Umihana hadži-Jusufova,
na Vrbasu abdest
uzimala.
Kraj Vrbasa đugum
ostavila,
na đugumu fesić s
dukatima;
jemeniju na vrhu
svezala,
a papuče vodi okrenula
–
da svak misli da se
utopila.
Sva gospoda vodi
dolazila,
niko ne smije u Vrbas,
u vodu,
osim jednog
deli-Ibrahima.
On Vrbasu mutnom
dotrčao,
pa on baca đuzel
odijelo,
hoće skočit u Vrbas, u
vodu!
Kad se nešto iza grma
javlja:
„Ne budali deli-Ibrahime,
„Ne budali deli-Ibrahime,
ne muči se, ne skidaj
odijela.
Nisam, bolan, u vodu
skočila,
već sam bijelo lice
umivala,
da ga ljubi
deli-Ibrahime!“
Bitka za Treskavicu nije izgubljena. Nije, i ne
smije biti. Februarska ideja i pokušaj Zaima Imamovića jesu bili i genijalni i
suludi, baš tako se nisu ni mogli provesti u djelo, međutim uvijek ostaje onaj
uobičajeni, teži način. Koji hoće pričekati, ali ne smije izostati.
Četnici jesu iskoristili nepredvidljivosti
vremena i ponovo prvi bili gore. Gdje su bili i prije dolaska zime. Taj njihov
izlazak samo par dana nakon Zaimovog pokušaja jeste bio kum kasnijoj pogibiji
moga najdražeg saborca Šeksa, ali neku drugu novu prednost im nije donio. To je
potvrđeno nedavno, kada ponovo zauzesmo Toranj. Zašto ga nismo zadržali,
pričalo se i nagađalo, ali se i zaboravlja, kako se okrećemo novom pokušaju. Za
koji ćemo reći da je novi, ali i dodati kako, samo nastavljamo gdje smo stali.
Nastavljamo, iako nismo ni prekidali. Čim bi
prošlo nekoliko dana, nekako se već zaboravlja ko je koga zadnji nastojao
stjerati s njegovog dijela Treskavice. Nije ni važno, a ne mnogo bitno je i to
što oni kao predosjećaju našu ofanzivu, te već nekoliko dana pokušavaju i da
nas preduhitre.
Ovi četnički napadi imaju nešto zajedničko, barem
u našim šaljivim prepričavanjima ko je ustvari baksuz, četnici ili mi. Otkako
je pješadija uzela da se smjenjuje svakih dvadeset dana, u tome raskoraku obje
naše smjene su primijetile da četnici obično sasvim miruju kada su Fojničani
ili Bošnjačka tu, dok provociraju, i
napadaju kada su na liniji naši. Tumačiti se može na način koji kome paše,
većina se drži tog baksuzluka. Ko hoće priču da proširi doda kako su četnici
upoznati s našim smjenjivanjima, da ih je strah naše ofanzive kada smo mi
ovdje, pa tako glume napade kako bi bili sigurni da se to neće desiti. Naravno,
kao i u svim sličnim situacijama nađu se oni koji obavezno sumnjaju da u ovome
danas ima miješanja prstiju KOS-a.
***
Kako god, ovo danas izgleda jako ozbiljno.
Doduše, još uvijek kreću na uobičajeni način, žestokom artiljerijskom vatrom.
Da li osjećaj, neko stečeno iskustvo ili šta već, nekako nam se sada čini kako
na ovome neće stati. A kada je tako, onda treba biti što spremniji za ono što
slijedi.
Nikako ne bi bilo dobro da gubitci pri
granatiranju budu veći. To bi negativno uticalo na raspoloženje, moral, vjeru u
nas same. S druge strane, to bi četnicima dalo neki dodatni polet. Ili, možda i
ne bi?
Ne znam. I mislim kako se mi sada ne bismo ni
trebali baviti četnicima, već sobom. Njima ćemo kada mi krenemo u
kontraofanzivu. S tim da najprije trebamo zaustaviti ovu njihovu.
Imamo spremne borce, spremne na najžešće
pješadijske napade. Samo da je izdurati ovo artiljerijsko tutnjanje.
Nas, našu takozvanu artiljeriju posebno žalosti
to što mi četnicima ne možemo uzvratiti. Ni približno. Još uvijek. Iako se
stidljivo prepričava kako su te neke naše tvornice artiljerijskih mina i
granata marljivo radile cijelu zimu, i ubrzano, zbog čega ne treba mnogo
zamjerati na nekoj loše napravljenoj, loše saljevenoj, još se govori kako se te
zalihe prave za druge dane, dane koji slijede, dane kada ćemo mi krenuti s
napadima. Do tada smo na naviknutom, tek povremenom oglašavanju, samo na
najvažnije, i najsigurnije ciljeve.
Tješimo se još nekim pričama. Navodno su naši
pješadinci pronalazili neke neeksplodirane četničke mine, na njima su godine
proizvodnje friške, ove ratne. Logikom, više ni oni nemaju preogromnih zaliha,
više ne ide ona priča da je kod njih ono što je cijela Jugoslavija proizvodila
četrdeset godina. Odnosno, da su to već u najvećoj mjeri istrošili. A kada
znamo koliko je samo tih mina palo na Sarajevo, pa Mostar, Goražde, Gradačac i
ostale gradove, sva priča nije ni neutemeljena.
Ali, kao da četnici ne mare zbog toga. Nisu
navikli da štede, a i što bi, sigurno je kako i njihova proizvodnja radi. Ako i
potroše zalihe, ako mi i prištedimo, samo ćemo im parirati. Mada ja ni u to
nikako još da povjerujem.
