IX - 26 / Nagrada je ista

Oj snašice, bi'ela vilo,
od goluba desno krilo,
neće sunce da ogrije
dok se snaša ne nasmije.
                                 24-27.mart 1993.
Gdje je snaša nogom stala,
tu je ruža procvjetala.                                                      
Naša snaša kada stane,
maramica drugim pane.

Naša snaša kad uzdiše,
kao cv'jeće da miriše.
Od kad smo je isprosili,
s njome smo se ponosili.

Biće da je ovo i posljednja takva smjena bila. Tek da Salem i ja osjetimo kako je to „nekad“ izgledalo.

Iz Zenice su stigla puna dva kamiona, bataljon sada broji preko stotinu ljudi. Nas smijeniti, došlo ih je dvadeset i koji.

Nije to ta promjena. Većinom su to ovi novi, vidjelo se po njihovom ponašanju, njihovim izrazima lica. Oni su došli na položaj! A mi, mi ih gledasmo jednako kao svi ostali. Kao da smo ovdje najmanje od februara.

Bilo je nešto u našim međusobnim pogledima. Oni nisu mogli, htjeli, smjeli... svega pomalo. A moglo se, ko je htio, i smio! Dokazao je to Džo sa svojom grupom. Bez obzira što nije stigao kamo je pošao.

Dokazali smo i mi. Bez obzira što, mislim da sada tako razmišljam, drugi put ne bismo sa životom se tako kockali. Sreća, pa drugog puta neće biti.

Jednom bilo, dovoljno! Važno je da smo uspjeli, manje - kako, i s koliko sreće. O tome će se manje pričati.

*** (strpljivost)

Što više sabura danas, to više radosti sutra.

IX - 25 / Kokići i Palavre

Bugarka đevojka iz Bugara došla,
s bugarkom đevojkom finafes natukla;

Obrve navukla, silaj sulufice,
rumen jagodice, prebijelo lice:                                                                  
                                     21-24.mart 1993. 
„Nu iziđi, jado, na ta ašik vrata,
da mi vidiš dragu u zelenu bašču,
u zelenu bašču, pod žutu narandžu,
kako mi se šeće, kako mi se kreće.

Da nas je malo, shvatili smo čim smo došli, kao i da linija koju držimo ne može biti velika, ali smo i očekivali da na položaj ide malo više ljudi. Sve mi bi prilika da se prisjetim polovine decembra, Kapovine, pogibije Admina Hajdarevića.

Čovjek brzo zaboravlja čega se ne želi često sjećati, a lako prihvata što mu se na prvi pogled čini dobrim. Tako i ovo, što nekad mislismo da u našem bataljonu nikada neće biti, da na liniju se ide dobrovoljno. Mada se može i drukčije reći, idu oni koji mogu. I objasniti, i shvatiti je jednostavno, jedini zadatak te linije je - održati, očuvati bataljon. Uspjelo se, pa se i Salem i ja radovasmo, te odmah prihvatismo naredna tri dana provesti na tim Varizima.

Ako se niko drugi ne sikira što nas ide svega šesnaest, nećemo ni mi. Ako kažu da je ovo najbrojnija smjena, vjerovaćemo. Ako je i tačno da oni koji idu, uglavnom su navikli na ritam „tri-tri“, prihvatićemo. Ako još kažu da su tri dana gore zanimljivija od ovih u Kerleta Lukama, potrudićemo se da i nama bude tako.

IX - 24 / Dastri ponovo jaše

Okladi se vila i divojka:
koja li će prije uraniti,
pomest' dvore i doniti vode!
Vila meće krunu i bisera,
a divojka crne oči svoje.

Nasloni se vila na sokola,
a divojka na 'ticu slavića,
što do ponoć' rujno vino pije,
od ponoći piva i popiva.                              
Jošte nije zora zabilila;             
                                             20. mart 1993.                                                  
Ni Danica lica pomolila.
Slavić budi gizdavu divojku:
„Ustan' gore, mlađana divojko,
vila će ti na vodicu doći
prije zore i bijela danka!“

Kad to čula mlađana divojka,
brže skače na noge lagane,
brzo bile izmećala dvore,
pak uzima vidro okovano
te pohita za goru na vodu.

