Soko leti preko
Sarajeva,
srebrenijeh nogu do
koljena,
pozlaćenih krila do
ramena,
biserli mu kruna nad
očima.
Gledale ga Sarajke
djevojke,
gledajući njemu govorile:
„Oj, Boga ti,
siv-zelen sokole,
gdje si bio, koga si
dvorio?
Ko je tebi noge
oknivao,
ko li ti je krila
pozlatio,
i ko ti je krunu
nakitio?“
Odgovara siv-zelen
sokole:
22.
avgust 1993.
„O, Boga mi, Sarajke
djevojke,
dvorio sam pašu
Ali-pašu!
U paše mi tri šćeri
bijahu;
Starija mi noge
oknivala,
a srednja mi krila
pozlatila,
najmlađa mi krunu
nakitila.
Najmlađa mu najljepša
bijaše,
često babi na ćošak
iđaše,
i šećerli kahvu donosaše.
Nju mi babo
Sevdi-đulom zvaše;
Mila majka –
Sevdi-zlato moje;
Mio dragi – Sevdi-srce
moje!“
Salja se već sinoć vratio s položaja. Zapravo,
vratila se cijela jedinica. Priča se da se sprema naša najjača ofanziva do
sada, u kojoj će naš bataljon igrati ponajvažniju ulogu, pa nas se hoće malo
odmoriti.
Požurio sam ispričati mu doživljaj s Ahmom i
Glibom.
U čemu me malo omeo Bećo Merdan, koji nam se
pridružio. Njegova uloga ovdje je promijenjena. Kako je završio medresu, to
nije mogao odbiti da ovdje mijenja mjesnog hodžu. Time je uskraćen za nešto
drugo, za šetnje prirodom. O čemu sam ja baš pričao.
Isitna, dio priče sam iskrivio, nastojeći svoje
izviđanje i potragu za kakvim drugim položajem prikazati uvjerljivijom. Zato,
drugi dio pričah potpuno vjeran istini.
Obojica se pomalo smiješiše, a sam Bećo se
dosjeti da nam ispriča jednu drugu zanimljivost. U jednom od ne toliko
udaljenih mjesta, još od prije rata na službi je još jedan hodža iz naših
krajeva, i to baš rodom iz Šadića. Kada je do njega došla vijest da je ta
džamija zapaljena, a kako prenose ti neki, poluozbiljno je dao komentar „I neka
je, i tako u nju niko nije išao...“
U svemu ima pomalo istine, pa bi i ovo trebalo da
da neku pouku. Meni se opet javi stara želja da ponešto od „toga“ naučim, te
još jednom priupitah Beća. On objasni da tu ima prilično dobro opremljena
džamijska biblioteka, a uz saznanje da neke druge i nema, pošto je školska
davno ispražnjena, razdijeljena, to se i ja i Salja složismo obići je prve
pogodnije prilike.
Prije toga, prihvatismo Bećov prijedlog, njegovu
želju da nam se pridruži u sljedećem izviđanju. Pošto se uveliko šuška o
toj našoj novoj ofanzivi, to smislih da bi sad trebalo biti i stvarno
izviđanje.
Lahko smo se dogovorili za prvo naredno jutro, ugodni
doživljaji nisu za čekanja. A izabrao sam kosu niže Pala, s koje sam uočio da
bi pogled prema Dobrošinu trebao biti dosta dobar.
***
Kako je u Voljevac stigla i jedna jurišna jedinica iz Bugojna, i kako postaje sve izvjesnije da će te ofanzive biti,
još i da će biti šira, ozbiljnija, to me ne začudi što će nam se pridružiti još
neki, između ostalih i sam Ćuza, u društvu komandira čete pomenute jedinice.
Nije nas moglo omesti ni to što se spremalo
nevrijeme.
Sveukupno nas desetak, lagano se pelo ka, s moje
strane predloženoj kosi. Putem smo svi zajedno uživali prizorima okolo, a na
cilju su svi bili zadovoljni onim što je kosa pružala. Pri tome smo osmatrali
šta koga prevashodno zanima, i svaki viđeno tumačili i komentarisali iz svojih
uglova.
Nas se trojica zadržasmo najprije na samoj
ljepoti toga što nam vidici pružaše. Dobrošin je iz ove, veće daljine izgledao
još ljepše nego s onog artiljerijskog položaja. A tek kuća koju sam ja
izabrao...
Još kad pogled prostremo dalje, čini se da na
svijetu ima malo ljepših krajeva. Izuzmemo li, svaki svoje rodno selo!
Poslije početnih oduševljenja vraćamo se u
stvarnost. I dok nas njegova ljepota zadivljava, dotle nas čudi otpornost
Dobrošina. Teško nam je povjerovati kako se ne da uzeti. Samo se on uvukao tu
uz Boljkovac, postajući jedina prijepreka da i potpuno uživamo u svoj ljepoti
odavde do Bugojna i Trnovača, a ne samo pogledima.
Koja ravan, koja ljepota. Koju ne bi trebalo da
je teško i braniti. Treba samo zauzeti Dobrošin. A za to je dovoljno samo
najprije „skinuti“ Crni vrh, te dva sela što uz njega vežu: Glibe i Juriće.
Jurišna jedinica je tu, valjda bi sad trebali uspjeti.
Ćuza im je ponudio da sami, prvi izaberu šta će oni napadati.
I njima se Dobrošin dopao. Kao selo, ali su za
napad ipak izabrali onaj drugi pravac. Ima ih sto dvadeset, smatraju to i
sasvim dovoljnim.
Ćuza rado prihvata, ove kose iznad Dobrošina smo
mi već uzimali. I ja sam obećao adekvatnu minobacačku podršku, koliko mina
imadnemo na raspolaganju.
