21 Sarajevsko

Zaljulja se mostarska munara,

potrese se mostarska ćuprija.

Mujezini učit prestadoše,

zašutješe softe u medresi,

kad zapjeva Lakišića Zlata.

Odjekuje po kršnu Mostaru,

pa niz luke i kadiluke.

Svak se divi Lakišića Zlati,

ponajviše do tri mujezina.

Karala je ostarjela majka:
„Zlato, šćeri, da od Boga nađeš,

jedna pjesma – stotinu harama!

Kad te čuju do tri mujezina,

uhvate ih derti na munari

pa ne uče namaskog ezana,

već slušaju tvoju pjesmu, Zlato;

Nemoj, Zlato, činiti harama!

Nemoj, šćeri, proklet će te majka!“

Progovara Lakišića Zlata:
„Ne kuni me, moja mila majko,

ja ne pjevam porad mujezina,

nit softama dertove razbijam.

Kad zapjevam s Luke na Carine,

pjesma ječi do carske tabije,

do onijeh carskijeh nizama.

Međ njima je gondže Mehemede.

Kad začuje pjesmu na tabiji,

on se sjeti svoje jauklije,

jauklije Lakišića Zlate.

Što ga čeka tri godine dana,

dok joj Meho iz askera dođe.

Kad me sluša gondže Mehemede,

njemu lakši carski asker biva!“

Od sela smo odustali, pa bi vrijeme našeg povratka trebalo biti ranije nego obično. Iako smo obojica sudjelovali u bježanju od psine, ja sam bio taj koji se u povratku više smiješio, koji je na sve cijelim putem podsjećao. Vidjelo se da jedva čekam i ostalima prepričati.

Salja nije protiv toga, ali je rekao da će, ako ovaj naš zadnji promašaj unesem u dnevnik, lično iscijepiti taj list.

-          Zašto? – pitao sam – sve se završilo najbolje što je moglo. Sigurno se sjećaš slične priče u čitanci. Ova je ljepša, originalnija, dokaz da se i zaprave nešto takvo može desiti. A valjda, i nikom dvaput. Osim toga, još više mi vrati vjeru u Kur'an, hadise. Zamisli samo šta se sve moralo poklopiti pa da se baš ovako završi!?

-          Ama, bio mastan, jebeš sve drugo, samo kad se ona jabuka potrefi...

Naravno da ću zabilježiti u dnevnik. Bez dodavanja i oduzimanja.

Kao i ono što će uslijediti, a što će pokazati da se dan ne mora završiti kako je počeo.

Kroz Voljevac ne prođosmo cestom kao uvijek, namjerno zađosmo u dio sela u koji do sada nismo zalazili.

A tu živje naš poznanik, nišandžija s minobacačkog položaja. Njemu bi drago što naiđosmo tuda, te nas pozva da svratimo.

Tu kod njega već sjeđaše još jedan iz odjeljenja. Najprije im pojasnismo kako je nas put ovuda naveo, a potom njih pitasmo znaju li oni nešto novo u vezi akcije koja se sprema.

Ako je vjerovati što su oni čuli, tu negdje u blizini je sam Sefer Halilović. U tom slučaju se sprema baš ozbiljna ofanziva! A da u to uopšte ne sumnjamo, dovoljno bi još nešto što su oni dočuli - Bešovića su zvali u Komandu korpusa, u Konjic. Gdje će skupa s komandantom Salkom Gušićem da rukovodi donjim dijelom operacije. Ovdje stižu čuveni Jupi i Goran...

Samo na tren se zamislismo zbog odlaska Bešovića, brzo to prihvatamo kao dobro, biće da je dolje težište. Nama se što bolje odmoriti, spremiti za još jedno skidanje Crnog vrha, ovaj put s manje brige da nećemo biti praćeni na drugim pravcima.

Vjerovali smo, ali smo željeli i što prije provjeriti, zbog čega nam se ovdje nije zadržavalo.

Ali nas još pet minuta ustavi nešto što nismo vjerovali da nam se može desiti.

-          Je li vi smijete popiti ove dvije flaše piva? – jasno nas čovjek pita, jasno ga i čusmo, ali protljasmo i oči i uši.

Pivo. Sarajevsko. Dvije flaše. Neotvorene. To je ono što niko od nas nije vidio duže od godinu dana.

-          Što!? – pitah sad ja, a dobro znah da teško postoji nešto što bi nas spriječilo.

-          Isteko im datum. Rok trajanja!

-          Koliko? – sad Salja postavi pitanje, a jednako kao i ja čeka da čim prije prijeđemo preko tih, nama nebitnih formalnosti.

