Treptljika trepetala,
puna bisera,
ovi naši b'jeli dvori
puni veselja.
Što u dvoru žamor
stoji,
šta ono vele?
Ono majka sina ženi,
pa se vesele!
Svi se redom
veseljaše,
majka najviše,
doveli joj
đul-nevjestu,
đulom miriše!
Savila se zlatna žica
od vedra neba,
savila se mladoženji
oko fesića,
sa fesića đul-nevjesti
oko duvaka!
Postajalo
je još hladnije, sve više nam se i žuri. Ponadali bi se svaki put kada bi
ugledali upaljeni fenjer, ali bi on po pravilu uvijek odlazio na neku drugu
stranu.
Jednom,
ipak, dođe i do nas:
-
Đe je Ćerimagić? – glas sam čuo, a osjećao da se na mene odnosi.
-
Je li mene tražiš, ili Dževada? – ipak, htjedoh
biti siguran.
-
Učo, ti li si to. Tebe i hoću – sad sam i poznao
glas Husa Alibašića.
-
Čudo li?
-
Ideš da zadužiš minobacač i mine. Valja ih
tegliti, moj ti. Ja samo i ne znam što vam ne dadoše one male, već
osamdesetdvojku, kako ćete tegliti onu cjevčinu, i postolje!? Šalim se, to će
se goniti konjima, tvoje je samo da potpišeš, da si zadužen za nju. Mislim, kad
dođemo, kad postavimo liniju, neće se četnici baš tako... Ne teglimo mi ovo bezveze!
Prvo
nejasno mi je što je mene tražio a ne Sutka, ali sam svjesno izbjegavao dalju
priču, jer bi Huso, znajući ga, svakako još puno toga dodao prije nego bi i
pokušao mi objasniti, ako slučajno i zna.
Lakše
mi bi trpiti samo njegov kiseli izraz lica, koji je morao stati kada stigosmo
do jedne kuće, za koju odmah skontah da je noćas u službi magacina. Bolje
rečeno - skladišta.
Učini
mi se kako unutra nema čega nema, od oruđa i oružja, i municije. Više nego
dovoljno da shvatim još nešto, još bi se mi mogli načekati. Mnogi još nisu
zaduženi, ko zna da nema i onih koji još ni pristigli nisu.
Bar
je sve pripremljeno. Odmah mi pokazaše osamdesetdvojku, a nije mi puno trebalo
ni da se uvjerim kako je kompletna, a i doimala se kao nova. Ono što me
zabrinu, ali o čemu, kao i o svemu drugom, sad nemam svrhe glavu lomiti, jeste
broj mina. Trideset je taman toliko da bude nejasno što, ako će već sve konjem
ići, taj broj nije veći.
Snažna
utjeha, u tom trenutku uđe unutra. Šaćir Lugušić, s njim još dvojica koje u
polumraku ne stigoh prepoznati, ipak su garancija da bi konji mogli imati
posla.
Najsigurnije
što svojima mogoh u povratku prenijeti je da polako možemo otklanjati sumnje o
mogućem otkazivanju akcije. Kao i potvrdu njene ozibljnosti. Pri čemu su nam i
dalje svi ostali odgovori ostali uskraćeni. Kad polazimo, gdje idemo, ide li
još neko s nama, koliko ukupno... To hoće li minobacač sve do odredišta konj nositi,
pitanje je koje još i ne postavljamo.
Važno
nam je da je minobacač tu, a i da se nešto počelo dešavati. Bez obzira što smo
sad sigurniji kako će toga biti još, i što nam opet niko neće reći zašto hranu
tek ovdje zadužujemo, trošeći tako još od dobro načete noći. Nestvarno je i za
zamišljati da vremena imamo na rasipanje.
