Izađoh da se prošetam,
niz vožje, niz bijelo grožđe.
Susretoh mlado djevojče,
obuklo bijelo fistanče.
15-17. april 1994.
Na studen kamen sjeđaše,
dragome pjesme pjevaše:
„Dragane, žuti jablane,
„Dragane, žuti jablane,
ne gledaj cure s jabane.
Jabana, pusta daleka,
daljina sedam konaka!
Daljina, sedam konaka,
patiće cura dovijeka!
Pješadinci su ispričali što su znali. Akcija je
navodno bila krenula, ali u nevakat - naglo pogoršanje vremena je sve ustavilo,
odgodilo do daljnjega.
Sami su svoj zadatak smatrali obavljenim, uputili
zahtjev Komandi za smjenom. Senaid se složio s nama ostalima, mi tražismo da se
neko konačno i nas sjeti s uputstvom šta i kako dalje.
Do tada nam je bilo čekati i durati. Ni jedno ni
drugo nam neće biti naročito teško.
Možda je i najteže bilo saznanje da nas se
povlači. Čudno bi to bilo, da sve ne sagledasmo i s druge strane. Nismo davno
ovdje došli, štošta nam se tada nije dopadalo, radi smo bili i odmah se
vratiti, ali...
Štošta ovdje i nije bilo ugodno. Ipak se
izduralo. I to, sa svjesnošću da je moglo biti i gore, odnosno da može biti
gore. Kada opet krenemo na sličan zadatak.
Kako god da vagamo, više je bilo lijepih
trenutaka, žalije nam je što odlazimo nego što smo ovih nekoliko dana
proboravili ovdje. Što se posebno osjetilo večer pred polazak, kada se trebasmo
polahko opraštati od naših prvih, i ipak domaćina koje ćemo najduže pamtiti.
To je bilo drugi put da sam ja učio dovu poslije
jela, a popila se i džezva kahve više. Sjedilo dugo, pokušavalo ispričati sve
što u prethodnih desetak dana nije. Za uspomenu smo dobili po vunene čarape i
rukavice.
Uzvratiti nismo imali čime, osim uobičajenih
obećanja da ćemo nekada, u neka bolja vremena, kada sve ovo prođe, obavezno
maksuz doći.
Iz nas je govorio iskreni nijet, iskrena želja,
ali za razliku od mnogih s kojima se slično pozdravljah naš najstariji domaćin
na sve gleda drugačije. Možda samo sumnjičavo a možda, ipak, i jedino iskreno.
Zahvalio nam se na druženju i muhabetima, vidio je u nama poštene, drage,
dobronamjerne, pa i iskrene ljude, ali je podsjetio kako je on već jedan rat
preturio preko leđa. I nije siguran da, ma koliko se ovaj po nečemu, jačini i
proljevanoj krvi, razlikova od prethodnog, da će se vrijeme poslije rata
razlikovati.
Možda je u pravu. Možda će ovo selo poslije rata
opet biti daleko, kako se običnije kaže: opet biti - zabit. Biti selo u koje će
se ponovo jedino dolaziti maksuz, svojom voljom. Voljom koja će biti potrebnija
za nešto drugo, nešto preče, nešto bliže.
Možda je u pravu. U tom slučaju bar nećemo
zaboraviti njegove riječi na kraju, kada nam je zaželio i zdravlja i sreće, da
živi, neranjeni, i s kompletnim familijama, bar koji su i trenutno živi,
dočekamo brzi kraj rata, a da je onda skoro nebitno da li će nas sudbina više
ikada ovuda navesti...
***
Vrijeme će nas, barem na polasku, sasvim
poslužiti. Omer komentarisa, kako se ovaj put zaozibljno popravlja.
Znamo svi šta to još znači, sigurno će biti novi
pokušaj uzimanja Bjelašnice. Možda će neko, ja ili ostali ubrzo nazad, ipak je
malo vjerovatno da ćemo se ponovo svi naći na istome mjestu u isto vrijeme. Sem
oproštaja s domaćinima slijediće i ono između nas, sa sličnim pitanjima koja
proističu iz dedovih riječi.
Malo ćemo pričati o tome, na kamionu koji je ovaj
put stigao drugim pravcem, do kanjona Rakitnice.
A tu, u kanjonu, vidjesmo ono što smo čuli,
pomalo sumnjali, sada nam se fino kaziva. Vrlo upečatljiva slika za rastanak,
po kojoJ ćemo također dobro pamtiti Čuhoviće. Nije samo stigao kamion koji je
dovezao pješadincima smjenu.
Mještani su došli nositi humanitarnu pomoć. Što
smo znali - skroz rijeci se nije moglo s konjima, dobar dio puta sve mora na
leđima. Što i nije čudno, neobično, koliko što je i tu puno više žena,
djevojaka.
Taman da kompletiramo utiske. Prvi smo ranije
izveli, zaključivši kako ovdje živjeti može samo ko se tu i rdoio. Drugi smo
sticali ovih desetak dana, upotpunivši ga ovom slikom: Možda ovo nije mjesto u
kojem bi čovjek poželio živjeti, ali je sigurno i mjesto iz kojega se ne bi
žalio oženiti.
Lukomir, zimi