-          Nećete vjerovati, tačno danas! Mislim, do juče je važio.

Ja i Salja se zgledasmo. Još nismo skroz povraćeni od iznenađenja, pri čemu ako ima nešto što je nas i mučilo to je kako su izdržale punu godinu, koliko im je rok, kako je moguće da nisu prije popijene, da su nas čekale.

-          Taman smo prošle godine, oko ovih doba, nešto radili ovdje, i poslije pili u kući – vidjevši šta nas muči, krenu objašnjavati onaj drugi – ostale četiri pive, poslije ih nekako zatrpali krompirom. Kako se trošio, to ih danas nađosmo. Pogledamo datum, i ja velim - kud ih juče ne nađosmo. On htjede da ih odmah prospemo.

-          Jok, bio mastan, đe ćete to raditi. Ništa njima ne fali!

-          Pa eto, nešto i kontasmo, ako vi smijete mi ćemo vam dati ove dvije. Pa ako vam danas-sutra ne bude ništa, one dvije ćemo mi da popijemo.

Sada se sva četvorica nasmijasmo. Dogovor je time već i postignut, uz naš prijedlog male izmjene.

Samo ćemo jednu ispiti tu, popola, dok ćemo s drugom da se ušetamo u školu. Koliko god će nam one leći, toliko nam je stalo i da budemo viđeni. Mogli bi i s praznim flašama, ali će ovako biti uvjerljivije, pa makar jednom-dvojici morali i dati po gutljaj.

Ipak, iako smo u školi dočekani s neizbježnom nevjericom, ukupni efekat je bio manji. S jedne nam je strane to bio potvrdan odgovor na Bešovićevo odsustvo. S druge strane, potvrda da to nikoga ne brine.

Mi nosimo jedno pivo, a ovi su se već „kupali“ u piću. Radilo se o rakiji, koja je kupljena u okolini, gdje je par hrvatskih sela pod našom kontrolom. Koji su s dopusta došli donijeli su i nešto para, a ovi ma koliko da su tanki sa zalihama s cijenama ne smiju pretjerivati.

Pridružićemo se onoj svojoj grupi. Oni će osjetiti ukus piva, a zajedno ćemo poslije da malo odsjednemo. Prethodno ćemo dovršiti s čitanjem hadisa.

Nestrpljivost je bila prejaka, komentara skoro da i nije bilo. I nesvjesno su ostavljeni za kasnije, kada je knjiga zatvorena a druga flaša otvorena!

Krenulo se podsjećanjem na one hadise koje upravo kršimo. A o tome, svaki je imao ponešto reći. Sve je manje onih što se protive, što upozoravaše kako nije dobro to što činimo. I sami se uključuju, a priča postaje sve zanimljivija.

Tek se neki stignu nasmijati, uz obavezno „vela havle“ i priznanje da radimo što nikad niko prije nas nije. Ali, već smo toliko toga u ovom ratu uradili što nikad prije nismo, a vjerovatno i ne bi da je vrijeme drugo...

Sve bi se i brzo zaboravilo, da se negdje pri kraju pića ne počesmo skroz udaljavati od teme. Više to nisu bili komentari onoga što smo pročitali, uporedbe s onim što inače živimo, sasvim se posvetismo na tih pet posto „spornih“ hadisa.

Počelo je tezom kako bi bilo lijepo, i lahko biti musliman, vjernik, kada njih ne bi bilo. Nastavilo se objašnjenjem kako nije trebalo alkohol zabranjivati svima, već samo onima koji ga pretjerano konzumiraju, koji se u piću neprimjereno ponašaju!? Potom je opravdanje traženo u činjenici da je Kur'an objavljen u krajevima gdje je klima takva da je djejstvo alkohola izraženije nego je to slučaj u našem podneblju...

Također, dobro smo se pozabavili i onim što piše o ljubavi prije, i izvan braka. Tome smo dali prednost nad višeženstvom, uz istinu da višemuštvo ne postoji, uz zaključak da je u svemu najbitnije da se podudare zajedničke, obostrane želje...

I dok smo navodili i konkretne primjere iz života, mahinalno prijeđosmo od ideje da bi bilo lijepo da nekih hadisa, odnosno ajeta u Kur'anu nema, do prijedloga da bi rješenje bilo u korekciji istih. Kao krajnji zaključak navedeno je da bi trebala jedna ekipa da pristupi pisanju tog novog, odnosno dorađenog Kur'ana!!?

Ne bi me čudilo, iako se ne sjećam, da sam baš ja predložen za onoga koji između nas treba oformiti tu ekipu!

Allah je milostiv.

                         

 stado ovaca, na jednoj od privorskih ploha