklan.

-          Eksplodirka! – razumjeh, i shvatih zašto mi se učinilo da je zaklan.

-          Šest koraka – ustajući na noge, a da ne bih plakao pred Titom koji mi se primicao, nakon što sam odustao prići skroz tijelu, okrenuvši pogled niz kosu onoj homori, objašnjavah i sebi i njemu – samo je šest koraka stigao napraviti, a trebalo mu je još dva. Nije imao sreće, upustio se previše nisko. Nije mogao znati da ih ima onoliko, da će jedni proći i zalomiti nam s donje strane. Što se ovih prednjih tiče imao je odličnu odstupnicu... Kad je ona marva sjargala, trebao se odmah povlačiti, a ne - čekati moje odobrenje.

Tito je ćutao, a kad sam završio, samo me zagrli. Ja to razumih na više načina, gdje je jedan kazivao i da ne pričam dalje.

Tu ispred je već završeno i kompletno pretraživanje Admina. Odnijeli su mu automat i pune okvirove, ostavljajući onaj koji je stigao ispucati. Odnijeli su i bombu, dok su ostavili lične dokumente, računajući i one dinare, šestomjesečnu platu, ili razliku poslije ajnca.

Što nas je više začudilo, to je drugi metak. Sem onog što mu je glavu raznio, jednim je pogođen i kroz srce. Tako sam čuo, a stigoh malo i o tome da razmišljam, oba su smrtonosna a samo je jedan mogao biti prvi. Drugi su ispalili onako, da budu sigurniji, vjerovatno taj u srce, onaj u predjelu vrata i odgovara načinu na koji se povlačio.

Džo je držao i neotpakovanu kutiju „ronhila“, čija je trećina oštećena tim drugim metkom. Odbacivši uništene cigarete, prvi cijelu stavi u usta, dalje nas redovno nudeći. Mnogi odbiše, iako je dva puta ponovio kako nije grijeh, kako je sevap. Baš zato ne odbismo ni ja, ni Tito, ni Salja...

Oni što su se žurili udaljiti, od Džoa dobiše zadatak da naprave kakva nosila. Čim stignu Eko i Šeks krećemo s pretposljednjim što još možemo za Admina učiniti, snijeti mejt i dostojanstveno ga ispratiti. Valjda, u dženetske bašče.

Ja sam s ostalim našima otišao i do kontejnera, po rančeve i kako bismo se uvjerili u priču koja je došla a koja je pominjala još jednu, treću grupu četnika, onu što nas je zalamala s gornje strane. Bila je istina, tako se ukupan broj četnika koji nas je napao popeo na stotinjak.

To će, po našem povratku, poslužiti Eku da me priupita zbog čega se nisam odmah povukao. 
-    Zašto nisam odmah? – uz uzdah krenuh odgovarati, ponavljajući njegovo pitanje – iz najmanje dva razloga. Nismo ni znali koliko ih je, odnosno za nas ih je bilo svega šest. A drugo, nismo ni znali da su četnici. Rečeno je da Mostarci traže svoje.

-          Kako su ti to rekli – Eko se trznu – oni su na sasvim drugom kraju!

-          Pričaj mi priču, Eko. Što se mene tiče, mogli su i u Trnovu ostati. Jučer nisam znao, a danas je kasno!

S Ekom se razumijem, danas mi je teže sebe razumjeti. Dok ćutim, želio bih još štošta reći, kada bilo šta pođem pričati, svaka mi se riječ čini suvišnom. Obećavam sebi da ću sam ćutati, govoriti jedino kada me neko nešto priupita.

Neću se ja naćutati!

-          Kakav ste položaj imali – Dževad me izdvoji, uzdisao je na poseban način, a koji mi je morao reći – mogli ste ih povaljati ko bekane!

-          To ja nikad neću sporiti, položaj je za izučavanje u vojnim školama, za filmove – odgovarah spremno, kao da sam sve vrijeme prizivao da mi neko baš ovo pomene – ako me ko poslije rata bude pito za idealno mjesto za snimanje scene u kojoj smo pomlatili četnike, predložiću ovo. Blizu jedni drugih, pedesetak metara, možda malo više. Mi i idealno visočiji od njih, s par automata da ih iskasapimo, samo da ja znadoh da su oni. A kad tražih od Ferida da ih erpegeom razvali, baš su bili na gomili, mislim - u koloni, reče da ne može zbog granja, izduvnih gasova...

-          Laže! Joj, samo da ste taj erpege ispalili, i povaljali bi ih, a i ostali bi se razbježali!

