Kliknu vila sa vrh Trebevića:
„Je l' Saraj'vo kao što je bilo?
Je l' mejhana kraj Morića hana?
Piju l' vino age Sarajlije?
Služi li ih krčmarica Mara?
Nosi l' Mara tri nova fistana?
Jedan plavi što begove mami,
drugi b'jeli što djevojke cv'jeli,
treći žuti što hanume ljuti?“
Možda
često bude tako, mina koja je ranila Šemsa i Ibrahima bila je i posljednja koja
je u ovome valu ispaljena. Potvrilo se još nešto ranije naučeno, prijekid
artiljerijske vatre nagovještaj je početka pješadijskog napada!?
Gledao
sam u Mahira, koji nije puno brinuo. Trudio sam se da mu vjerujem, iako s položaja
Fočanskog bataljona stižu vijesti o novim poginulima, dok je i naša logistika
uključena u spašavanje teže ranjenih. O lakše ranjenim se i ne izvještava,
vraćaju se u borbu. Gubitaka imaju i Jahorinci, ništa nije drukčije ni duž
cijele linije.
Gledajući
u Mahira činilo mi se kako su ovo posljednji četnički pokušaji.
Slušajući
jutrošnja dešavanja, gledajući premorenost ljudi zaduženih za nošenje
ranjenika, iščekivajući skori napad i na našoj liniji, misli se odbacuju od Mahira.
Najprije idu boljim vijestima. Nije ih bilo mnogo. Zaustavljanje ofanzive na
ovom prostoru, vraćanje Golog brda na početku, te najnovija informacija o
uspješnom upadu grupe diverzanata neke od jedinica Četvrtog Korpusa, negdje u
području Ljute i Trsekavice, uz znanje da je od neki dan tu i naš Major,
najbolje je čega se trenutno možemo prisjetiti.
Mnogo je više bilo gorih vijesti. Niko od nas ne zna ni tačan broj do sada poginulih i ranjenih, kamoli svih imena.
Mahir,
i vjerovatno grupica slično nezbrinutih, zalutalih, dopremljena je iz Hrasnice.
S druge strane, čini se uzaludnim nadanje da će izaći i dio Hrasničke brigade.
O
tunelu se pričalo još na Grepku, sada ni u njega ne vjerujemo, nema vijesti ni
o dolascima Sarajevskih jedinica.
I
ne samo da ne dolaze, nego su, po svemu sudeći, otišle i one Hercegovačke, koje
su bile. Povjerovali smo da su prebačene na područje Ljute, nakon njenog pada
prestali smo govoriti o tome. Obradovala nas je vijest o uspjehu te neke
diverzantske grupe, ali za to veselje nemamo vremena. Samo podsjećanje, naši
diverzanti su uz nas, ili smo mi uz njih!
Provlači
se priča kako je ovdje i komandant Korpusa general Vahid Karavelić. Što bi
spadalo u bolje vijesti, da se i dalje ne čeka dolazak jedinica.
Zašto
nema novih snaga, zašto Sarajevo ne zna značaj svoje odbrane, pitanje je čiji
odgovor ne znamo. U pauzama četničkih granatiranja ili pješadijskih napada,
pojedinci pokušavamo razmišljati o tome. Od prisjećanja na jednu vijest koju
smo imali još pred početak prve, ofanzive na Grebak, a kojoj tada ni gledasmo,
niti vidjesmo značaj, ni sada ne možemo dalje. Ima li veze s ovom aljkavošću
promjena prvog čovjeka Armije? Je li Sefer otišao kao cijena krhkog mira s
ustašama? Ko je Rasim Delić?
***
Ko
zna bili bismo se i sada obazirali na to da od rijetkih koji su u prilici
slušati povremeno radio, pa i neprijateljski, ne doznasmo kako je na ovome
ratištu trenutno i četnički glavni komandant Ratko Mladić. Brzo su bili
planirali zauzeti Bjelašnicu, odsjeći Sarajevo, on je lično želio biti
prisutan. Bio je u jednome od tenkova koji su među prvima jurišali, htio je na
tenku proći preko nas.
