Na ćupriji
Šeher-Dizdarevoj,
kud protiče plahovita
Drina,
ukradena od zlata
jabuka,
uz jabuku stotinu
dukata.
Potvorili Čelebiju
Ahma,
da je ukrao od zlata
jabuku,
uz jabuku stotinu
dukata.
7. oktobar 1993.
Ahmo im se kune i
preklinje:
„Nisam ukro od zlata
jabuku,
uz jabuku stotinu
dukata.
Volio bih ćerku
Dizdarevu,
nego vašu od zlata
jabuku,
uz jabuku stotinu
dukata!“
Jesenji pljuskovi su ohanuli, ipak je vrijeme još bilo ono koje čovjek ne bi poželio
kada ide na dug, put preko planina. Ne znam koliko je udjela imalo i Almino provociranje,
tek sam odlučio sačekati dok se sasvim ne stabilizuje.
Usputno mi se činilo kako i gubim želju da negdje
idem. Tu imam sve što me zanima, uključujući i ono zbog čega sam postao
dezerter!
Riječ, koju sam tako prezirao. A sad mi, kao
svejedno...
Lijepo mi. Sretan sam. Pa, neka traje - koliko
traje!
A traje već nekoliko novih dana. I tako, da o
vremenu prestah razmišljati. Osim što sam za svaki dan želio da se nikad ne
završi. I što mi se povremeno činilo da i Alma želi isto, da nju, a da se ona
pita, Sarajevo ne bi nikada vidjelo!
Međutim, znali smo da naše želje neće vječno biti
u milosti sudbine. Ono što nismo znali je da ta nemilost može biti začinjena s
malo većom kašikom žuči...
***
U gradu je sve u strahu od vojne policije, a
Almin babo i dalje strpljivo skuplja pare, i usputno traga za povoljnim
prijevozom.
Nebo se opet namračilo. Crni oblaci, osim kiši
slutiše još nečemu...
U Mufovu sobicu uđe momčić od svojih dvadesetak
godina. Bjeli opasač, čista i ispeglana uniforma su jasno kazivali ko je, a
njegov nastup i da je dobro pripremljen za susret sa mnom. Niti sam morao šta
objašnjavati, niti bi mi koristilo...
A Mufo, Fudo, Ramiz i još mnogi su već bili u
onome što očito služi kao zatvor. Shvatio bih to, da sam čak i zavezanih očiju
tu doveden.
Unutra je bilo grozno. Gore, nego sam zamišljao
da naša Armija nudi i četnicima!
Nisu problem teška vrata, dupla, od kojih su
jedna bila rešetkasta a druga puna, oboja od željeza. I tako nikome od nas nije
bilo do bježanja, te mi je i njihova svrsishodnost nepoznatija. Posebno, što
smo dovođeni bez pojašnjanja. Pri tome, zalud bi se ponadali svaki put kada bi
se ona nanovo otvorila. Pozadugo će to još da jedino služi za prijem novih...
A onda, postaje jasnije šta je veći problem. Samo
jedan mali prozorčić, bar nekih pet metara iznad naših glava, bio je nedovoljan
da prima sve potrebnijeg čistog zraka. Prostorija je do pola bila puna i prije
moga dolaska, a odmah mi je pojašnjeno zašto se druga polovina neće ni puniti.
Ovo nije prvo privođenje ovakve vrste, a nikada
nije mareno za fiziološke potrebe pritvorenika! Tako je razumljivo zbog čega se
radujemo svakom novom otvaranju vrata!
Postaje nepodnošljivo. Ja u sebi zadržavam
dotojanstvenost, ali se i iskreno radujem sve češćem, i glasnijem negodovanju
ostalih.
Posebno će oštro biti kada vrata otvori momak
koji se i meni učinio poznatim. Mufo ga je odmah prepoznao, bio je to Munib
Lepir, rođak naše maćehe. Lično o njemu nijedan nismo imali naročito pozitivno
mišljenje, ali je situacija tjerala da mu se obratimo.
-
Munibe – Mufov
je glas bio najblaži što je mogao biti – daj makar ti ostavi ta druga vrata
otvorena, pocrkasmo. Vidiš da se kroz njih ni mačka ne može provući, kamoli
čovjek!