Jučerašnji smo dan znali organizovati. Hodali smo s kafe na kafu, s besjede na besjedu. Pred večer - kupanje, kasnije i ne sjediti predugo, te jutros dalje - prije pjetlova.

Još smo se mogli i manje sikirati, da smo znali kako ćemo imati toliko sreće, uhvatili smo prijevoz odmah po izlazu iz Krupe. Koji nas je odveo ravno do Grepka, tačnije do Kerleta Luku, gdje nam je bataljon ponovo smješten.

Od vijesti koje su nas dočekale, na prvu smo bili pripravni. Foča i Zelengora se gotovo i ne pominju. Nema ko! I na Grepku je prisutno osipanje ljudstva, dok je to ovdje i više nego evidentno.

* bosanska mudrost

Bosanca možeš zajebati jednom, dvaput, triput, pet puta... 100 puta... i - nijednom više!

John Wayne

Hrabrost je biti smrtno uplašen, a opet uzjahati konja.

( XXX )

Go far away... but don't release my hand.

*** (sjećanje)

Najduže se pamti, i najčešće prepričava ono što se samo jednom dešava.

Arsen Dedić

Novac kvari čovjeka. Al ne kvari ženu.

*** (spoznaja istine)

Dok ne shvatiš, onako je kako si razumio.

Антон Павлович Чехов

Ako u prvom činu napišeš da na zidu visi puška, u drugom ili trećem činu ona apsolutno mora opaliti. Ako neće opaliti, onda nema razlog da visi na zidu.

Miljenko Jergović FUDBALSKA KRAĐA

Imena nogometnih sudaca izgovarala su se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dušan Maksimović, nego su svi uvijek govorili - Dušan Maksimović iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarević iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varaždina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinović iz Rijeke, Lado Jakša iz Ljubljane, Osman Jusufbegović iz Sarajeva...

tajna dugovječnosti

IX - 23 / Dodasmo još psovki

Ah moj Aljo, crne oči,
ti ne hodaj sam po noći.
Ti ne hodaj sam po noći,
ja ću tebi sama doći.

Ja ću tebi sama doći,
sama doći, do ponoći.
Na vrančiću kosmatome,                                                        
u od'jelu bosanskome.

Moj se vranac uz br'jeg penje,
nogom staje na kamenje.
Iz kamena vatra sjeva,
a moj Aljo pjesme pjeva.
Iz kamena vatra sjeva:
„Ah moj Aljo, što te nema!?“

Bar kilometar smo trčali. Toliko nam je trebalo da se odlučimo zaustaviti, svjesni da nas više niko, i ništa neće vratiti nazad.

Dadosmo sebi malo duži odmor. Da malo prezalogajimo, potegnemo kojiput, te da se čak i našalimo, kako rekosmo - da, konačno, bosanski prodišemo.

Možda smo i kraće trebali odmarati, ustajući osjetismo kako su nam se noge skroz ohladile, otežale. Nismo više ni vjerovali da će nam bilo ko stati, s tim da nam to sada nije ni bilo važno. Izdržaćemo i pješke, a "zvekan" nam je tako dobro došao, da svaki put nanovo zahvaljivasmo Kreševskim ustašama.

IX -22 / Ne dozvolih da me odvrati

Vino piju dva mila jarana,
jaran Mujo i jaran Alija.
Ne piju ga čim se vino pije,
već leđenom, sudom bakrenijem.
Pola piju, pola konj'ma daju.

Otud ide kujundžija Salko.
„Bujrum, Salko, da pijemo vina!“
„Prođ'te me se, dva mila jarana,
nije meni do vašega vina.
Već je meni do mojijeh jada!

Sinoć me je oženila majka,
a jutros mi pobjegla djevojka.
Sa dušeka i desnice ruke,
ne ljubljena i ne milovana!“

Malu neprijatnost osjetismo još i ranije, negdje na pola puta između Kiseljaka i Kreševa. Bijeli mercedes nam stade, iako ga nismo zaustavljali.

Jedva se sagledasmo, te mirno pođosmo sjesti. Dva uglađena sredovječna čovjeka, po svemu sudeći su stali iz navike. Tek dok ulazismo vidješe da smo vjerovatno „armijci“, što i potvrdiše pitajući jesmo li iz Sarajeva. Iako su dobili negativan odgovor objasniše da oni jesu, te da su s te strane vrlo pogođeni novonastalim sukobom. Još su nam samo rekli kako oni neće dalje od Kreševa.

