Molila se žuta dunja,
toj lijepoj
Đul-Halimi:
„Đul-Halima, dođi
bona,
rodne grane oberi mi!“
„Neću, neću, dabogda
se
sva od roda salomila, 2. januar 1994.
što si meni sa granama
malen' sokak zaklonila!
Sad ne mogu vidjet' dragog,
kroz te tvoje puste
grane,
kad projaše na doratu
i pogleda milo na me!“
Još
je vladalo veselo raspoloženje. Opet mi se činilo da ovdje pripadam, da sam
išao u Deževice na dva mjeseca a ne ovdje došao na nekoliko dana.
Razlika
je jedino bila u srcu. Alme nema, dobio sam potvrdu stare informacije, nove
nade, nove želje. Adresa je laka za zapamtiti, to sam već provjerio, ne bi
trebala biti ni teška za pronaći. Prilike da je potražim će biti, ako ja to
budem još želio.
Alme
nema, a zbog nje sam dolazio. Zbog nje sam stvorio prijateljstvo s Munjom,
obećavši držati i do toga prijateljstva. Obećavši, ali ne sasvim iskreno. Zavisilo
je o Almi. Da je tako to sada osjećam, jer se kolebam, razmišljam da li, i kako
odustati.
Ne
govorim nikome o tome, pa uglavnom pogrešno ciljaju moju zamišljenost,
vjerujući kako je Alma jedini uzrok. A opet, meni djeluje da sam ih ja tek
ponovo podsjetio na nju, da su se oni već obikli bez nje.
Javi
se i osjećaj kako je nekima, možda, drago što je otišla. Jedna od njih je Amela.
Tačno je da ja svoje simpatije prema njoj nisam baš preglasno iskazivao, ali ih
nisam ni krio, barem ne od Samira Mahmutovića. A u ratu je svako mjesto malo,
svaka je priča zanimljiva, pa me ne čudi da Samir nije znao ćutati. Niti da je
sve preko samo par jezika stiglo i do njenih ušiju. Jedan slučajan susret
otkrije mnogo toga.
Želio
sam najprije popraviti raspoloženje. Do tada taj će mi susret makar poslužiti
da mi manje mučno bude slušati Munjino ubjeđivanje da odemo u Zukinu bazu. Mufu
se čak i dopalo, ponovo se i sam angažovao. Nabavio je ime onoga kome se
trebamo javiti, i reći da nas je preporučio Fifa.
Nisam
ja mijenjao svoje razmišljanje ali je Munja bio više nego molećiv. Iako su nas
isti razlozi pokrenuli, različiti ishodi su nas dočekali. S tim da se on sada
suočavao s onime što sam ja iskusio prije dva mjeseca. Djevojka zbog koje je
došao mogla bi već za koji dan put Hrasnice.
Morao
sam ga shvatiti, te na kraju i pristati. Ali sam zatražio da malo promijenimo
plan. Prvo sam podsjetio na Raštelicu, te izrazio svoju želju da umjesto kod
Zuke pokušamo kod Čedinih vukova. Zapravo, da posjetimo i jedne i druge. Vidimo
kakve su situacije tamo, porazgovaramo s ljudima, a onda ćemo se vratiti, otići
u Deževice, održati obećanje oko ove jedne smjene, gore o svemu još jednom
porazmisliti, i svako za sebe donijeti konačnu odluku. Ne baš oduševljeno,
Munja pristade na moju dopunu.
***
Baza
Zukine ejdinice u Donjoj Drežnici bijaše drukčija nego je zamišljasmo. Cijela
je jedinica smještena u nekoliko kuća, koje su pritom izmješane s onima u koje
su se naselile izbjeglice. Uopšte ne liči na kasarnu, ne daje predstavu
organizovane, strogo uvojničene jedinice, kakav je inače glas bije. Što više
mami nego odbija.
Dojmu
je doprinosilo i što je najveći dio bio odsutan, neki na novogodišnjim
dopustima, drugi na nekim drugim zadatcima.
Nakon
kraćeg raspitivanja pronašli smo grupu minobacačlija, ali među kojima ne bi
Hasa, Sevdinog sina. On je bio na položaju.
Mrzovoljno
su nas i uputili kući gdje bismo trebali naći čovjeka koji nam je preporučen, kojemu
bismo se trebali javiti u vezi našeg prihvata. Tamo smo još mrzovoljnije
dočekani, s informacijom kako nije tu i da ga neće biti nekoliko dana.
I
dok je Munja pesimistički gledao na sve, ja osjećah da je ovo samo poruka
sudbine. I ma kako glupo bilo radovao sam se činjenicom da smo ružno dočekani.
***
Predomislio
sam se i oko posjete Vukovima. Realno sam pretpostavio da je situacija slična,
a dodao kako bi još jedna ovakva posjeta samo mogla negativno uticati pri
donošenju konačne odluke.
Munja
je bijesno gunđao, vrtio glavom, ispravljajući me da je on odluku već donio, da
je samo stvar hoće li ga prihvatiti. On nije artiljerac, uvjeren je kako od pješadijskih
komandanata ne očekuje odbijanje, tek je malo razočaran nerazumijevanjem koje je
prema meni iskazano. Pokušava me ubijediti da bih mogao i ja u početku s njim, vremenom
bi me već rasporedili gdje sam korisniji. Pritom je naglasio kako ni ne očekuje
neki ugođaj, da se i javlja da bi ratovao, ali i da želi kad već ratuje imati i
neki adekvatniji podstrek. Objasnio je to riječima da u Fočanskoj samo možemo
više ratovati, a gore nam biti.
Tako
različito gledanje na istu stvar ne može a ne probuditi sumnje. Ja se počeh
plašiti da ću nazad u Deževice, a Munja da će otuda sam.
