Cvati ružo, nemoj opadati.
Boluj Ahmo, nemoj umirati.
Jer te nemam nigdje ukopati,
vam da bih te u njedrim
kopala.
28.
avgust 1993.
Bolan Ahmo dragoj odgovara:
„Bolovat ću, pa ću i umrijeti;
Nemoj mene nigdje ukopati,
već me kopaj u tvoja njedarca,
u njedarca pokraj srca
svoga.“
Ako i nije major, biće! Ko bi nas, inače, u
izviđanje slao dva dana prije same akcije!?
Onaj jedan je njegov, što ćemo navečer i
saznati...
Popodne sam proveo u školi, iako sam bio planirao
otići do svojih malih prijatelja. Ovaj put im nisam namjeravao pominjati
akciju. Međutim, i odlazak do njih će malo sačekati, zaustavio me jedan drugi
događaj.
Još se jedna grupa vratila s dopusta. S njima i
neki koji duže vrijeme ne bijahoše s nama. Posebnu je pažnju privukao Mido
Muslić, iz prostog razloga što je prvi koji dolazi iz Fojnice. Džoove Fojnice.
Otud i objašnjenje što smo par sati svi bili
okupljeni oko njega. A i da ne bi priču ponavljao nekoliko puta.
Priča veoma zanimljivo. Drži nas zatvorenih usta,
a otvorenih ušiju. Mnogi bi nešto priupitali, ali on svojom pričom presreće ta
pitanja. Ne vodi računa o samoj hronologiji, više gleda da kaže što više toga,
a bez suvišnih riječi. Zna šta nas zanima, to i pominje, kako mu na pamet
dolazi.
Priča o životu u Fojnici, tamo nije puno naših pa
ne preskače nikoga. Posebno se osvrće na malu djecu, koja najčešće pominju
svoje očeve. Jedan od onih kojima to izvuče suze na lice je i Šefa Kovačević.
On ima dozvolu u džepu, ali je jedan od dvojice koji je odgodio odlazak. Zbog
akcije. A nisu morali, Ćuza je rekao da neće voditi mnogo ljudi, svi koji su
bili na spisku, jutros su mogli ići.
Život u Fojnici nije neizdrživ. Od humanitarne se
živi, ali je prisustvo slobode nadomještaj za sve drugo što nedostaje.
Baš tako Mido priča, Fojnica je grad koji je već
stigao da pamti četiri različita doba. Onaj prvi, u kojem rata skoro da i nije
bilo, već se polahko zaboravlja. S ove distance je i glupo vraćati se na njega,
bilo je to vrijeme kada je bilo svega, i kada ništa nije slutilo onome što će
da uslijedi.
Hrvati su, međutim, i znali, a i krivi za to,
drugo doba. Zato je taj period bio i kratak, skoro sve se odigralo u samo
nekoliko dana. Grad se našao pod ustaškom komandom, naši povučeni u Prokos,
spremni i za dalje, prema Visokom.
Ali, tad nastaje treće, najsvjetlije doba
Fojnice. Džoovo doba. Pošavši prema Igmanu, zastao je u Prokosu. Brzo skupio
tamošnje hrabre mladiće, i svi skupa su zaustavili ustaški napad. Kako Mido
reče, odmah sutradan je počeo i kontraofanzivu, oslobođen je cijeli Prokos.
Time je presječen i njihov takozvani „put spasa“ koji je trebao da taj dio
spoji s ovim ovamo, s Hercegovinom.
Dalje je išlo, što bi se reklo, sve samo od sebe.
Džo oslobađa selo po selo, ulazi u Fojnicu, te nastavlja s oslobađanjem i sela
s druge strane.
Na red je došla Gornja Bistrica. Posljednje selo
pod ustaškom kontrolom.
I ona je prošla kao i sve ranije. S tim da je
njena cijena bila previsoka!