Lično sam uvjereniji nego ikad, ova jedinica mi
ulijeva onaj dio nade koji mi je ranije nedostajao. Samo nek budu upola dobri
borci kako su opremljeni, kako izgledaju, ustaše već mogu da se pakuju...
Ja koristim ovo vrijeme da malo drukčije
razmišljam o borcima koji se bore pod „Allahovom“, pored zastave s ljiljanima.
U ovoj grupi ne vidjeh niti jednog stranca, iako rekoše da ih ima nekoliko. Većinom
su iz Bugojna, Travnika i okoline, pri čemu ima par i iz ovih sela. Prihvativši i da ima
još jedinica sličnih naziva, s određenim, bitnim razlikama, a uvidjevši razlike
u mentalitetima ovoga u odnosu na naš kraj, dođe mi i sasvim logičnim,
normalnim postojanje i tih, ovakvih jedinica...
U osmatranjima, dijalozima, maštanjima, toliko se
zanesosmo da potpuno zanemarismo ono što nebo još od jutra smijera. A kada to
više ne mogosmo negirati bi nam kasno, sitna kiša je ubrzano prelazila u onu
jaču. Njeno pretvaranje u pljusak posta još brže, a zeteče nas i prije nego
stigosmo do prvog sela, onog što se s te strane nadvija nad Voljevac. Dok
konačni prijelaz kiše u grad osjetismo ulazeći u Voljevac, gdje se sklonismo
pod strehe nekih štala dok ne splasne.
Već smo pokisli do gole kože, izgledasmo toliko
tužno da ni ne razmišljasmo o mogućnosti da bi negdje svratili.
Ipak, nismo prolazili skroz neopaženo. S jednog
od prozora neko nas je vidio, jednoga od nas i jasno prepoznao.
Taj čovjek je skoro istrčao iz kuće, nazvavši
Beća imenom. A kada se ovaj okrenuo, ostalo je sve bilo logično samo od sebe.
Znali su se iz džamije. Čovjeku je bilo drago da
može pomoći novom hodži. Pozvao je nas svu trojicu, koji malo zaostajasmo, u
kuću. Nismo odbili, a Bećo je odmah pojasnio i gdje smo bili...
Ugošćeni smo tako, da je i ovo nešto od onoga što
ćemo odavde ponijeti kao nezaborav. Ne samo da smo okrijepljeni na sve načine,
i istuširali smo se, pri čemu smo koristili domaćinovu odjeću dok su se naše
uniforme sušile. U međuvremenu će kiša skroz prestati, čime je sve dobilo onu
punu, pravu svrhu.
Za sve je, međutim, trebalo četiri-pet sati.
Koliko da se upoznamo i ovdje s nekim nama ne baš uobičajenim adetima. Uz jednu
posebnu težinu, ovi najizražajnije pokazuju ono što razumijevasmo kao žensku
čežnju.
Domaćin ima tri kćerke. Ljepša od ljepše, kako bi
se reklo. Godina, za ovaj kraj ozbiljnijih, što pojača naše čuđenje što ih do
sada nemasmo prilike vidjeti. Čuđenje, koje bi samo trenutno, prviremeno. Brzo
nam postaje jasno, da ih na korzu nećemo nikada ni vidjeti.
Avlijska kapija je najdalje dokle ishode u
šetnju. Sigurno je da nekad odu do koje jaranice, tu u blizini, znamo i da su
bar osnovne škole pozavršavale, da avlijska ograda, sasvim uobičajena u ovom
dijelu sela, nije previsoka da iz njih već nisu provejavali znaci ženske
čežnje.
Svjedoči tome i njihovo ponašanje unutar kuće, koje
opet bi tako normalno. A istovremeno, puno te čežnje. Uz rijetku priliku da je
na ovakav način ispolje, pokažu.
Za razliku od svih ranijih situacija, ovaj put ni
ja ni Salja nemasmo nikakvih drugih primisli. Bilo je tu i poštovanja prema
domaćinu, prema Beću, ali i prema njima.
Ono što im nismo mogli reći, ali pokušasmo nekako
pokazati je naša želja da sve one ne čeznu duže nego im sudbina, ovdašnji adeti
to nalažu. I još, da kraj te čežnje dočekaju s onima koje njihova srca izaberu.
Malo je vjerovatno da će jedan od nas dvojice
biti suđen nekoj od njih. Zapravo, Salja i nema nikakvih šansi, a ja možebiti
ni blizu potrebnog strpljenja...
Do Voljevca smo imali o čemu pričati. Čak je Bećo
pričao umjesto mene, vrlo se pohvalno izrazio o dojmu koji smo, sva trojica
skupa ostavili, potom dodao da su ovo cure koje će neosporno biti dobre
supruge, domaćice, majke.
Na kraju je najotvorenijim pitanjem ostavio ono
što najmanje znamo, a to je koliko nam je ovdje još biti.
Složio sam se s onim što je on rekao, a za sebe
zadržao onu drugu istinu, previše sam za ovih nekoliko dana dao oduška i srcu,
očima, i mašti. Voljevac upoznajem sve bolje, a raspinjem se između njegovih
adeta i Mačkara!
Voljevac upoznajem bolje, sve više i razumijevam.
Sve više mi se sviđa, sve se brže navikavam na njega. Pomalo mi se počinje
činiti da bih ovdje mogao ostati do kraja rata, ma koliko da bude potrajao.
Ne vjerujem da će biti puno noći u kojima ću
zaspati čim legnem. A ono što znam, u snove mi niko zavirivati neće!
pogled
s Vranice na Gornji Vakuf
