Đurumlije iz Pljevalja
kreću;
Bože mili, dobrijeh
momaka!
29. avgust 1993.
Svaka svoga cvijećem
zakitila,
a ja moga vezenom
dolamom!
Ovaj put se ide. Nema odlaganja.
Probuđeni smo negdje oko pola dva. Zapravo se
može reći da smo zovnuti, da nismo ni spavali već samo oči odmarali. Iako
sastanak nije dugo trajao, u svim jedinicama je slijedio nastavak.
Istina, kod nas u školi bi ponajtiše. Već je
određeno dvadeset jedan za napad, računajući Mida koji se stigao prijaviti umjesto
onog koji se razbolio. Imao je samo jednu, više želju nego uslov, trebala mu je jakna. Ova
noć je znatno hladnija od vremena koje ga je ispratilo iz Fojnice.
To nije mogla biti nezaustavljiva prijepreka
pošto se Ahmo brzo ponudio da mu posudi svoju. Bez obzira što će i sam u akciju
Ahmo je jedan od rijetkih koji ima dvije jakne, sebi će zadržati tanju pošto bi
kod Ibragine kolibe trebalo da ja makar malo zaklonjenije...
Sem ovoga, trebalo je i tačno rasporediti ljude.
Ćuza je jednostavno došao do ove brojke, na sedam zemunica po trojica. Nije mu
bilo teško ni da napravi grupe, vodio je računa o stečenim prijateljstvima, kao
i o što preciznijoj zastupljenosti raspoloživog naoružanja. Uz sve, i samo
čitanje grupa je, samo od sebe, otkrivalo onoga koji je na neki način i vođa te
grupe, za nijansu hrabriji od druge dvojice. A sve skupa, već je garancija da
će sve zemunice biti osvojene.
I Šeks vodi devet ljudi, za tri zemunice na
desnom kraju Crnog vrha. Samim tim se i naša grupa sasvim uklopila. Mi nemamo
zemunicu, ali imamo Ibraginu kolibu. I Sefira, jedinog vodiča što ide s nama.
Ono što mi se učini posebno dobrim je odlična
atmosfera. Koja je počela u spavaoni, dok je Ćuza pravio grupe i čitao imena,
skoro da je svako popraćeno nekim komentarom koji je izazivao lagani smijeh.
Ono što je sada sasvim jasno, svi smo spremni i horni.
Značajnim se predstavlja i što su nas ustali
ispratiti i skoro svi koji se nisu našli na spisku, a među njima je bilo bar polovina
koji su željeli biti, koji su žalili što umjesto da idu sada, ostaju biti drugi
ešalon. Što nas je budno puno više nego koliko nas kreće, meni se doima kao loš
predznak. Iako smo se mi osjećali ponosnije, posebno što je na drugim pravcima,
u drugim jedinicama angažovano više ljudi.
Ovako, nas ukupno četrdesetak kreće kroz tihu,
pohladnu noć, ali vrlo ponosni, horni, sretni. I što je najvažnije, i pored
nekih pojedinačnih slutnji, zajedno sasvim uvjereni u uspjeh. Ne samo svoj,
nego i drugih jedinica.
Ne znam za druge, ja se svoje slutnje brzo
oslobađam. Nestaje je s prvim koracima kroz selo. Gluho je doba noći, možda sam
očekivao da bismo mogli sresti pokojeg budnog znatiželjnika, kao film uživo
doživljavah to što se dešavalo.
Dede i nane, žene, djeca, skoro cijelo selo je bilo
budno da nas isprati. Nekome možda ovo budi slutnju, meni daje ushićenje. Nemam
s čime ovo uporediti! U filmovima se oslobodioci obično dočekuju, ovdje ih se
ispraća! Iskrenošću, toplinom, povjerenjem, sve bar dvostruko većim nego kada
smo ovdje tek stizali.
Upoznao sam donekle ovaj narod, pa mi je i sve
jasno. S obzirom da uz nas minobacačlije ide nekoliko konjovodaca, otud je
manje nejasno što se za akciju toliko zna. A izašli su ispratiti nas, jer je
njima, više nego nama, dosta i Dobrošina, i Crnog vrha, ustaških granatiranja i
napada koji traju još od januara.
Slijedio sam miran, gord hod ostalih, ne suzdržavajući
se jedino da krajičkom oka bacim pogled ka sokaku koji vodi kući mojih prijatelja.
Noć je, dio sam kolone, nikoga ne mogu prepoznati, osjećam da su svi tu.
