Put putuje Latif-aga,
sa jaranom Sulejmanom.
„Moj jarane,
Sulejmane,
Jel ti žao Banjaluke?
13. oktobar 1993.
Banjalučkih teferiča,
kraj Vrbasa akšamluka?
I tekije Hadž-kadića?
I jalije Tetarića?
I pobrđa Đumišića?
Kul-mahale Dervišića?
Lijepe Hate
Maglajlića?
Nakon dva dana ponovo sam bio kod Ćuze.
Najvažnije, bolje mu je. Bolje, koliko takva riječ ima smisla.
Ne znam ni koliko je smisleno što se ponovo prisjetih
Muse, i to da bih upoređivao svoje dojmove stečene onda i sada, ali ja to uradih.
Kako se meni učinilo Musa je doživljenu sudbinu drukčije
prihvatio. Možda je tu utjecaj da se desilo duboko u neprijateljskoj
teritoriji, te da će tek kasnije postati svjestan kako više nikada neće stati
na obje noge, poigrati fudbala... Kod Ćuze mi se doima kako je on svega odmah bio
svjestan, što bi ga vremenom moglo psihički lomiti, obeshrabrivati.
Rat je, a inače bi bilo ružno da mi Musa češće ne
padne na um, pa ni ne znam ni kako je trenutno, a još bih i nagađao kako će se Ćuza
osjećati za heftu, mjesec...
Bilo često ili rijetko da o ovome razmišljam, svaki
put kada podsvjesno pođem primjeriti prema sebi, samo se stresem. I misli
okrenem bilo kamo drugo...
***
Sinoć sam dobio razlog da misli neko vrijeme držim
sasvim na drugoj strani. Po drugi sam put gostovao u Fifinoj kući, ovaj put s
posebnim razlogom. Uvodni dio je bio kratak, kriza je riječ bez koje više ni on
i Mufo ne mogu. Propao je plan s darivanjem kvi, čekanje može prestati
predugo...
Zato se je vratilo ideji koja je nastala još
prije nekoliko mjeseci. Tačnije, ja sam sada i zovnut da se izjasnim o tom
prijedlogu.
Nisam ih razočarao, odmah sam pristao bez obzira
što mi je rečeno kako sam zapravo zamjena za Mufa.
Bijelo Polje je podaleko, put preko Prenja
pretežak, Mufova masa se u taj sklop teško uklapala. Ramiza Rokše još manje,
dok Fifi i Salihoviću isto nije ni priličilo. Preostali brat je od početka
spreman, ali su se svi slagali da se na takav put jedan čovjek sam ne upućuje.
Što i jeste pravi razlog da ja uskačem.
Mufo je jednom već pokušao, savladao najteži dio
puta, upoznao Glogovo s druge strane. Ali tada nisu imali sreće, pogrešno su
obaviješteni da je tamo so najtraženija. Mufa su i vratili ljudi koji su
dolazili otud, ispričavši mu kako su zadnje humanitarne pomoći sadržavale veće
količine upravo „najvažnijeg začina“ što je značilo da za njega neće moći
dobiti skoro ništa.
Mufo je morao nazad, a cio put će ostati upamćen
po tome što je s njim stigla i so. Nije ju je bacio, nije mu to palo na um, ma
koliko da je otud bila teža.
Nije to razočarenje krivo što ovaj put ne ide on.
Krivo je što sam sad ja tu. Jednako ću izdržati, ali bar malo lakše i malo
brže. Najbolje rečeno, s Fadilom ću činiti bolji tandem...
Šverc na relaciji Jablanica - Bijelo Polje nije
njihovo otkriće. To je već poznat i uhodan način snabdijevanja i jednih i
drugih, čime koji oskudjevaju, ili je preskupo. Dakle, za moral ne trebah
brinuti.
Na momenat me kolebalo da li je sve čisto. Ali
ako se time bave i jedni i drugi, ako nikakvih prisila nema, onda je glupo
zazirati i zbog toga.
Nije mi zasmetao ni dio koji je Fifa obavio, iz
Komande ovdašnje brigade nabavljene su lažne dozvole. Koje važe dva dana, a
glase na imena šura Seja Marića, također Mufovog i Fifinog prijatelja, koji su
s porodicama doista smješteni u Bijelom Polju, samo bez namjera da, za sada,
dolaze ovamo. Što nama nije toliko bitno, osim u slučaju mogućih problema u
povratku.
