I - 56 / Ispuniti amanet

Kad kauri Livno porobiše,
porobiše, pa ga zapališe.
Odvedoše stotinu momaka,
sto momaka, trista djevojaka,
među njima Ajku Atlagića.

Govori joj kaurski vojvoda:
„Uzmi, Ajko, turski abdest na se,
kod mene ga nećeš uzimati!“

Odgovara Atlagića Ajka:
„Ne budali, kaurski vojvodo!
Ako bi se moj brat pomolio,
kršan junak Murtez Atlagiću,
i tebi će abdest ustrebati!“

Ono što me je posebno ljutilo je što nismo ni pitani za mišljenje. Ako smo nijemo prihvatili ostati iznad sela, a zarad uspjeha akcije, toliko su nam najmanje dugovali! Međutim, ako Ramo i Latif čekaju, čekaću i ja.

Prvo da čujemo kako se sve odigralo!

Sačekali smo Saja i Džema da nam se pridruže.

-          Ili nisu imali muda poći za nama, ili im se ovo vrijeme ne dopada – Sajo je zračio optimizmom.

-          Zna Bog kad će kišu dati – Dževadov odgovor, smijeh ostalih, nama je bio znak da će konačno početi s pričom.

 

I - 54 / Hanina priča

Pošetala Hana pehlivana,
ispred dvora Firdus-kapetana.

Za njom ide Kumrija robinja:
"Kumrijice, po bogu sestrice,
je l' mi kratka peča i feredža?

Vide l' mi se džamfezli dimije?
Vide l' mi se noge do šljanaka?

Gleda li me Firdus-kapetane,
gleda li me i begeniše l' me?"

Njoj besjedi Kumrija robinja:
"Kod dvora je Firdus-kapetane,
sevdiše te i begeniše te!"

                                                                

Hanina priča, sem što je stalno praćena kletvama i psovkama, sadržavala je i puno više gorčine. Pričala je snagom volje, ne mareći za napor, ne želeći ništa propustiti, ne plašeći se da će zaostati na započetom putu slobode. Nije se bunila zbog naših prekidanja, ali ni previše marila. Kao da smo mi posljednji kojima će ispričati svoju priču. Zbog toga se i trudila prisjetiti svega što je bilo bitno.

Imali smo osjećaj da je tu priču proteklih noći toliko puta ispričala, Ibru i sebi samoj. U glasu je imala puno gorčine, ali ne i užasa koji je proživjela. Kao da samo priča ružan san koji je sanjala.

Pažnju smo obraćali na detalje koje nismo znali.

Krenula je od svog Edhema. Ubijen je iznad kuće, par metara od mjesta gdje je imao nekoliko skrivenih bombi. Krenuo je prema njima, ali je zaustavljen. Rafalom. Nije stigao, ali je dokazao da je imao srce i želju da ponosnije pogine! Dušmani nisu imali obzira na njegove godine, na to što se nikada nikome nije ozbiljnije zamjerio. Nije mu pružena mogućnost predaje... mada i Hana vjeruje kako je tako bolje, prisjećajući se onoga što je i sama vidjela pod Kremenikom. A i mi, poznavajući ga, znali smo da se nikada ne bi ni predao. Pamtićemo ga kao najvećeg protivnika predaje naoružanja!

I - 52 / Nije ličila na sebe

Dva prebjega gorom prebjegoše,
prebjeg momče i prebjeg djevojče.

U prebjeg se razbolje djevojka.
Ljuto pišti momče kod djevojke:

„Lele mene i tebe, djevojko,
na zlo si se mjesto razboljela,
ni kod tvoga ni kod moga dvora.“

Prolazili su minuti, jedan za drugim. Svaki duži od prethodnog. Tišina je nekako postajala gluhlja. Sve više smo mogli jedino čuti kucanje vlastitog srca.

Ptice kao da nisu željele cvrkutati, da ne remete naš mir. Ili ih mi nismo bili sposobni čuti!?

Davno sam prestao razmišljati o jutrošnjoj grešci, zbog koje se moja hrabrost izravnjala s ludošću. Nije bilo pametno ni poći samo sa sapunom, ne ponijeti šibicu je bilo ludo. Sada razmišljati o otporu eventualnom napadu, i odlučnošću da im se ne padne u ruke, bilo bi mučno.