Sasvim dovoljno, pvi bismo punkt trebali proći u autu. Njihovi su papiri ovima bili sasvim u redu, dok su našima bili zbunjeniji od kolega u Kiseljaku. Ali nas poštediše dodatnih objašnjenja, tražeći samo da nam pregledaju rančeve.

IX - 21 / Između ludosti i hrabrosti

Svadili se orli i sokoli,
više Žepča, na Jeleč planini.

Orli vele: „Naša je planina!“
A sokoli: „Naša djedovina!“

Kako su se ljuto zavadili,
sve su bistre vode zamutili.

Ne mogoše bistra Kiseljaka,
njega čuva devet djevojaka.

Prebacih pogled s asfalta na ruksak. Na pridžepak.

Ispupčio se, vidi se. Čini mi se ne toliko da bi odmah bacao sumnju da je tu bomba. Svejedno, brzo sklanjam pogled.

Ne gleda mi se ni brkajlija u oči, pa pogled upirem u Salema. Znao sam da ne mogu vidjeti mirno lice, ipak se u sebi osmijehnuh. Djelovao mi je isto onako ljut kao i kada se mi dogovarasmo poći.

Možda je lud, i ja s njim, ali ni onda ni sada nije lagao. Ni sebe, ni druge.

IX - 20 / Još smo i drski

Pješke idem iz grada,
    hej, dušo moja draga,
preko tuđih livada.
Bio sam u Visokom,
    hej, dušo moja draga,
trgov'o na veliko.

Prodao sam volove,
kupov'o ti darove.

Bilo društvo veselo,
pa se malo popilo.

Što sam tr'jezan mislio,
to bih pijan činio,
rosnu travu gazio.

Skoro pa sam zaboravio na punkt na kojem sam onako srdačno dočekan u dolasku.

Vidjevši ga, prvo se zapitah o njegovoj sada opće svrsi. I na Salemu primijetih isto raspoloženje, pa se nemorasmo došaptavati o tome kako ćemo ga pokušati proći mirno, kao da i ne postoji.

Međutim, na poziv momka koji je izašao iz kućice morasmo se zaustaviti.

AMRA Ruvejd Osmić

tekst Milenko Jakšić

IX . 19 / Mislio je da smo pogriješili pravac

Drag me gleda, a majka me ne da,
evo vjera: Poći ću mu sama.
Zarekoh se, prevarih se mlada,
Neću sama, ne dam svoga nama.
                                     
Ne bih nama za pašaluk dala,
a jordama za tri agaluka.
Ne bih mlada bez svatova pošla,                  18. mart 1993.                              
bez svatova, pašinih sinova,
bez jenđije, vezirove majke.
Dok je meni fesića na glavi,
ne bojim se cara ni vezira.
Ni džemata do carevih vrata,
ni muftije koji fetvu daje,
ni kadije koji krivo sudi.

 

Kada sam sinoć mislio da sam svojom odlukom uradio sve što je trebalo, u sobu je ušao tetak. Za razliku od prošloga puta sada je govorio umjerenije, čak i dirljivo. Moguće i da bih se ja predomislio, da nisam Salemu već obećao.

Tetkić nije ni dolazio, to mi i ostaje žao. Lijepo smo sobu dijelili duže od dva mjeseca, svakako sam se želio i s njim poselamiti.

Sa svima ostalima i jesam, osim s tētkom. Zapravo, on je svoje dvosatno razgovaranje sa mnom sinoć, završio prepuštanjem meni da odlučim. Uz pojašnjenje kako je umoran poslije dežure, da jutros ne može raniti ali da se nada kako će me kada ustane zateći u kući.

IX - 18 / I na glavi obraz

Karala majka Vasviju.
    Srma ćustek zelen ađem
    Do zelene trave,
    Vasvija, haj, šćeri majčina.
„Ne sjedi, blizu pendžera;
    Srma ćustek zelen ađem
    Do zelene trave,
    Vasvija, haj, šćeri majčina.
                                                            17. mart 1993. 
Ne idi dockan na vodu!
Danas su momci alčaci,
danas su momci kopuci!
 