Tri kilograma germe su već „nabavljene“, kao i
dvije kile šećera, te nekoliko maslaca, vrijednog poput ulja, samo lakše
prenosivog, što je sve skupa procijenjeno kao premalo s obzirom na trud koji
ćemo Fadil Makaš i ja uložiti. Rješenje je nađeno u još četiri kilograma
šećera, a u čijem pribavljanju ću i ja imati udjela. To je jedino što mi se u
cijeloj priči nije dopadalo. Ali, zar sam imao pravo i razmišljati da odbijem
sudjelovati u svemu?
***
Petnaest minuta prije ponoći sam bio na Koloniji,
ispred skladišta, gdje mi je kroz rešetke na vratima i kroz polumrak dodano
obećano. S time sam, u ta doba, morao do baraka, a da ne izgledam sumnjiv. Da
me niko ne vidi, zaustavi, ne upita...
Razmišljao sam o tome da sam šećer preuzeo lično
od Salihovića. Ali me nije to bilo briga, kao osjećaj da se on nije lahko
pomirio s izvršenom zamjenom. U Mufa je imao ogromno povjerenje, u mene...
Razmišljao sam o tome da usput nikoga neću
sresti. Zaista, nisam imao predstavu kako bih se ponio da se to dogodilo.
Razmišljao sam, i priznao da me je prvi put bilo strah otkako sam u Jablanici.
Bilo, ali sam uspio. Pola sata iza ponoći imali
smo sve potrebno za put.
U Fadilovom su
rancu dvije kante masla, od po pet kila. Kod mene germa i šećer. Kod obojice,
još nešto „manje bitnih artikala“.
Germa je najvrijednija. Polazeći od nje dolazi se
do računice koja zavrti glavu. Pakovanje nje, četiristo pedeset grama, tamo bi
se trebao kretati oko kile i po duhana. Koji nije tamo na cijeni, ali je ovdje
dvije stotine maraka. Ni šećer nije zanemarljiv. Ovdje mu je cijena dvadeset
maraka, a tamo se za kilu i po dobije kila duhana. Maslo je jeftinije, za njega
ćemo probati izvući što više, dvije-tri kile duhana. Za ostalo, kontamo uzeti
duhana „kako se nagodimo“, uz razliku izraženu u rakiji...
Iz tih smo razloga opskrbljeni, sem hranom, i s
nekoliko praznih bidončića. Također, od Fife smo na korištenje dobili i „pomoćnicu“,
u vidu neobične čuturice. Koja je zbog svoga neobičnog izgleda imala i posbno
ime „mokasinka“! Ne znam je li joj to pravo, ili ime koje je sam Fifa nadjenuo.
Ono što znamo je da ju je pred sami rat na poklon dobio od svoga zeta, inače
profesionalnog rukometaša, a koji je karijeru nastavio u Americi.
Meni se, malo je reći - sviđala. Dužinom slična
svima drugim, ali kapaciteta od tek dvije dece. Upozoreni smo da je put dug i
naporan, zbog čega nam usputno opijanje ne bi trebalo padati na um. Ali
povremeno okrijepiti dušu slatkim gutljajem, uživanje je koje će ovakva
čuturica posebno da priušti.
Za takav iscrpljujući put se trebalo malo i
odmoriti, odspavati.
Meni je san teško dolazio. Ponoćni sam strah
zaboravio, ali sam već pomalo strahovao hoće li sve ispasti kako je zamišljeno,
kako se od nas očekuje. Dobili smo mi upozorenja da je šverc kontroliran, ali i
upute kako da probamo izbjeći susrete s vojnim policajcima.
Prisjetih se svoje ranije tvrdnje, da je rat
prilika u kojoj čovjek mnoge stvari radi prvi put u životu. To će da važi i za
moj švercerski prvijenac. Osjećaji koji od toga polaze, ne davaše mi snu.
Dok na sve ne pogledah i s one druge strane.
Koliko god nama značili duhan i rakija, zamislivo je kako više onima tamo znače
germa, šećer i maslo. Ako ljude koji su bez duhana i rakije nije sažaljevati,
one bez germe, šećera i masla jeste!?
Ta mi misao dozva nešto sna. Trebam biti bar malo
odmoran, valja sutra u „humanu misiju“!
Glogošnica,
stari most