Preostaje nam jedino brojati minute. Mislima pratiti kretanje i brzinu Azemove grupe. Nadati se naklonosti sudbine. Da će njih sreća dovoljno poslužiti, da neće predugo tražiti Ibra i Hanu. Istovremeno pokušavati ostati i realni, kako se naše čekanje ne bi pretvorilo u očaj.

I - 49 / Vratiće se sami

Travu pase kikavo jelenče.
Sahat pase, po dva osluškuje.

Pitalo ga gizdavo djevojče:
„Što ti, travu, na sahate paseš?“

„Ne pitaj me, gizdavo djevojče,
imao sam košuticu drugu,
sinoć mi je lovci uloviše!“

Džemo nam je dao znak da šutimo. Zatim je zatražio od Jaka automat, od kojega se ovaj od dolaska na Trebovu nije odvajao. Mi smo zaustavili dah i pratili Džemove pokrete.

Pogledao je prema vrhu preko doline. Zauzeo je sjedeći položaj i bez mnogo nišanjenja opalio.

Iako sam vidio srndaća kako pada, nisam izdržao a da se malo ne našalim s Džemom:

-          Mora da si gađao neki kamenčić pored...

I - 39 / Bilo bi glupo

Oj, livado, zelena livado,
što si tako zelena polegla?

„Od jada sam velikog polegla,
sinoć su me ovce pregazile.

Sinoć ovce, a jutros đevojke,
tri prošene, a tri neprošene;

Ovce traže deteljinu travu,
a đevojke svakojako cv'jeće!“

Konačno, cesta nas dovodi svome kraju. Raskršću, novoj, još boljoj cesti. Meni bi to značilo samo još jednu dilemu.

Ali, za Buljana dilema više nije bilo! Zastao je, kao da se odupire navali radosti koja se odmah počela prenositi i na mene.

-          Hej, znaš li ti gdje smo? – pitao me kroz osmijeh koji je bilo lako razumjeti.

 

Činio mi se kakvim, vjerovatno, ni sam sebe nije mogao zamisliti. Prethodna noć i današnji dan su bili predugi, toliko da se zaboravio i smijati. A sada, skoro se ludački smijao, na momente i prepunog srca, pune duše, djetinjasto...

Tako da je bio spreman svoju radost podijeliti sa svime što mu se nađe pri ruci. Čekao sam da vidim da li će prvo zagrliti mene, drvo pored puta, zemlju pod nogama, ili neku od ovaca...

I - 37 / Dvaput mi se nije moglo učiniti

Štuca mi se, pominje me majka:
„Đe si, sine, od jutra do mraka?“

„Mila majko, ne karaj me mlada,
zamajah se oko đevojaka,
oko Eme i oko Mejreme!“

„Prođ' se, sine, Eme i Mejreme,                                                7/8. juli 1992.
n'o je za te lijepa Maksuma.

Što joj ml'jeko iz obraza curi,
a iz usta guče prepelica!

Ema znade noći do ponoći,
a Mejrema noći do sabaha!“

Konačno sam na vrhu posljednjeg brežuljka koji je ličio na nadu. Nema više laganja, nema misli utjehe. Buljan je od početka bio u pravu, ne znam ja šta je Orufa. Zalutali smo.

Zalud sam pogledom okružio. Svjetla se ne vide, daleko smo a ne znamo pravi pravac. Mrak i magla se nadmeću s kamenjem, ovcama i kozama.

Počinjem da osjećam promjene na sebi. Kosa mi se već ukočila. Krv stala.

Jedno sam uspio, otvorio sam usta da udahnem malo zraka. Zrak je bio leden, kružio je i kao da nije želio svratiti u moja pluća. Ono zraka što sam još imao bilo je dovoljno za još nekoliko četvornih koraka. Sada sam se mogao i uspraviti.

Vidio sam dugu kolonu. Nekoliko ovaca koje su posrtale. Učinilo mi se da je jedne u sekundi nestalo. Čuo sam samo tupu bleku.

Prodrmah glavu. Ona ovca se nije pojavila, ili mi se ranije samo pričinila.

Protrljah oči, da pratim drugu grupu ovaca. Jedna je gubila snagu. Posrnula je jednom, dvaput. Digla se i učinila veliki iskorak na jedan oštri kamen. Lijeve noge su joj otišle desno, desne lijevo. Prevrnula se u lijevu stranu i zauvijek nestala ispred mojih očiju. Više nije bilo dileme, dvaput mi se nije moglo učiniti!