Taj osjećaj je jedino što me slijedilo, sve do izlaska
iz sela. Tek tu ponovo sav postajem dio kolone.
-
Dobro je što baš
mi prvi krećemo – i Ćuza se sada prvi put izdvaja, i razmišlja naglas – kad mi
dignemo Crni vrh, i ostalima bi trebalo biti lakše. A za Crni vrh je najvažnije
privući se zemunicama. Stoga ja nikad ne bih ni vodio više od po trojicu na
svaku. Mi ćemo biti gotovi za pet minuta! Po zolja na dvije-tri glavne, a onda
kad zatrešti dvadeset pušaka i puškomitraljeza ima da ujke pomisle.. ih...
Ta razmišljanja smo svi dijelili. I to je
raspoloženje koje će trajati, bez obzira što polahko ostavljamo selo iza sebe,
i što počinjemo gaziti praznom teritorijom.
Splasnule su sve slutnje zbog ispraćaja, svi smo sada
uvjereni da je ovako i trebalo. Osjetio je i ovaj narod da je ovo ta akcija,
želio je biti dio makar trenutka. A ko im je to mogao zabraniti!?
Ovakvi bi ispraćaji uvijek trebali biti. Da se
pamte, da slute našim pobjedama a ne nečijoj izdaji...
Sve je kako smo nekad zamišljali: grupa odabrana,
dobro naoružana i opremljena, ispraćena od naroda koji osjećamo kao svoj, koji
smo dužni braniti i odbraniti, uzvratiti za sve što nam je ovdje pruženo.
Ono jedino što ovdje još nedostaje su cigarete.
Ipak se Komanda uspjela pobrinuti da u ovu akciju ne pođemo baš bez i jedne.
Pošteno je odlučeno da se dijeli samo pušačima,
dok su nepušači zadovoljeni nekakvim keksom, nečim što je također rijetkost.
Podjela je takva, na pušača sedam cigareta, a dva nepušača na kutiju keksa. Mi
pušači ćemo se pobrunti da imamo koju i prije i poslije akcije, dok će se po
dva nepušača dogovoriti kada i kako će zaslađivati.
Na prvoj pauzi se viđaju i prve razlike, ali s
novim potvrdama sve boljeg raspoloženja.
Mujo Vreva Koja nije bio jedini koji je i prvu
cigaretu polovio.
-
Šta to radiš? –
poluozbiljno ga pita Šefa.
-
Šta ja znam, ko
nam garantuje da mi nećemo gore ostati vazdan. A tad mi nemoj tražiti dim-dva.
-
Neću tražiti, al
vala neću ni poloviti! Šta treba, da poginem pa da ti, il neko drugi, ispuši
moje hise!? Ako mi je suđeno poginuti, ne bih željan cigara. Da ih nismo dobili
pa hajde, ovako...
Na sljedećoj pauzi su Avdo Kovačević Okrugli i
Redžo Barlov odlučili pojesti svoj keks.
Okrugli se nije samo sladio keksom, nego
iskoristi priliku za novu šalu:
-
Rođak – opet je
u centru pažnje Šefa – evo ti jedan keks, daj mi jedan dim!?
Najjednostavniji je, i najbolji humor, tako kažu.
U tom smo ritmu nastavili i dalje. Cijelim putem
smo trpili jedno kerče, koje je pošlo s nama iz sela. Ne mogu reći da me mnogo
podsjećalo na onoga s Husada, ovo je bilo dosta nemirnije. Vjerovatno su ga
mamili naši rančevi, a njegov izoštren njuh je svjedočio kako je Armin Pendek Pohara
najsnabdjeveniji. Uglavnom se držao iza njegovih leđa.
A kako se jutro primicalo, tako i mi ustaškim
linijama, to smo trebali početi razmišljati o pokušajima da ga se kako
riješimo.
-
Što li se je ovo
kerče mene svrzlo!? – Pohara ga je najviše trpio, pa se prvi i oglasio.
-
Čuj što! – Koja
mu je najbliži – smrdiš mu na leš!?
-
Nije lijepo da
se na ovaj način zajebavamo! – iako se i sam nasmijao, riječima je Šefa zadržavao ozbiljnost.
Ali, ko može Okruglom ili Koji začepiti usta? I
ne treba, ne mislim da se noćas bilo šta može doslutiti.
Ako je bilo kome, makar i meni, ovo posljednja
akcija, onda je to zasigurno zapisano nekad ranije. A ako je nekome posljednja,
zašto da se prije nje makar malo i ne nasmije.
Filani,
česma
