„Zora zori, p'jetli poju,
pusti me, draga moja,
da idem!“
„Nije zora, već je
hora,
ostani, dilber-dragi,
kraj mene!“
„Ezan uči sa munare,
pusti me, zlato moje,
da idem!“
„Nije ezan, već
Murtezan,
prilegni,
dilber-dragi, kraj mene!“
Osjećam
kao da je i Mufov pogled ušao za mnom. Ne okrećem se. Da ja prvo prezadužim
pušku, štedeći suze za momenat stvarnog rastanka.
Svejedno
mi je šta ću dobiti u zamjenu. Čini mi se da ne postoji ništa što bi me moglo
učiniti srećnim, ništa što bi bilo blizu da zamijeni moju istočnonjemicu. Bilo
koju mi daju, Mufa ću i dalje imati u mislima.
Zato
i držim pogled oboren, da se ne primijeti kako mi je Mufo važniji od nove
dužnosti, koju sam ipak srcem prihvatio. Dođe mi da zamolim Murata Fuluriju da
požurimo, da što prije izađem i zagrlim brata, kažem mu koliko ga volim, i
koliko sam ponosan na njega.
Ipak,
neće ići tako brzo. Moram se nekoliko puta potpisati. Na mjesto gdje će ostati
zabilježeno koju sam pušku razdužio, tako i na spisak zaduženja.
Prihvatam
tužno lovaru, i još tužnije gledam kako Murat o zid kači moju „crnu ružu“.
Zaustio sam da ga zamolim da je pokuša dati nekom dobrom borcu, da mu kažem
kako se preciznom pokazala kad sam je probao...
Ali
je Murat bio brži:
-
Videra, Boga ti, koji je broj, jesam li dobro
zapisao, da ne bude poslije, slučajno...
-
Zar ova puška ima broj – prvo sam bio ironičan, a
potom potvrdio kako je sve dobro upisano, poslije čega sam već kretao ka
izlazu.
-
Ehej, sačekaj – Murat me opet zaustavi – treba li
ti municije?
Pitanje
je bilo sasvim na mjestu. Sigurno bih se i nasmijao, da mi je imalo bilo do
smijeha. Samo sam klimnuo glavom, time sam htio reći kako sam svakako već
potpisao i da bih se sigurno ubrzo vratio, čim bih osjetio da mi nešto fali,
ili me na to neko upozorio.
-
Šta je, šta si se zbunio, koji moj palac, nije
ovo ništa strašno – Murat je još nešto otkrio u takvom mom gestu – vjeruj da ni
meni nije najjasnije, ali je bezveze sikirati se. Važno je da ima puška, manje
je bitno kakva je. Vi idete u Zamršten, biće vam dolje „banja“. Vjeruj mi, čim
je Major naredio da vam se da lovačko naoružanje! Nije to bez razloga, budi
siguran da nećete doć' u situaciju da ga upotrijebljavate. Osim - „ne daj Bože“.
Ja mislim da se više trebaju brinuti oni koji budu zaduživali vaše automate.
„Pitaj boga“ kud će ih Major okrenuti... Nego, jesi l' dobro izbrojio metke, ne
znam jesam li stigao sve provjeriti.
-
Ako je trideset metaka sve što me sljeduje,
jesam. Nego, koja je ovo municija? – da bih prikrio razočaranost, jasno istakoh
još jedan dio svoga neznanja.
-
„Dupla nula“, trebalo bi. Vidi šta piše, valjda
nije niko podvalio. Slobodno ti provjeri, opet šta znaš, k'o kad je to zadnjih
dana samo zujalo ovuda, jedni predaju - drugi zadužuju. Pa, ima ih, predali
lovaru ili karabin, pa svaki treći dan eto ih, traže da očiste. Vik'o sam ja
Majoru još odmah da je glupo da i jedna leži ovdje, sve to treba podijeliti...
-
U redu je, svi su isti – još mi se žurilo.
-
Eto, to ti je i najbolja sačma, pitaj kojeg hoćeš
lovca. Nešta smo i birali, sortirali, da kao 'bolje' prve dijelimo... A što se
metaka tiče, ne treba ti više, dolje nema srndaća! A ako koji slučajno naluta,
jedan ti je metak dovoljan. Ako si ikakav strijelac!
Još
ću pomisliti kako su, oni prije mene bili i ljući i drskiji, pa je Murga zato
ovako razvezao sa mnom. Ipak smo obojica znali da njih još nekoliko čeka
ispred.
I
dok sam ja izlazeći krio pogled od svih, nisam mogao a da ne osjetim kako skoro
svi u mene gledaju. Odmah sam shvatio kako to nije zbog puške, već opasača.
Savršeno
se uklapao uz moju jaknu, a i baš po mjeri moga struka. Ko god mu je pravi
vlasnik, imao je osjećaj za lijepo. Nije mi se dalo u pušku gledati, ali sam
osjećao kako i puno ljepše izgleda kad se nosi u jednoj ruci. Pomislih na
jednog od onih rasnih konja, i poželjeh negdje nabaviti kakav crni šešir i
jedno pero. Vjerovatno bih tražio da me prozovu Šejn...
Ne
bježeći od misli ali bježeći od pogleda, bijah sasvim zaboravio na Mufa.
Međutim, da ga upitam kako mu izgledam, malo ću popričekati. A možda ga neću ni
pitati!
Na
moje veliko iznenađenje, na brzo zaboravljeno razočarenje, ali i na radost koja
bi mogla dugo trajati, stajao je u redu!?
Predomislio
se, siguran sam! Ne mogu griješiti u procjeni njegovog izraza lica, kad je
ovako jasno. Još sam mogao biti i siguran da on s Murgom neće tako brzo
završiti. Nije slučajno zadnji, spremio se nešto teško da kaže. Niko mu ne bi
sad mogao objašnjavati kako Murga s ovim nema nikakve veze.
Pođoh
prići bliže, ali odmah i ustuknuh. Nisam mogao isključiti da i psovki bude, još
i žešćih nego kad se prvi put određivalo ko će na Igman po puške. A to ne bih
volio čuti!
Ipak,
sve se završilo i brže i ljepše.
-
Je l' to naš tompson? – pitah ga pošto izađe, ne
skrivajući iznenađenje, a usput i povraćajući dio uspomena vezanih za Trošanj.
-
Jeste. Imaju tamo još dva, ali sam ja tražio baš
ovaj!
-
Dobro, ali zar nije rečeno da ne trebamo mi da
imamo automate?
-
Ja drukčije ne bih ni dao svog kalašnjikova.
Ovako se Murga i obradov'o, neće ga niko. Nema puno municije, nije mi mog'o
dati više od dva okvira, za one je ostavio po jedan samo, a oguli leđa! Ko ga
jebe - moja, fala bogu, mogu izdurati. A ni za karabine ne daju više od še'set
metaka, ovako bar znam šta nosim na leđima...
Imaćemo
kad o ovome pričati još, sad sam žurio da ga zagrlim. Kao nikad vjerujem kako
ćemo dugo biti skupa. Zahvaljujući njemu.
Ko
zna koliko će još biti prilika da jedan bude morao biti brat za obojicu. Ovaj
put je to zapalo njega!