-          Vjerujem, al ti kažem, ja sam pito ko zna onim govnom rukovati, on se javio. Ama, čovječe, možemo mi sad ovdje pričati svašta, dodavati i oduzimati, sudbina nije htjela drukčije, nego je čak bila preciznija nego ikad! Noćas sam ja o tome nešto dumao, da vidiš na kako se tankoj niti drži ljudski život, i šta se sve moralo izdogađati da Adminova nit pukne... a naša nijedna! Eto, njemu su falila još samo dva koraka, šest je uspio, al nema, gotovo, nit pukla. Ja sam imo tri, još sam samo s jedne strane bio otvoren pa se jedva odlučih, moro sam - inače bih umro od straha. Kako je to mljelo, teško se moglo napraviti osam koraka. Glupo je što ću ovo reći, neka i ostane među nama, ali je njega smrt vukla, što se kaže. Meni je i bilo prvo na hatru da mi razgulimo, ili šta znam, da se bar grupišemo, negdje gore iznad kontejnera, nego ne znah kako da to kažem. A i ne stigoh, kad se on javi da izađemo na ovu kosu, kao što si i vidio, i idealna je, i prvi krenu. Ružno je da sad mi pametujemo što se onako nisko spusto, što nije on odmah stao za homoru za koju sam ja... Evo, ovo pričam samo zato što kontam da ćeš me ti razumjeti potpuno, shvatiti zašto mislim da sam pred Bogom čist, bez obzira što iz automata ispalih ni pola okvira, kao i Salja, Tito iz papovke tek šest-sedam metaka, svi ostali ni po jedan, svi skupa, s Adminom, jedva dva okvira. Nego, ima još stvari koje mi nisu do kraja jasne, koje me sad najviše more, koje želim saznati, ali baš zbog toga mislim da ih sad, neko vrijeme, treba ostaviti kakvim se trenutno čine.

-          Razumijem, kontam. Nego, nemoj ni ti mene pogrešno shvatiti, ja samo maštam o ovakvoj situaciji, ovo je... Ama, ne znam hoće li se više ikad ikom ukazati ovakva prilika. A i to, znaš da ja znam ćutati, šta je to što te toliko muči?

-          Reći ću, ali... Salja! Povezo sam dva detalja, od jučer i od maloprije. Kad je Adminu prenio da se povuče pa kad je mene o tome izvještavao, djelovao mi je previše uplašeno. Može biti da je to i zbog mog straha, ali... A i poslije je tvrdio da je samo vidio da se Admin povlačio, ne i da se povukao! Nekako bih brže preko toga prešo da danas... baš on ne udari na njega! Zapravo je tebe naveo... Nemoj mi govoriti da li se tebi učinilo, kao da je znao gdje je. Ono, već je glupo što ja sad hoću da sam kao razumio nečiji izraz lica, u svoj onoj frci, a nisam poslije, kad se smirilo, bio u stanju razlikovati lugastu od zelene boje. Osim toga, sad je svakako gotovo, ali znam da će me ovo neko vrijeme mučiti, i već lupam glavu trebam li i koliko Salju drukčije gledati.

-          Nemoj!

-          Tako i želim. Mene, zapravo i jedino zanima istina, zbog Husa, on će željeti znati kako mu je sin poginuo, a ja mu je, eto, kako god okreneš, neću moći svu ispričati.

-          Nećeš mu ti ni govoriti. Ko zna, možda on neće htjeti očima da te vidi.

-          Sigurno da neću trčati da mu uzmem muštuluk, ali se, vjeruj, neću od njega ni skrivati!

-          Ne znam.

-          Ja znam.

Kao i s Ekom, razumijem se i s njim. I opet sam ostavljen sam sebi.

Još sinoć sam mislima išao Husu, ali sam tek sada naveden da o tome razmišljam sa svih strana. Istinu smo tek saznali, njemu još nije rečena. Njegova reakcija se da zamisliti, kao i svakog oca što bi bila, iako smo mnogi ranije hitili govoriti kako je on za Admina previše brinuo.

Dolaze mi slike iz Mojkovića, onih nekoliko kratkih razgovora s Husom. U svakom je bilo brige za sinom, ali i velikog povjerenja u mene. Sin je junački poginuo, je li bitan moj odnos spram ukazivanom povjerenju?

Nisam o tome do sada razmišljao, ni sada ne vidim da mogu drukčije nego Dževadu rekoh. Budem li pitan, a hoću, trebam odgovoriti što znam. Koliko god da imam vremena do tada, dio trebam upotrijebiti da i pred sobom odvojim ono što znam, od onog što su samo moje pretpostavke.

                                            zaleđena Jahorina