Ako se kad desi, bit ću spreman. Do tada je više
slušati padanje četničkih nego ispaljivanja naših. I stalno biti pripravan i na
ružne, vijesti o gubitcima.
Kako je, tako je. Možda je malo i ružno biti
ponosan na sebe, često se prisjećajući kako smo, kao i uvijek, znali odabrati
siguran položaj. I tako, nailaske naših pješadinaca, pogotovo poslije ovakvih,
teških, dana punih granatiranja, doživljavati donekle i stidljivo.
Saosjećanje je ono što čovjek uvijek treba da ima.
Samo što je rat vrijeme kada se ono najčešće ima za pokazati.
Saosjećaš sa svime, sa saborcima koji danas žive
ono što si ti jučer, ili ćeš sutra, saosjećaš s prirodom koju ti i oni s druge
strane jednako uznemiravate. Saosjećaš različite situacije, kako one najteže,
tipično ratne, tako i one za koje si više izgubio orijentaciju da li su
normalne i u ratu, da li su u miru uopšte postojale.
Saosjećaš i ono što razumiješ, i ono što ti nije,
i neće biti jasno. Saosjećaš i kada nisi siguran da li je to potrebno.
Jednostavno, u svakom saosjećanju se okrećeš ka
tome da je sve to, i sve drugo, negdje zapisano. Da bude baš tako, i baš tada.
Nekada, baš čekaš da se to zapisano dogodi. Nemoćan da se „uguraš“ u injekciju
toga događanja.
Slušam teška četnička granatiranja, mislim na saborce
na Volijoj jami po kojima te granate padaju. Saosjećam s njima, strijepim
iščekujući nove vijesti, konkretna imena. Kao nikada, cijeli dan stižu vijesti
o poginulima, ranjenima, vapaji za pomoć.
Uzavrelo je na relaciji Komanda - vojska,
razmjenjuju se saosjećanja, razumijevanja. Komanda moli da ovi izduraju dok se
ne obezbijedi pomoć, ovi mole da se požuri. Saosjećam i s jednima i s drugima,
ove druge baš i ne razumijem. Možda pomoći trenutno nema dovoljno, ali šta je s
ono malo šta je na dohvat ruke. Šta je s nama?
Mi imamo, grubo kazano, više oruđa nego mina,
dakako je i nas viška. Bar danas, u ovakvoj situaciji.
Čekam da se neko sjeti toga, da nam naredi da dio
nas krene ka Volijoj jami. Biram u mislima one koje ću pokrenuti sa sobom.
Odbijam tako da razmišljam o tome zbog čega se imena poginulih kriju, zbog čega
niko otud ranjene ne donosi niti iko odavde ide po njih. Sve to trpam u ono -
negdje je zapisano da ovako treba da bude...
***
Vremenom sam potiskivao sva svoja razmišljanja, svodio
se na ono iščekivanje. Što će se, na kraju, svakako i dogoditi.
Uzdahnuo sam jako, dva puta. Prethodno sam
pažljivo saslušao vesele saborce koji su naišli s Volije jame. Njihovo veselo,
normalno raspoloženje mi je samo po sebi trebalo nešto pojasniti. Ipak su s
objašnjenjem bili brži.
Prije svih razgovora radio-vezom Bešović se s
linijom čuo žičnom. Tada im je sugerisao da će iza uslijediti novo javljanje,
gdje će odgovori otuda ići suprotno istini. Ako četničke granate budu padale po
liniji komandir će izvijestiti da padaju daleko, koristeći epitete koji će
označavati četnike kao neznalice, glupe, i slično. Ukoliko ti prvi projekitili
budu padali daleko to će biti signal za igru, koja se i odvijala cio dan.
To je Bešović. To je njegova genijalnost. Jedino
se on danas mogao dosjetiti nečega takvoga.
Nema sumnje da je upalilo. Jednostavno, kada sam
ja povjerovao, kako bi četnici posumnjali.
Naravno da sada razmišljam i o Salemu Mravu,
čovjeku koji je odlično odigrao drugu glavnu ulogu. To njegovo pomaganje otuda,
prijetnje da će se linija napustiti ukoliko ispomoć ne dođe, povremeno
umirivanje i priča o posljednjim naporima koje ulaže kako bi smirivao vojsku i
držao je na okupu, na liniji, sve to je izgledalo doista stvarno.
Vraćam cio događaj nazad. Tek sad osjetim glumu,
ali onu profesionalnu. Ne znam, možda je Mrav rođen za glumca. Ili je istina
ovo drugo, svi smo rođeni za mnogo šta čega nismo ni svjesni. Sve to iz nas
budi isključivo situacija.
Dakako da se svi jednako ne snalazimo u svim,
posebno najtežim situacijama. Ali je to ono po čemu se heroji razlikuju od
ostalih. I ovo je herojstvo. Jedna teška bitka. Bitka sa situacijom. Bitka u
kojoj se trebalo izaći iz rata, a ostati u njemu.
Ili, sve to je ranije zapisano, suđeno. I to da
se ja suzdržim, ni na koji način, sem tih nekih nejasnih razmišljanja, u sve ne
uključujem. Tako bih, valjda, postupao i da je istina bila kakvom se činila.
Ili možda ne bih, možda bih uskočio u radio-vezu, u boljem slučaju se žicom
javio, u najgoroj varijanti bez ikakvih kontakata samovoljno krenuo pomoći.
Možda. Ne znam. Sve zavisi kako bi bilo suđeno, zapisano.
rubovi
Treskavice
