Provrela voda studena,
niz ono polje široko.
Na vodu Ajka đevojka,
đe rusu kosu razvija,
đe bijelo lice rumeni.
„Falimo Boga jednoga,
što mi je šire od polja?“
„Šire je nebo nad nama.“ 15/16. oktobar 1993.
„Falimo Boga jednoga,
što mi je brže od konja?“
„Oči su brže od konja.“
„Falimo Boga jednoga,
šta je milije od brata?“
„Dragi je miliji od brata!“
Po
izlasku iz sela povedosmo razgovor o reakcijama koje nas čekaju. Složismo se da
će najveći problem biti što večeras nećemo biti tamo, a oni će nas tako željno
iščekivati. Što se same trgovine radi, primjedbi ne bi trebali da imaju. Nismo
džaba išli, duhan miriše, rakije puni kanisteri...
Mi
odmorni, horni, a i vrijeme nas služi. Put je jednako težak, ali ga sad lakše
savlađujemo. U pridžepcima ruksaka su spremne boce, iz kojih povremeno
dopunjavamo mokasinku. A iz nje - milina piti!
Ne
da teretu da pritisne svom težinom. A pomaže i kod znojenja. Pominjemo Fifu
često.
Ne
brine nas što putem nikoga ne srećemo, niti stižemo. Ako su koje izbjeglice
tamo danas pošle, već su odmakle, koji bi otud naišli, njima je još rano.
Jedino
nam na umu da se Bijele dočepamo prije mraka. Mostaraca nema, ali i sami sebe
gonimo...
Malo
smo češće zastajali, ponavljali kako je loza dobra, kako je merak vući iz
mokasinke.
Tako
nas akšam stiže u pola puta, pored rijeke. Ne brinemo opet, koliba ne može biti
daleko. Dovoljno je samo slijediti put koji se odvaja.
U
polumraku, kada smo svakog momenta očekivali da „udarimo“ na kolibu, neko nas
zaustavlja:
-
Gdje ćete?
-
Do kolibe.
-
Ne možete!
-
Zašto?
-
Jedna se žena porađa.
-
Kako... Koja žena... Šta? – naša pitanja su bila
rezultat iznenađenja, ne znatiželje.
-
Iz Nevesinja je. A šta ćete, tako se potrefilo –
odgovor je bio bolji nego naše pitanje.
Završen
razgovor. Nismo mi novinari pa da bismo pokušavali saznati više. Dovoljno je
što smo čuli. Da se ćuteći povučemo, sebi u bradu ponavljajući što znamo od
ranije. Valjda je i ovo zapisano na jednoj od stranica naše sudbine. Na istoj,
onda, trebalo bi da piše kako ćemo se snaći da ne noćimo baš kraj rijeke,
osjećamo da je previše hladno.
Vratićemo
se nazad do raskršća, i kanimo prijeći na drugu stranu. Tamo ćemo naći kakvu
zavjetrinu...
***
Jedva
se probijamo. Ali duramo, ne obaziremo se na šiblje koje se sad vidi tek kada
najašeš na njega.
Nismo
se obazirali, do momenta kada izbismo na jedan mali proplančić. Sjećanja su
kazivala da otuda njime nismo prošli. Shvatili smo da smo izgubili put. Pokušavasmo
ga pronaći. Tražismo i lijevo i desno, naprijed i nazad, jedan pa drugi, po
nekoliko puta, ali samo uspjedosmo izgubiti pola sata.
Zbunjeni
smo. Huk rijeke nije skroz jasan, mjesečine ovdje neće ni biti, pa jedino što
nam preosta je da tu nekako zanoćimo.
Mokasinka
će pomoći. Jedan prsluk ispod, drugi preko, a ona neće dati hladnoći da se
između provuče.
Vrijeme
jako sporo ide, a noć sve hladnija. Sve rjeđe pogledavasmo na sat, sve češće
kroz mokasinku. Pomaže i ona, mada se složismo da ima nešto važnije! Izdržati
moramo, a ljutiti se na sudbinu ne smijemo.
Hladno
je, da se i riječi teško izgovaraju. A pričali bismo o sudbini, razlozima zašto
se ne ljutimo na nju. Rat je, previše je scena, doživljaja kada ljudi ginu,
umiru. Nije često da se čuje za rađanje novog života, ali negdje ovdje - nije
ni za pomisliti, ni za usniti. Često se snije što se u životu ne događa,
ponekad i događa što se snilo ne bi...
Lakše
bi bilo razgovarati, nego razmišljati o tome šta je jednu ženu, pred porodom,
natjeralo da krene na ovakav put. Iz Nevesinja je, a krenula je iz nekog od
bjelopoljskih sela. Bolnica u Jablanici, izvjesno je ili bliža ili sigurnija od
Mostarske. A nema ni mjesta pravu optuživati je zašto nije krenula dan, heftu
ranije. Šta, ako je naporan put kriv za prijevremeni porođaj?
Teško
je razmišljati, lakše biti uvjeren kako će porođaj uspjeti, ma ko da ga
obavlja. Da će rođeno dijete biti zdravo, i prvoga dana svoga života krenuti na
put, izbjeglički, kojega se nikada sjećati neće, ali koji će izdržati. Samo
tako bi ova igra sudbine bila korektna. Uvjereni smo u to, a slutimo i da će
biti sin!
Razmišljati
je teško, ni zaspati se ne da. Kada bi i uspjeli prevariti oči, nije moglo duže
od pet minuta. Prvi koji bi popustio hvatao bi se mokasinke, odmah je pružajući
drugome.
Nismo
brojali, ali samo noćas je punismo pet-šest puta. Sveukupno, od polaska dobrano
načesmo i treću bocu...