Mogu te uzet za ruku!
Mogu te odvest u goru!“

 

 

Ruka me boljela, osjećao sam kako sam malo i kost dohvatio. Ali ne i toliko da ne bih mogao izdržati. Pogotovo, poslije najnovijih vijesti koje dođoše do nas.

Prvo, s Grepka! Cijelo Visoko priča o tome kako se tamo već iskupilo preko hiljadu boraca, sprema se velika ofanziva prema Goraždu i Foči.

I iz Zenice su stizale dugoočekivane vijesti. Situacija s HVO je smirena, navodno je sve dogovoreno. Već je civilima omogućeno slobodno kretanje, a uskoro se očekuje potpisivanje dokumenta koji će isto omogućiti i vojnim jedinicama.

IX - 16 / Ljubav, ucjena, iskušenje

Pošetao gondže Mehmed-beže,
po Vratniku, b'jeloj mahali.
Gledale ga Vratničke djevojke,
gledale ga pa mu govorile:
 
„Mila majko, lijep ti je Meho!
Da nam hoće ostat' na Vratniku,
dali bi mu po Vratnik mahale,                    početak marta 1993.
i najbolju Vratničku djevojku!“
 
Govori im gondže Mehmed-beže:
„Ne bih vama ost'o u Vratniku,
da mi date i vas Vratnik listom,
i najbolje četiri djevojke!
Čobanija, od zlata kutija,
i u njojzi moja jauklija.

 

 

Dogovorenu heftu treba i izdržati. A svako ima svoje načine. Salemu, sve postaje opsesija. Koju nam dođe otkriti, a pošto iz Zenice donese najnovije vijesti o Džou. Nije prošao!

Nije prošao, ali se nije ni vratio. Zadržao se negdje u blizini Fojnice, priključivši se nekoj lokalnoj jedinici tamo, sa željom da im pomogne. Zapravo je presječen i put kojim se Džo htio probiti prema Igmanu.

Nagađali smo šta je od svega istina, ali bijahosmo jednoglasni da je to, ipak, ono što mi ne želimo. Tako je sada i ova naša hefta puno dalja od svoga kraja, više je i Salem prestao da joj broji dane.

IX - 15 / Sjetih se sebe

Vodu gazim – žedan hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne pijem?

Kud god hodim, Boga molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom sastanem!
                                                     kraj februara 1993.
Hljeba nosim – gladan hodim,
po vazdan, po svunoć,
što ja, jadan, ne jedem?

Kud god hodim, Boga molim,
po vazdan, po svunoć,
da se s dragom milujem!

Sve pokušavasmo. Da sami sebi dokažemo ono što nije, da budemo spremni na ono što se dogoditi neće, te da zanemarimo ono što - mora da se dogodi. A samo smo u pravu u vezi onoga što - ne znamo.

Robovati vremenu nije lako. Uživati u njemu, puno je lakše i ljepše. Čekanje ne odgađa ono što se čeka, a prihvata ono što se nudi.

Život nije samo rat. Samo što u ratu, i ljubav kao drukčije izgleda. Čovjek da može, jednim bi korakom na sve strane svijeta. Dževadu se dopadoše sve tri moje rodice, a ja - nimalo bolji. Za Sabinom čeznem, a ne bih se ni ostalima kao zamjerio.

IX - 14 / Počeli smo zaboravljati

Rasla je ruža do b'jela dvora,
do b'jela dvora mladog Omera.
Tu je mlad' Omer konja potkiv'o,
s pendžera njega draga gledala.

S pendžera njega milo gledala,
iz sveg se glasa na njeg smijala.
Njojzi govori dilber-Omere:
„S pendžera siđi, lijepa djevojko.

Ukovah konja na te gledajuć',
gledajuć' tvoje oko garavo!“
„To sam i htjela, moje gledanje,
da ga ukuješ – da ne putuješ!“

 

Možda sam se budio, možda nisam imao želje da ustanem. Znam da mi se išlo. Jednako kao što bijah svjestan otvarajući oči - da neću otići.

