„Lastavice, lasto, Bog
te ubio;
Lastavice, lasto, Bog
ti sudio,
što mi budiš
dilberčeto?“
4. april 1994.
„Ne kuni me, ludo, ne
karaj me,
ne kuni me, mlado, ne
karaj me;
Ja ga budim, da te
miluje,
ja ga budim, da te
cjeluje;
Da te miluje, ludo, da
te cjeluje!“
Slabo sam spavao. Prva osjećanja su potiskivana
polusvjesnim razmišljanjima o nekim drugim mogućnostima. Jedna od njih je podrazumijevala
kako se može desiti da nikoga iz brigade više nikada ne vidim.
Jutro me nije sasvim oslobodilo crnih misli. Čak
mi se činilo kako naš sam ispraćaj liči na nešto takvo. Dok su momci iz Prve
slavne na kamion sjeli iako namršteni, i sasvim tiho, uz pratnju i posljednje
instrukcije tek par ljudi, onako kako se kreće na izviđanje, dotle se ja
pozdravljah s pola bataljona. Kao da se dugo, ili nikako više gledati nećemo.
Na kamionu jednako mračno. Gledam ljude s kojima
mi se družiti narednih dana, vidim kao da se i oni jedva poznaju. I da još manje
znaju šta nas gore čeka.
Tako nešto mi je pred polazak, na upoznavanju
kazao i Senaid Džindo, komandir ove male grupice.
Ja sam očekivao cijeli vod, njih grupica.
Posluga, slična kakve i mi pravismo, a što je protivno svim mojim dosadašnjim
saznanjima o sarajevskim brigadama. U što se onda uklopila i činjenica da ne
vozimo ni minobacač ni mine. Ili ima gore, ili će nekako doći za nama.
Tu su busola i ostali pribor. Rekao bih, tek da
se zna da ne idemo na izlet.
Ne idemo na izlet, potvrđuju to naša preozbiljna
lica. Sjedim do Senaida, s njim razmijenim po neku, ostale slušam. Kada neki od
njih progovori.
A priča se vrti, kud baš njih da zapadne, sumnja
da ćemo gore samo odrediti položaj, da će Komanda slagati i ne poslati smjenu
nakon obećanih sedam dana, ko će nas i kako dočekati, gdje ćemo biti smješteni,
kako ćemo za hranu...
Dođe i meni pitanje, šta sam to ja zgriješio pa se
nađoh s njima.
Ne odgovorih što sam pomislio reći, umjesto toga
samo slegoh ramenima. Iako djeluju nezadovoljni, ljuti i na Senaida i na još
nekoga, ipak ne izgledaju puni kakvih ozbiljnijih grijehova.
Senaid je tek godinu stariji od mene, sve jači je
dojam kako nam to nije i jedina sličnost. Manje komanduje, više je prijatelj s
ostalima.
Jedini mlađi je Armin Pozder. Prvi utisak mora
biti da ga je neko „sklonio“ u artiljeriju, ali drugi u njemu vidi momka poput
rahmetli Admina Hajdarevića, ili Tita Kovačevića, iz kojih prosto kulja žal što
nisu u diverzantima.
Omer Kušmić je u tim nekim, ratnički najzrelijim
godinama, koje uvijek teško objašnjavaju činjenicu da nije naprijed s puškom,
čiji izgled i ponašanje također govori tome u prilog. Nešto je krupniji, ali
jako me podsjeća na Atifa Biča. Mnogo priče, sva energija da se bude što dalje od
mjesta gdje se puca, i tek riješenost da se loš glas o njemu demantuje - ako ne
bude sreće pa baš dođe do neke guste situacije.
Dvojica starijih su, rekao bih tipični
artiljerci. Bez ikakvog kompleksa što su tu, s umjerenim osjećajem kada i
koliko se treba buniti, kada je najpametnije ćutati. S tim da kao tandem
djeluju bolje. Ramiz Salihagić će biti taj koji će nekada podržati Omera,
nekada ublažavati njegove stavove, sve u razgovorima sa Senaidom i višim
pretpostavljenima, dok će Ramo Kokor po potrebi njega samog korigovati.
Vremena za bolje upoznavanje će biti, valjda, još
sad pitah za porijekla. Pomalo se iznenadih što se niti jedan ne predstaviše
kao rođene Sarajlije. Armin jeste rođen, ali su njegovi od Goražda. Tamo negdje
se rodio i Ramo, Ramiz podno Romanije, kao i Senaid. Omer dolazi čak i kao
stranac. I rodio se i živi u okolini Tuzle, samo ga je rat zatekao u Sarajevu.
Raspitiujući se o meni, najprije pomenuše Avda
Hajrića. Klimnuh glavom, objasnih da sam čuo najbolje o njemu ali da ga nemadoh
priliku upoznati. Saznajem, s Grepka je došao k njima. I oni imaju samo
najbolje riječi za Avda.
A onda, sasvim me iznenadiše pomenuvši mi brata
Fehima. Ramo ga dobro poznaje, Ramiz i Armin se prisjećaše.
Činjenica da sam mu rođeni brat reče im više nego
što bih sam mogao. Iako Senaid i Omer nisu s njima bili početkom rata u
Vogošćanskom odredu prihvatiše cijelu priču. Brže nego sam i mislio postadoh
punim članom ekipe.
Ivan-planina
