Bolje da se Nusreta,
mori,
u begova udala.
Imala bi hanove, mori,
i nosila dukate.
5. i 6. januar 1994.
Spavala bi do podne,
mori,
a ljubila od podne.
No se uda Nusreta,
mori,
za siroma Ahmeta;
Ahmet joj se svidio,
mori,
jer je slatko ljubio!
S najmanje dvije stvari nisam računao. Da ću noć
pred polazak opet piti, i da će ujutro početi snijeg da pada.
A u još jednoj sam griješio, zazirao. Rekao bih
da mi je ona bila opravdanje za nemarnost u noći. Iako sam od Munje dobio
čvrsto obećanje da se vraća skupa sa mnom, ja mu nisam vjerovao pa se okrenuh
uvjerenju da ću dalek put sam lakše podnijeti ukoliko budem zagrijan!
Munja me nije iznevjerio, ja njega jesam.
Najprije se iskreno ljutio, potom uzalud sada on ovo snježno padanje označavao
kao glas sudbine. Pravdao se nisam, ali ni bio popustljiv prema mogućem
odustajanju, zatražio sam samo da pričeka toliko da malo dođem sebi. Ma koliko
da snijeg ubrza s padanjem ne može nas zatrpati, spriječiti da na vrijeme
stignemo.
Vrijeme je kakvo je, s tom jednom dobrom osobinom - nije mi trebalo mnogo da se povratim.
Ali i takvo da mi ne treba puno više da otkrijem
još dvije velike greške u računu. Snijeg se cestom kaljužio, pa je od Ostrošca
kretanje postalo teško. Prisjetih se Voljevca, od kada su mi osjećaji rata
počeli zamirati, da bih tek sada osjećao da još postoje.
Munja je psovao, nazivao me budalom, ali je i sam
znao da povratka nema. Nije slutio, ali je realnim pominjao mogućnost da nas
snijeg koji ne misli stati, i mrak koji mora stići po svome vremenu, mogu
odvesti u velike neprilike.
***
A to se dogodilo već u Kostajnici. Tek što smo
odmakli od svjetlosti kasarne, više se naprijed nije moglo. Nazor se i
koračalo, a nimalo pouzdano se cesta dala pratiti.
Snijeg se bijelio, razlikovao od mraka, ali je
cestu vidljivom još jedino činio prokres kroz koji je vijugala. Puta, više nije
bilo.
Prekinuli smo s prijepirkom. Nakon čega nismo
mnogo razmišljali.
Na ulazu u kasarnu smo zatekli stražara. Morali
smo čekati desetak minuta da on od nekoga dobije potvrdu, odobrenje za
puštanjem nas unutra. Poslije čega nas je uredno dopratio do jedne od spavaona.
Unutra je bilo nekoliko vojnika. S kojima nismo
puno razgovarali. Da li su ne naviknuti na strance, ili samo nisu bili
raspoloženi nećemo ni saznati. Legli smo na dva kreveta i pričali svoje priče.
Munja se otvorio, kao samo je zbog mene krenuo. Nada se da ću i ja ostati
pošten do kraja. Jer, on se jednostavno mora vratiti. Tolika je to ljubav.
Nisam znao šta mu odgovoriti, vjerovati mi više
neće. Zato se htjedoh makar našaliti, krenuću otud s njim ali ću ja okrenuti prema
Hrasnici, Sarajevu. Šalio se ili podsvjesno razmišljao o tome, obojica znamo da
je za tamo još dalji i teži put. Pogotovo sada kada napada snijeg. A to je ono
što Munju najviše muči. Ne boji se on toliko da ću ga ja slagati koliko da li
će put preko Radave uopšte biti moguć. On se toga plaši, a ja se možda i nadam
da će tako biti!?
***
Jednim smo uhom slušali i priče naših domaćina.
Pored niza nebitnih čuli smo i jednu na koju smo morali obratiti pažnju. Ne
zato što je pojašnjavala predostrožnosti koje su pokazane oko našeg konaka, već
što čujemo još jednu potvrdu da i u našoj Armiji mnoge stvari nisu kakve bi
trebale biti!
Baš u ovoj kasarni, prije samo nekoliko dana,
desilo se ubistvo. I to - komandanta bataljona.
Detalje sve nismo čuli, ali toliko jesmo da
shvatimo kako je razlog - novac. Nije pomenuta cifra, ali je i nebitna. Znamo koliko
novac u ovim vremenima ima malu vrijednost. Ako smo se grozili nad ubistvima Fadila
Đoza, ili Džoa, sad nam je jasno kako se i za manje glava gubi.
Razlika je i u tome što ovo nije bilo podmukla
zasjeda, nego hladnokrvno ubistvo. Taj neki vojnik je ušao u kancelariju tog
komandanta, izvukao pištolj i upucao ga. Nije se opirao hvatanju, sada je u
zatvoru...
Noć je bila duga, prilično hladna, stalno smo
stizali zaspati i nanovo se buditi. I razmišljati i pričati. O Munjinoj
djevojci, Almi i Ameli, ubistvima i zasjedama, a padale su nam na um i moguće
Ekove reakcije. Shvatiće on da nas je snijeg spriječio, ali ne i zašto nismo na
vrijeme krenuli.
Jedno sam veliko povjerenje metnuo na težak
ispit. Pri čemu mi je smetalo i što Munja na to uopšte ne obraća pažnju. Sve je
bilo izvjesnije da će on, možda, odmah nazad. Na ovu smjenu kasnimo, a čekati
šest dana umjesto tri, biće da je njemu previše.
***
Neće mu smetati ni snijeg koji je u Kostajnici
prilično napao, preko Radave oko pola metra. Bitno je da je stao.
Neće mu smetati ni prijekor koji smo s pravom
dobili od Eka.
Koji je i mene u jednome iznenadio. Ali ja njemu
nisam htio zamjerati, nije mi se sve to ni razumijevalo.
Čuh kako mnogi drugi negoduju zbog prve četiri
naredbe o činovanju koje stigoše u bataljon. Svako razuman će znati da su tu
uvažavani neki čudni kriteriji. Je li Žuta u bezbjednosti, ili pri personalu, i
manje je važno, koliko fakat da su njeni prsti umiješani. Sem nje činovan je i Samir,
što upućuje kako i kod nas bezbjednost postaje najvažniji sektor, dok je
činovanje Murata Fulurije logično jer personal i vodi brigu o tome, a Ekovo jer
neko treba udariti pečat. Ono što Eka odvaja od ostalo troje je činjenica kako
je on neosporno isto i zaslužio.
Doduše, ne mogu reći ni da se Eko promijenio. Munji
se skoro nije ni obraćao. Nije ni meni mnogo, samo - da zapišem datum. Na šta se
Munja samo osmjehnuo. Njemu jedina prijepreka još mogu biti ja, moje
odustajanje.
O tome smo već razgovarali. Odustao nisam, ali
neću ni odmah nazad. Meni se ne žuri. Nismo stigli na svoju smjenu, možda
nećemo ni uskakati u neku vanrednu. Možda osam dana odležimo ovdje, potom
odradimo tri. Do tada bi se i vrijeme moglo smiriti, a Eko zaboraviti šta je
rekao.
Samo da se i Munja smiri. Što je malo vjerovatno.
Ne da sam jedno povjerenje doveo pod pitanje, i drugo je na testu. Rekao bih i
treće, ono najvažnije, povjerenje u samoga sebe.
Znao sam način na koji sam ga dosad bez problema
održavao. Slušao sam ličnu intuiciju. A ona sada govori da sačekam tih desetak
dana.
pogled
na Buturović polje