Poodavno je bilo svanulo, kao što postajem svjesniji da me nisu ni budili. Bio sam bijesan, na sebe, ne na tetičnu koja je bila obećala. Njoj je svakako važnije ono što su joj tetak i tetka rekli, nego šta će o meni moji saborci reći.

Sebi se neću izvinjavati, tetku i tetki hoću. Neobično sam bio sretan kada već nakon par sati na vratima vidjeh Dževada i Salema, koji me ne dođoše koriti već upravo suprotno. Oni su mislili da iza moga nepojavljivanja na dogovorenom mjestu - stoji neka moja intuicija.

IX - 12 / Ne želim teške uspomene

Ja se najmih kod daidže,
kod daidže, kod amidže.
Rekoše me oženiti,
pa rekoše, pa slagaše.
 
Ja se pođoh sam ženiti,
kad u selo razbih čelo,
kad u drugo razbih uho,
kad u treće razbih pleće.
 
U četvrto kolo igra,
i u kolu moja Duda:
aršin duga, dva široka,
u njojzi je šeset oka.
 
'Stavih kola kod olova,
i upregoh sto volova.
Gdje je brdo vo dršće,
gdje je strmo kolo pršće.
 
Prepade se moja mati,
kako će joj ručak dati.
Nemoj se mati prepadati,
lahko ćeš joj ručak dati:
dva ovna ispod zvona,
dva džaka mliva,
četir' seta šljiva.

 

 

Plan sam precizno napravio. Želim ponijeti što više uspomena, obavezati se da ponovo dođem.

Jednu malu, ali dragu, nosim i iz Zenice.

Sve mi se čini kako nisam slučajno upoznao Josipa. Tamo je izuzetno popularan, posebno što se ne mijenja kako je i s Hrvatima počelo. Prijeratni boem, a trudi se isti biti u ratu. Koliko bude moguće, koliko izdrži.

biti hrabar kao lav

biti hrabar kao lav

4 najtežih kletvi

~ Sto godina živio, sve puzo ne hodio
~ Devetero djece imo, svako ti na drugoga ličilo
~ Sve ti djeca imala, sem baba
~ Dabogda ti Asim Bajrić na svadbi pjevo
~ Sve ti se sušilo, osim veša

IX - 10 / Nestvarno nam djelova

Zeleni se, zoro,
zelena livada.
Zeleni se, zoro moja,
zelena livada.
 
Na livadi
bunar voda hladna.                        sredina februara 1993.
Nemoj piti
vode sa bunara.
 
Tu su vodu
vile otrovale.
Otrovaće
i tebe i mene.                          

                                            

I normalan život je ironija, pa se ovom što nas snalazi nemamo pravo ni čuditi. Sa strana nas gledaju kao da smo mi krivi što smo još uvijek ovdje.

Dolaze vijesti kako neki već odustaju od dogovora i da je sve više onih koji se priključuju drugim jedinicama. Izgovor je identičan, glad. Većina ih tvrdi da je to privremeno, samo žele sitiji dočekati dan povratka.

Ne znam, nisam siguran, i ne razmišlja mi se. Ali na pominjanje jednog imena ne ostajem ravnodušan. A i tako sam obećao još jednom posjetiti Zenicu.

IX - 9 / Vrijeme zna sve odgovore

Sastali se Čapljinski tatari,
da doveče idu na kraj sela.
Da ponesu defe i tambure,
i muziku Kadragić Ahmeda.
                                     
Do po noći pili i pjevali,
od po noći igru zametnuli.          kraj januara 1993.                                                                                                                        Igrali se igre svakojake,                                                                                                                                                          ponajviše noža i handžara.

Tu zbodoše Kadragić Ahmeda.
Osta Ahmed samac u mehani,
i uz njega četiri jarana.
Svi hajduci zorom pobjegoše!

Čudno sam se osjećao. Čudnije nego ikad. Bilo mi je dosadno, a i nije. Bilo mi je krivo što još ne idemo odavde, a opet i nije. Ne može čovjek ništa sam poduzeti, pa bi mu trebalo da je i svejedno. Možda bi i bilo, da nije duše. Ona čezne za Igmanom.

Živ i normalan čovjek mora da razmišlja, o onome što je bilo, ali i o onome što tek treba da bude. Kao što mora i da živi ono što je sad. Da bi ostao normalan, ako mu je već živjeti dalje.

