Provrela voda studena,
niz ono polje široko.
Na vodu Ajka đevojka,
đe rusu kosu razvija,
đe bijelo lice rumeni.
15/16. oktobar 1993.
„Falimo Boga jednoga,
što mi je šire od polja?“
„Šire je nebo nad nama.“
„Falimo Boga jednoga,
što mi je brže od konja?“
„Oči su brže od konja.“
„Falimo Boga jednoga,
šta je milije od brata?“
„Dragi je miliji od brata!“
Po izlasku iz sela povedosmo razgovor o
reakcijama koje nas čekaju. Složismo se da će najveći problem biti što večeras
nećemo biti tamo, a oni će nas tako željno iščekivati. Što se same trgovine
radi, primjedbi ne bi trebali da imaju. Nismo džaba išli, duhan miriše, rakije
puni kanisteri...
Mi odmorni, horni, a i vrijeme nas služi. Put je
jednako težak, ali ga sad lakše savlađujemo. U pridžepcima ruksaka su spremne
boce, iz kojih povremeno dopunjavamo mokasinku. A iz nje - milina piti!
Ne da teretu da pritisne svom težinom. A pomaže i
kod znojenja. Pominjemo Fifu često.
Ne brine nas što putem nikoga ne srećemo, niti
stižemo. Ako su koje izbjeglice tamo danas pošle, već su odmakle, koji bi otud
naišli, njima je još rano.
Jedino nam na umu da se Bijele dočepamo prije
mraka. Mostaraca nema, ali i sami sebe gonimo...
Malo smo češće zastajali, ponavljali kako je loza
dobra, kako je merak vući iz mokasinke.
Tako nas akšam stiže u pola puta pored rijeke. Ne
brinemo opet, koliba ne može biti daleko. Dovoljno je samo slijediti put koji
se odvaja.
U polumraku, kada smo svakog momenta očekivali da
„udarimo“ na kolibu, neko nas zaustavlja:
-
Gdje ćete?
-
Do kolibe.
-
Ne možete!
-
Zašto?
-
Jedna se žena
porađa.
-
Kako... Koja
žena... Šta? – naša pitanja su bila rezultat iznenađenja, ne znatiželje.
-
Iz Nevesinja je.
A šta ćete, tako se potrefilo – odgovor je bio bolji nego naše pitanje.
Završen razgovor. Nismo mi novinari pa da bismo
pokušavali saznati više. Dovoljno je što smo čuli. Da se ćuteći povučemo, sebi
u bradu ponavljajući što znamo od ranije. Valjda je i ovo zapisano na jednoj od
stranica naše sudbine. Na istoj, onda, trebalo bi da piše kako ćemo se snaći da
ne noćimo baš kraj rijeke, osjećamo da je previše hladno.
Vratićemo se nazad do raskršća, i prijeći na
drugu stranu. Tamo ćemo naći kakvu zavjetrinu...
Jedva se probijamo. Ali duramo, ne obaziremo se
na šiblje koje se sad vidi tek kada najašeš na njega.
Nismo se obazirali, do momenta kada izbismo na
jedan mali proplančić. Sjećanja su kazivala da otuda njime nismo prošli.
Shvatili smo da smo izgubili put. Pokušavasmo ga pronaći. Tražismo i lijevo i
desno, naprijed i nazad, jedan pa drugi, po nekoliko puta, ali samo uspjesmo
izgubiti pola sata.
Zbunjeni smo. Huk rijeke nije skroz jasan,
mjesečine ovdje neće ni biti, pa jedino što nam preosta je da tu nekako
zanoćimo.
Mokasinka će pomoći. Jedan prsluk ispod, drugi
preko, a ona neće dati hladnoći da se između provuče.
Vrijeme jako sporo ide, a noć sve hladnija. Sve
rjeđe pogledavasmo na sat, sve češće kroz mokasinku. Pomaže i ona, mada se
složismo da ima nešto važnije! Izdržati moramo, a ljutiti se na sudbinu ne
smijemo.
Hladno je, da se i riječi teško izgovaraju. A
pričali bismo o sudbini, razlozima zašto se ne ljutimo na nju. Rat je, previše
je scena, doživljaja kada ljudi ginu, umiru. Nije često da se čuje za rađanje
novog života, ali negdje ovdje - nije ni za pomisliti, ni za usniti. Često se snije što se u životu ne događa, ponekad i događa što se snilo ne bi...
Lakše bi bilo razgovarati, nego razmišljati o
tome šta je jednu ženu, pred porodom, natjeralo da krene na ovakav put. Iz
Nevesinja je, a krenula je iz nekog od bjelopoljskih sela. Bolnica u Jablanici,
izvjesno je ili bliža ili sigurnija od Mostarske. A nema ni mjesta pravu
optuživati je zašto nije krenula dan, heftu ranije. Šta, ako je naporan put
kriv za prijevremeni porođaj?
Teško je razmišljati, lakše biti uvjeren kako će
porođaj uspjeti, ma ko da ga obavlja. Da će rođeno dijete biti zdravo, i prvoga
dana svoga života krenuti na put, izbjeglički, kojega se nikada sjećati neće,
ali koji će izdržati. Samo tako bi ova igra sudbine bila korektna. Uvjereni smo
u to, a slutimo i da će biti sin!
Razmišljati je teško, ni zaspati se ne da. Kada
bi i uspjeli prevariti oči, nije moglo duže od pet minuta. Prvi koji bi popustio
hvatao bi se mokasinke, odmah je pružajući drugome.
Nismo brojali, ali samo noćas je punismo pet-šest
puta. Sveukupno, od polaska dobrano načesmo i treću bocu...
Bijela,
u blizini lovačke kuće