Munib ga je saslušao, ali od početka bez želje da
da bilo kakav značaj tome što će čuti. Ružni, ponižavajući osmijeh, uz
provokativno slijeganje ramenima, bez ijedne riječi odgovora, ono je čime nas
je itekako iznenadio.
Puna vrata, koja opet bijahoše zaključana, nisu
mogla biti toliko debela da Munib ne čuje psovke kojima ga je Mufo ispratio. A
u čemu mu se još neki pridružiše. Psovke su miješane s povicima kojima je
traženo objašnjenje zbog čega nas se drži - bez objašnjenja.
Međusobno smo stalno razgovarali, pa je sve
izvjesniji bio scenarij po kojem će racija trajati do akšama, tek kada ćemo po
manjim grupicama biti izvođeni, saslušavani, i naravno razvrstavani. Za neke se
zna da će biti oslobođeni, uz neko kruto izvinjenje, jedan dio ovisi o vrsti
racije, dok je dakako najmanje nas koji se oslobađanju ne nadamo.
Ja se već zamišljam na nekom kamionu, ne baš
prenatrpanom, koje će noćas put Vakufa. Što mi je dušu jedino boljelo je
mogućnost da nam neće biti omogućeno da se vidimo, pozdravimo s kime bismo
željeli, trebali.
Misli mi neminovo otpuju i ka rahmetli Hamzi i
Bradini, ka malom Alenu. Te još više bole...
Ono što mi malo vrati raspoloženje je prva
prozivka jedne grupe. Dogodila se neočekivano ranije, na njoj su bili Ramiz i
Mufo, te još par „greškom privedenih“, što skupa kaziva i kako se radi o
„lakšoj“ raciji.
To smiri one što su bili najnervozniji, ali je i
meni laknulo. Zbog Mufa, kojeg sam zamolio da ni ne pokušava bilo kako, i bilo
kod koga intervenisati u vezi mene. Ostaje mi nada da će mi prije ukrcavanja na
taj nekakav kamion biti dopušteno da se s njim i ljudski pozdravim. A to je, i
jedino što tražim!
Situacija unutra postaje podnošljivija, kada je
njih tridesetak već izašlo. Više je zraka, a i glas o nama ostalima se sada još
brže širi. Ako Munib i ostali policajci nisu imali nikakvog razumijevanja, čak
ni na to da smo uglavnom svi „pokupljeni“ iznenada, bez odobrenja da se
dovoljno snabdijemo duhanom, da oni koji nisu doručkuju, rodbina i prijatelji
vani, jesu! Mali prozorčić je osim zraka počeo propuštati kese s duhanom,
vodom, pitom, ponekom konzervom. A mi, sve dijelismo kako se je moglo...
Početak puštanja nekih, kao i ovo, utjecalo je da
nam i vrijeme poče brže prolaziti.
Ja prestah da brinem šta me na kraju čeka, javi
se ta nekakva intuicija. Ne usuđivah se otkrivati je drugima.
A mogao sam. Na kraju se ispostavi da se racija
trebala odnositi samo na momke, pripadnike neke od ovdašnjih jedinica. Ti će
biti sprovedeni odakle su dezertirali, dok mi ostali postajemo slobodni. Bez
obrazloženja, bez pomisli da bi nam se bilo kako trebalo izviniti. Valjda su
računali da nam je dovoljno da se ovako završilo.
***
Bez žurbe, ali veoma ponosno sam se, s Fudom u
društvu primicao barakama. Pričali smo.
On je žalio što je, a kada se već oteglo do pred
sami akšam, baš ovako završilo. Što mu je promakao čas demonstriranja
neuračunljivosti, koji je sad pokazivao preda mnom. Morao sam priznati da je
djelovao savršeno, da je to bio jedan sasvim drugi Fudo, onaj koji i nema
mjesta u Armiji...
Ja sam rekao da se nisam namjeravao „vaditi“, da
je jedino što bih kazao - istina. Pomenuo bih i Keče, ali dakako i Voljevčaki
kombi, te vrijeme koje je zadnjih dana bilo tako ružno.
Prećutao bih njima, a isto sam učinio i prema
Fudi, dio istine koji me prvi dočeka pred barakom.
Almin pogled je molio za oprost.
Oprostiću. Ali ću već ujutro podsjetiti je na
novi, traženi dokaz svoje ljubavi. Iako ne dugo, ipak sam zbog nje bio u
zatvoru!
Jablanica, selo Doljani