I da razumije ono što se od njega krije, te da od sebe skriva ono što razumije.

Vrijeme. Vrijeme je ono što zna sve odgovore. Vrijeme je ono čega čovjeku uvijek nedostaje, osim ako mu tako ne odgovara. Mi sada vremena imamo. I ničega drugog. I rado bi ga trampili za bilo šta drugo.

IX - 8 / Opet će gazda biti gazda

L'jepa ti je u Alije ljuba.
Ljepote joj u svoj Bosni nema,
u svoj Bosni i Hercegovini.

Uzalud je sva ljepota njena,
kad Alija za nju i ne mari.
Već on ljubi Omerovo zlato.

To je zlato u kafezu raslo.
Ne vidjelo sunca nit mjeseca,
niti znade na čem žito raste!

Niti znade na čem žito raste,
na čem žito, na čem rujno vino.
Žito raste na tananu klasu,
rujno vino na vitoj lozici.

Susreti kod Mema završavali su se uvijek identično, dogovorom nas većine da budemo u toku, da slušamo vijesti, pratimo situaciju vezanu za nastale nemire između Hrvata i nas.

Prethodno smo dočuli glavni razlog prvog produženja, odnosno zašto smo uopšte i otišli na kolektivni dopust. Još se ne usuđujem puno toga upisati u dnevnik, tek da se priča kako je na Igmanu nastavljeno što je bilo počelo, neki unutarnji sukobi, preciznije obračun s Jukom. Svašta se još priča, držim da može sačekati. Bitno je da smo mi izmaknuti iz svega toga, još bitnije ovo što se trenutno dešava.

Odnosi s HVO su zaoštreni, već je ranije bilo sporadničnih netrpeljivosti, ono što sada slušamo bliže je ratu i protiv njih. To se sad pominje kao osnovni razlog zadnjih produživanja naših odmora.

IX - 7 / Krivo i na sebe, i svakog

Ne plač', mila, da te boli glava,
ne roni suze, ne kvari obraze.
Tamo će te lijepo dočekati,
rujnom bojom ruke kanosati.
A  medenim šerbetom pojiti,
s dobrim momkom u đerdek svesti.
                                                  sredina januara 1993.
Dragi dragu u đerdeku pita:
„Draga moja, tako ti imana,
je l 'ti žao prvoga jarana?“
„Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
jeste, dragi, tako mi imana,
žao mi je prvoga jarana,
umrijeću – zaboravit' neću!“

                Imalo je Visoko sličnosti s Kiseljakom. Doduše, bilo je daleko od Las Vegasa.

Cijene identične, izlozi puni. O ratu se priča i sluša na vijestima, osjećaj daleko od onoga koji sam ja dosad poznavao. Ne nedostaje ni noćnog života, samo što ja i dalje u džepu nemam ni dinara...

Zato imam familije, čak mi se učini - više nego je imah u Foči. Ipak, upravo me upoznavanje one najbliže podsjeti kako i ovdje rata ima. Najmlađi daidža Ramo je rahmetli.

Navikava se čovjek na ovakve priče. Gdje god dođe, čuće za sličnu sudbinu. A svaka smrt, sem prirodne, na svoj je način neobična.

IX - 5 / Nećeš ni vidjeti na vojsci

Tri  su puta preko polja,
ide momče i đevojka;
 
Stidnje momče no đevojka,
ispod stida momče reče:
 
„Hoj, đevojko, dušo moja,
bih ti nešto prišapnuo:
 
Ako ćeš me objesiti
o zlu drvu, o drijenu,
o tvojemu grlu bijelu.“

 

              

Dvojica u automobilu su bili u nekom započetom razgovoru, koji su završavali, davši meni tako vremena da na brzinu saberem utiske.

Tokom tih nekoliko kilometara poče da labavi pritisak koji sam osjetio sjedavši unutra, a kada je skupa sa mnom ušlo i sve ono što se izdešava zadnju heftu. Prisjetio sam se spuštanja niz Igman, noći koja ni po čemu nije ličila ovoj, makar se meni neka osjećanja podudarala. I sada vjerujem da idem na heftu, i sada se tek približavajući cilju počinjem pitati kako ću biti primljen.

