Majka sina na sabah
budila:
„Ustaj, sine, sabah će
ti proći!“
„Nek prolazi, klanjat
ga ne mogu!
30. septembar 1993.
Ljute su me rane
osvojile:
Sedam rana od sedam
šišana,
osma rana bistra
džaferdara.
Sve bih rane lako
prebolio,
ali što je rana od
đevojke,
to ti, majko,
preboljet ne mogu!“
Ne znam koliko je taj neko kucao prije nego me je
probudio. Samo znam da me glava boli, i da se nemam želje javiti, ma ko da je.
Ali, kucanje se ponovilo.
-
Otvoreno...
Otvoreno je – prvi put sam samo pokušao izgovoriti, dok sam po povratku daha i
uspio, mada u trenutku kada mi se činilo kako se tajanstveni posjetilac već
udaljava.
Zastao je. I to sam osjetio. Znači, već sam
budan. A kad je tako, onda mogu i ustati i otvoriti vrata.
Tražeći da napipam šteku, tek se i zapitah ko bi
zaista mogao biti, ako se radi o nekome ko nije upoznat da su vrata otključana.
Sem za da ih je, iz nekog razloga, Mufo zaključao, u kom bi slučaju taj neko morao dobiti i
ključ.
Otvorih vrata, i vidjeh koga sam najmanje
očekivao.
-
Nisam ja kriva –
uz iskreni, izvinjavajući osmijeh, obraćala mi se Alma, kuharica koja je
zamijenila Feridu – Mufo me po drugi put šalje da te probudim. Na doručak.
-
Ne znam... Baš
mi i nije do jela.
-
Vjerujem. Ali su
meni naredili da te dovedem. Šta ću im reći?
-
Ništa. Evo idem!
– iako me je glava jednako boljela, pogled i mozak su se bistrili.
Nazuo sam čizme i odmah krenuo za Almom. Dodir sa
svježim zrakom mi je prijao, pa se ubrzano prisjećah onoga što je ovome
prethodilo, što me sve skupa i dovelo u ovakvo stanje.
A čim prve sekvence dođoše pred oči, iskazah malu
ljutnju na sebe. Bježeći da ih dalje prizivam, nehotično skrenuh pogled ka
Adisinom prozoru. Jasno sam prepoznao to najkrasnije lice, ali i vidio kako se
naglo okreće da bi izbjeglo susret s mojim pogledom.
Prepoznah vlastitu krivnju, te i sam otklonih
pogled. Opet gledam za Almom. Samo mi ovaj put ne bodu oči njeni kukovi, njene
bose noge, nego shvatanje kako je i ona suuzročnik onakvog Adisinog postupka.
No, drugog izbora nisam imao. A čim dođem sebi,
priznaću da je i ugodno.
Sada sam tu zbog doručka. A čim je u kuhinji, umjesto
u trpezariji, onda nije mlijeko. Osjećam da bi mi se od njega smučilo.
-
Eh, mi idemo. Neka
momak s mirom jede – Ramiz, uz poluzagonetni smiješak, požuri Mufa.
-
Ama, ne znam što
sam dolazio. Smučiće mi se – progovorih kada oni izađoše.
-
Neće, ja
garantujem – i Alma se smješkala, sipajući mi supu – kisela je, taman kakva
treba. Babo mi je rijetko pio, ali bi mu se ponekad omaklo a tada je najvolio
ovakvu supicu.
-
Ti pričaš ko da
si i ti pođahkad znala ostat mahmurna?
-
Taman posla. Ne
samo da nisam, nego to i mrzim. Ja sam sebi rekla da ću se udati samo za momka
koji mi obeća da neće piti!
-
Sad, ono što se
tiče obećanja, to bih mogo...
-
Lažove mrzim još
više.
Pohvalio sam supu, te razmišljah da li da upitam
za Fehimu. Ne dade mi se, nekako sam osjećao da će se svakoga momenta pojaviti.
Umjesto toga, vratih se razmišljanjima o jučer i, posebno noćas.
Nije trebalo dugo da se sjetim cijele svađe Mufa
i onog Vakufljana, odnosno Ramizovih riječi kako je sve vrijeme osjećao da
nećemo otići. Zaboravio sam da li je sličan osjećaj bio i kod Fife i Fuda, ali
znam da su se u sobici stvorili u roku od pet minuta. Bio je i doktor Eko,
vjerovatno još i mnogo divniji čovjek nego što se u toku jedne noći može steći
dojam. Ne znam zašto, ali dirnula me njegova tiha priča, posebno u vezi našeg
neodlaska. Nije pokazivao ni da ga raduje, jednako ni da mu je mrsko. Baš kao i
ja, samo možda čak i iskrenije, cio onaj dan nabaci na pleća sudbine, dodajući
kako će sličnih i dana i događaja biti još puno, a sve njih će sudbina jednako
da nosi. Sjećam se dobro sve njegove priče, i oko stvari bitnijih od toga jesmo
li, odnosno zašto nismo Mufo i ja otišli, i sjećam se da se kod mene naglo
probudio onaj crv koji čovjeka natjera da se napije.
Kroz maglu mi dolazaše da sam se jedva ispeo na
gornji krevet, a kada su se svi razišli - to bih morao pitati nekoga od njih. Dok,
naslućujem kako da su Mufo i Ramiz sasvim prisebni, a ja...
Ne znam zašto, u sekundi se prisjetih Feride.
-
Alma, smijem li
te nešto, odmah, pitati – jednu riječ sam posebno naglasio – ozbiljno, i
iskreno!?
-
Pitaj.