***
Kada
je i ta podjela domalo počela, opet je suprostavljena vremenu. Umjesto
očekivane po vodovima, idemo u redu po jedan. Logističari su bili spremni, sve
je bilo sortirano, a onda mora biti i kako je Komanda mudro računala s tim što
svega ima dovoljno, suprotno našim navikama. Tako da sam siguran kako je Huso
bez potrebe zagledavao pojedinačno svakog, provjeravajući da se neko ne ubacuje
po drugi put. Dobijamo sasvim dovoljno za dva dana, a ne mislim da bi se duže
mogli zadržati, jednako kao što znam da više ne možemo ni nositi. I tako se
mučimo da sve potrpamo u rančeve, zbog čega neki odmah počinju s doručkom
unaprijed. Vrijeme je varljivo, usputni nam uslovi neće biti naročito pogodni.
Naredni
je poziv donosio novu nadu da je konačno pokret. Koja splasnjava saznanjem da
se odnosi na one koji nemaju dovoljno municije. Nije nas radovalo, među nama
takvih nije bilo. Sem, što se dadosmo u jagmu, poslije vijesti da ima i ručnih
bombi. U tome smo oskudijevali, te na osnovu stvorene gužve Komanda odluči da
nas ograniči na dvije po glavi borca.
Trenutak
je to u kojem još izraženije sve ovo počeh doživljavati najozbiljnije. Mećući
bombe u prsni rap, tek shvatih kako mi je sve vrijeme nešto nedostajalo pa da
se osjećam kompletnim borcem.
A
i trenutak u kojem čovjek sebi može dozvoliti i malo dječjeg ponašanja, gdje
sam ne bira vrijeme već vrijeme njega. Zaglēdasmo se kao dijete kada mu babo
kupi nove cipele, tako uživasmo mi u bombama.
I
dok je zaduživanje bombi donijelo zadovoljstvo, to je poziv da nam je zadužiti
vreće za spavanje izazvalo sasvim druge reakcije. A sam nisam znao kako se
odnositi prema činjenici da su nas zapale različite, od osam, samo su dvije
bile one najkvalitetnije. Ne znam je li to neko sa sigurnošću znao ali smo ih svi
zvali američkim. Ja sam ih gledao na Grepku, maštao da baš jednu takvu zadužim,
tada ni najmanje ne razmišljajući o okolnostima u kojima će mi se za to ukazati
prilika. Jesu bile najkvalitetnije, skoro pa nepromočive, ali su bile i znatno
teže od ostalih, običnih.
Iz
svega, i radovah se i bi mi krivo što, dajući ostalima prednost, na kraju mi
ostade baš ta, teška. Ne znam kako je Salja uzeo drugu, ali ni da li su je
ostali preskočili samo zbog njene težine, ili su, kako bijaše i sa ruskom
kapom, uočili moju neskrivenu, podsvjesnu želju, suočenu samo sa strahom hoću
li izdržati.
U
povratku, prolazeći pokraj česme dobijamo znak, u tome što se u ovim donjim
sokacima počeše ložiti manje vatre, kako je još podaleko do polaska, bolje
rečeno do nastavka puta. Vojsku sam donekle razumijevao, Komandu nikako. Ne
mogu savladati osjećaj da su se i ove, dodatne pripreme mogle obaviti ranije,
kao i većina ovih zaduženja. Nekorektno je vojsku dovesti u malo selo, pustiti
je da se smješta i raspoređuje po sokacima i prtinama, ispod krošnji drveća, a
pri tome se lično grijati po kućama, po svemu sudeći vrlo susretljivih
domaćina. Na vrh svega, ne pokazivati žurbe, čak ni s razmjenom informacija.
Kao
i uvijek, sitni komandiri su u najgorem položaju. Dijele loš položaj vojske, a
pritom im je objašnjavati i ono što ni sami ne znaju, što im nije rečeno. I
zima koja steže, i prihvatanje kako ipak nema smisla da svi naložimo vatre,
podnošljivije bi bilo ako bi se makar znalo do kada je čekati.
Očekivao
sam, čim ponovo sjedosmo pod našu krušku, neko zapita šta još čekamo. Odgovor
dobi od saborca, logičan, možda imamo još nešto zadužiti. Obrazloženje da
nemamo više šta zaduživati prihvatih i ja, ni u ranac, ni na nas više ne može.