Bježao sam od takvih sumnji, trudio se da izgledam kako uopšte ne slušam njihov razgovor, držim želju da ne budem ništa pitan do Visokog. Skoncentrisan na to uspijevam izvući jedine bitne zaključke, sasvim sam uvjeren kako ću na vrijeme i bez problema stići, te kako sve sluti da će mi i ovaj produženi odmor prijati.

Uz, da je jedino još do mene da se noćas u Visokom nekako snađem. O čemu sam mislio razmišljati tek pošto izađem iz auta.

-       Čudo ideš u Visoko? – ova dvojica nisu pogađala moje misli, ali su očito završili svoj razgovor.

-       Imam neke rodbine.

-       Kako se zoveš, i odakle si, ako smijemo pitati!?

 

Previše sam bježao od mogućeg razgovora s njima, vjerovao da ga neće biti, opet ne bih bio iznenađen da oni ne upotrijebiše riječ „smijemo“. Nisam imao oružje uz sebe, nisam opasan izgledao, sem toga oni su ti koji meni pomažu pa je i neka obaveza da im odgovorim. Nisam osjećao ni da bih se trebao lažno predstaviti.

A kada sam to uradio, spremno sam pratio njihovu reakciju, trzaj nagli koji me je zbunio, zamalo zabrinuo.

-       Foče? Pa, odakle ovamo – tonom pokazivaše kako im pitanje i nije bilo samo reda radi – ja još mislio kako si i ti neki Hrvat, a ono naš!

-       Ja, ipak, radije bih rek'o kako smo svi naši. Jesam i ja u početku bio uvjeren kako će nam Hrvati biti opasniji, kako će nam zariti nož s leđa, čak je i moj komandant upozoravao na tako nešto. Ipak, ovo što prođoh kroz Kreševo i Kiseljak...

-       Tvoj komandant je, bojim se, više u pravu. Daj Bože da se mi varamo, ali ima nekih natezanja s Hrvatima. Nekako, previše izbjegavaju borbu. Dogovorimo se zajedno napasti četnike, oni zajebu. Mene strah da nisu oni već počeli s njima šurovati.

-       Ne znam, stvarno... Ali, evo, ovaj kratki razgovor s ovim jednim njihovim vojnikom mi nikako ne da da još mislim kako u njihovim glavama ima te podlosti.

-       Nežeš ti to nikad ni vidjeti na vojsci. Zna se ko odlučuje. Niko ne kaže da njihova vojska nije voljna da se bori. Ali, neće niko - ako mu se ne naredi. Je li, bogati!? Nego, ni mi ne odlučujemo ništa, samo pričamo. A, ti sad nama reci gdje tebi najviše paše da ti stanemo?

-       Na to vam pitanje ja i ne mogu precizno odgovoriti, osim da mi ne stanete puno daleko od centra. Negdje, gdje i vama paše. Tu blizu centra imam neke familije, a ako se ne uspjednem snaći neko će me već uputiti prema Križu, gore su mi daidže.

-       Nije ti ni Križ daleko od centra. Ne brini, znamo mi gdje ćemo ti stati, gdje ćeš se najbolje raspitati.

-       A, kako ti se zovu daidže? – progovori i vozač.

-       Klepe. Moja majka rahmetli je Klepo.

-       Eto, zamisli, ja ti znam sve Klepe s Križa. Pa, koji su ti daidže?

-       Bećir, Zećir i Ramo!

 

Na pomen ovih imena, na vozaču primijetih kako se trznu, pa osmjehnu, a onda i požuri da pojasni i meni i svom suvozaču:

-       Ti nemaš pojma koliko si srećan. Ti ćeš sad pravo s nama. Samo, nemoj da se odmah izdaš...

 

Vožnja od Kiseljaka do Visokog nije duga. Imasmo još vremena da potvrdimo kako smo se razumjeli, da se složimo da nas je sve sudbina već nekoliko puta uvjerila u svoje postojanje, sada tjeravši da nikada više u nju ne posumnjamo.

Raspravu o pogledima prema Hrvatima ostavljamo za kasnije, dok budemo provodili jednostavan plan koji mi predložiše.

 

                               Alauddin Kebir džamija, Pertac (Visoko)