-
Zanima me, imam
li ja ikakvih šansi kod tebe!?
-
Nemaš! – skoro
spremno, nakon samo sekund-dva dobih odgovor.
-
Pretpostavljo
sam – htjedoh i ja biti ne zbunjen – nego, i ti si iz Borča?
-
Ja sam iz Gacka!
Samo se babo rodio u Borču.
-
To kao Gacko
bolje od Borča!?
-
Za mene jeste.
-
A, koje si
godište?
-
Gdje si naučio
da se to pita!?
-
Pitam onako.
Nešto me zanima. Kao i šta si u horoskopu, to jest - da nisi slučajno blizanac
jal vaga, jal vodolija?
-
Ti sad mene
zezaš.
-
Ne zezam,
ozbiljno pitam. Doduše, tebe ništa ne obavezuje da odgovoriš.
-
Eto, šta ti
misliš?
-
Za horoskop bih
se haman kladio! A godište, recimo „peto“.
-
Ni blizu –
prethodno se kratko osmijehnu – ja sam djevica u horoskopu, a za godište se
zezaš, sigurna sam da ti je neko reko.
-
Znači, pogodio
sam. Pet godina mlađa, to je taman! A što se horoskopa tiče, najbolje da i
zaboravimo da smo išta pričali. Imo sam jednu „djevicu“, a baka neće dvaput u
drijenjke!
-
Ja u horoskop ne
vjerujem. Ali me baš zanima šta ćeš reći, pa eto, ako se nisi zezo, ako stvarno
nisi znao, ja sam „sedamdeset treće“, a u horoskopu sam vaga!
-
Ma moreš ti sad
pričat šta hoćeš, saznaću ja...
-
Rekla sam ti –
malo se ljutnu – prvo sam mislila da si od nekog već sazno, zato sam se malo
šalila. Uostalom, šta me briga... Rekla sam da ja u horoskop ne vjerujem.
-
Zato ja
vjerujem. Ama, vidio sam ja da smo mi stvoreni jedno za drugo. Par godina
gore-golje, godine su ionako nevažne, a što se pića tiče, ja pijanac nisam, samo
je istina da više volim rakiju nego sok. Osim toga, i ti bi trebala znati da su
akšamlije, meraklije, bekrije opjevanije u sevdalinkama, nego te nekakve
šerbetlije, šerbedžije. Sad nisam pri raspoloženju, to jest takvog sam
raspoloženja da bih se rado, na jedan dan, mijenjo, pa ti drugi put objasnim i
- zašto su opjevaniji! Sad je dosta što smo se složili da su nam se zvijezde osmijehnule. Taman
da ne bude džaba što mi jučer drugi nisu dali da idem, a pogotovo da nisam džaba
ja sam sebe danas zadržao!?
-
Nadaj se ti...
Sad se desiše dvije stvari. Završio sam sa supom,
a Fehima se baš pojavila na vratima. Biće da je čula zadnji dio razgovora, čime
se dalo objasniti njeno „ohohokanje“.
I Alma i ja se pretvarasmo da se to ne odnosi na
nas. Da ne bi bilo da je baš Fehimin dolazak znak da idem ponudih se da im pomognem
makar toliko da lično operem svoj tanjir.
Fehima je prva pošla da me spriječi, riječima da
one to ne smiju dopustiti jer bi se moglo desiti da Mufo izbije, pa bi njih
dvije poslije bile pod kritikom.
Ja se toga ne bojah, te pođoh za svojim
namjerama.
U čemu me sad Alma sprječava. Otimala mi je
tanjir, pri čemu je svojim rukama obuhvatila moje. Ruke su joj bile hladne, ali
izuzetno nježne. Bio je to dodir koji je možebiti slao i neku poruku.
Meni se nisu izvlačile, zbog čega opet ona
reagova:
-
Nećemo se
svađati. Mogu li te zamoliti da ostaviš taj tanjir?
-
Zašto, kad bi mi
prijalo? Par tanjira...
Pogledasmo se jače. Prvi put i da osjetim njen
pogled, i da razmišljam o njemu.
Bio je iskren. Stvarno je željela da poslušam. A
ja se osjećah preslab da se dalje opirem.
Odmahnuh rukom i njoj i Fehimi, ali uz oteti osmijeh,
te izađoh iz kuhinje.
-
Nije lijepo što
mi želju ne ispuniste. Ja, sutra idem – na vratima se okrenuh, obratih se
objema ali gledah u Almu.
-
Nećeš ti ni
sutra otići! – Alma spremno dobaci za mnom.
Okrenuo sam se ponovo. Nisam ništa rekao, ali je taj okret
praćen ćutnjom bio sasvim jasan. Bilo mi je dosta ovakvog proricanja, jedno u Visokom,
drugo Ramizovo jučer. Već sam rekao da mi jučer drugi nisu dali, danas sam sebi,
a i Alma bi trebala znati da me sutra nema šta zaustaviti.
Vraćajući se morao sam opet proći ispred
Adisinog prozora. I sada sam podigao pogled. Prozor je bio zatvoren, a meni ne
bi krivo što je tako.
Sjedajući ponovo u sobici, najprije vratih
preostale slike jučerašnjeg dana. U nekoliko riječi ih unesoh u rokovnik.
Mufo je prelomio, njemu nije suđeno odavde. A
mene neće sprječavati.
Svjesno sam noćas pio, nesvjesno učinio da ni
danas ne pođem. A sutra?
Za sutra se sa sigurnošću jedino može reći kako
je to ono što uvijek dolazi, a nikad ne dođe!