Tu je poginuo Džo. Ni za Mida nema dilema da je
ubijen rukom nekog od naših ljudi. Jedino što Mido ne može, ili neće da potvrdi
je da je sve i u vezi s lanjskim događajima na Grepku, tačnije s ubistvom
Fadila Đoza. Navodno, Džo o tome nije govorio...
Nije, i ja to tvrdim. Koliko ga ja stigoh
upoznati, upravo je takav bio. I nije bilo razloga da ga se ubije. Osim što je
i sam Džo znao, da mora poginuti!
A želio je poginuti od dušmanske ruke. Ni takva
mu želja nije ispunjena. Osim što će,
možda, kod većine da živi to ubjeđenje. Allah zna, a narod bira u koju će istinu
vjerovati.
Na momenat, a dok Mida slušam, pitam se da li je
možebiti tako i bolje? Kaže, pošto se pročulo za njegovu pogibiju, Fojnicom je
zavladala neviđena tuga. Od toga dana je nastalo to, četvrto doba koje Fojnica
pamti.
Ne znam da li ima smisla dodati da nekog petog
neće ni biti. Fojnica je sad slobodna, ne bi trebalo da više ikada padne
ustašama u ruke. A ni Džo se više ne vrati među žive...
Bio je heroj. Jedan od najvećih. Kako Mido reče,
i najmanje će dijete znati odgovoriti da je Džo poginuo na Gornjoj Bistrici,
ali će u tom odgovoru slijeganjem ramena i ono pitati zašto takvi ljudi ginu.
Metak ne bira, Allah određuje...
A mi, koji smo ga poznavali, koji ratovasmo skupa
s njim, posebno smo bili počašćeni. I Mido je jedan od tih. Cijelu su Fojnicu
zajedno prošli, skupa su iščekivali trenutak kada će ta priča biti gotova, kada
ćemo svi zajedno nastaviti dalje. Prema Grepku i Drini, Tjentištu i Sutjesci...
Skupa su prošli sve bitke tamo, nema sad vremena da
o njima priča. Pričao je samo o toj jednoj, posljednjoj. Kada su se rastali. Zauvijek.
Ni o njoj nije mnogo pričao. Objasnio nam je gdje
ćemo, kada koga bude put nanosio preko Kozigrada, zastati. U kom pravcu pogledati.
Fatihu proučiti. Čuvati sjećanje na Džoa.
Fojnica mu nije ostala dužna. Kuća u kojoj je
tamo boravio, dodijeljena mu je. A dok žena i djeca ne budu imali prilike doći,
koji su u Sarajevu, tamo će biti Remza.
Ni mi mu ne smijemo ostati dužni. Osim tog preko Kozigrada,
još je dosta puteva pred nama.
Nastavljamo dalje, kuda smo skupa naumili. Bez
njega, ali s amanetom. Zato je i Mido danas s nama.
Zato je s Midom došao i jedan momak kojeg niko od
nas nije poznavao, a koji je također bio Džoov borac. Prvi utisak ne postavlja
sumnje, izgledom odaje sliku pravog diverzanta, a isto govori i nadimak koji
nosi - Paraga. Jeste da to djelomično asocira na ustaše, ali čujemo da taj
nadimak nosi još sa samog početka, kada sukoba s ustašama još nije bilo. Meni
lično se svidjelo da ga se u međuvremenu nije odrekao...
Već su obojica razgovarali s Ćuzom, Mido će
ujutro put Crnog vrha, dok će Paraga sačekati neku drugu priliku.
Sada su obojica otišli malo odmoriti, dok ja i
Salja odvajamo pola sata za naše male drugare.
Pritom smo usput skontali da se ne trebamo
plašiti da ćemo se izreći za akciju, cijelo selo već zna. Osim onoga što ni mi
još ne znamo, u koliko je sati polazak.
Ne znam, da mi nije rečeno da i ja trebam doći na
sastanak, bojim se da bi selo i to prije saznalo.
Džoova
jedinica je bila u sastavu 310. bbr