Mladić
je tu, dok je nas proći neće, a nismo mi ti koji ćemo dugo razmišljati o tome
zašto nema i našeg glavnog komandanta, imamo mi svojih briga. Ginu borci,
komandiri, komandanti, rat je i u hodu se određuju, biraju novi. Niko se ne
nudi, niko ne odbija.
Sve
je to razumljivo, što nije slučaj s nekim drugim aktivnostima. Ono što je
Korpus za sada uradio je jedino to, ponovo je razdvojio nas i Trnovljake,
ponovo smo zasebna, Fočanska brigada!
Selim
Hamzić je preuzeo Trnovsku kao Bibićev dosadašnji zamjenik, a zanimljiv je
način na koji je izabran naš novi komandant.
Sastali
su se sva tri komandanta bataljona, i glasali. Glasanje je bilo tajno, ali ako
je Ćuzi vjerovati izdao ga je Sakib Pačo koji je svoj glas dao Galibu Hodžiću,
dok je Galib glasao za Ćuzu, te su tako sva trojica imali po jedan glas.
Zbog
hitnosti situacije složili su se da se primijeni pravilo „ključa“, odnosno da
komandant bude Galib, kao dosadašnji komandant Prvog bataljona.
Ja
se stižem prisjetiti svog do sada jedinog susreta s Galibom, prije godinu dana
na mjestu zasjede Fadilu Đozu, sjetih se izuzetnih dojmova koje sam tada o
njemu stekao, što sada upoređivah s pričama koje obavezno slijede ovakve
događaje. Osim što se o Galibu govori kao o predratnom mangupu, malo pa i onom
ko se nije bavio baš najčistijim stvarima, između ostalog da mu je jedno od
zanimanja bilo i „ilegalno prevođenje ljudi preko granice“, a što ja najviše vidim
kao neka, i nečija lična nezadovoljstva činjenicom da je on izabran za
komandanta, to mu se spočitava da je i do svake dužnosti došao po istom
principu, odnosno „po ključu“.
Rat
je počeo kao običan vojnik, diverzant, odnosno komandant jedne grupice. Neki su
izginuli pa je on u formiranju jedinica došao na čelo jednog od diverzantskih
vodova, koji su formacijski bili - prvi. Kada mu je otišao komandir čete, on je
kao komandir prvog voda preuzeo četu, a što se ponovilo kada je poginuo
komandant bataljona. Ono što Galibu niko ne spori je izuzetno veliko i hrabro
srce, a što je opet i najvažnije...
***
Niko
sad ne postavlja ni pitanje zašto smo ponovo odvojeni od Trnovljaka, i ko nam
je novi komandant, jer to je nešto što mi doživljavamo manje važnim. I od Galiba,
kao i od naših starih komandanata, tražimo samo jedno. Samo jedno, i to kao zauzvrat
za ono što smo obećali.
Obećali
smo da četnici proći neće dok je nas. Da bismo ispunili obećanje potreban nam
je odmor.
Tražimo
samo dva dana. Da se okupamo, jednom kao ljudi naspavamo.
***
Zuhdija
je ovdje, i još uvijek ne znamo na kojoj funkciji, i opet nagađanja - da je
neraspoređen, da ga ni nove formacije nisu obuhvatile, ali i dalje s početnom
ulogom, da koordinira, bude spona bataljona i brigade. Prihvatio je naš zahtjev
kao apsolutno razuman, proslijedio ga...
Domalo
je izašao pred nas, kakvim ga rijetko viđasmo. Sijao je od sreće prenoseći nam posljednju
novost. Razumjeli su u višoj Komandi naše stanje, obećali su nam zamjenu.
Obećanja
su ono u šta čovjek vjeruje, nada se, ali...
