Svaka tica gn'jezdo
ima,
u njem sanak boravi.
A ja jadna sanka
nemam,
na čardaku ležeći.
I na dragog misleći.
Što li radi, đe
boravi, 30/31.avgust 1992.
što l' mi ne dođe?
Kud god koja tica
prođe,
ja je tužna ispratim.
Kada koja zv'jezda
pane,
ja je budna dočekam.
Adil
Kovačević je još dječačić, tek da se
zamomčio. Ali je pokazivao izuzetan ponos, nešto što se i kod znatno starijih
teško sreće. Nadam se kako mu to neće biti smetnja da bude među nama korektno
primljen.
Poslije
samo jednog, današnjeg dana, koji je varao kako će naš boravak ovdje biti
satkan od onih koji će redom ličiti jedan na drugi, u kojem smo dovršavali i
uljepšavali već urađeno na položajima, u kojem je za promjenu palo nekoliko
četničkih granata, tek da nas podsjete da je ipak rat, ne toliko blizu ali
dovoljno da se zametnu priče o potrebi rovova i u selu, njegov smiraj je
nagovjestio prva pomjeranja naše ukupne situacije. Mada se i meni u ovom
trenutku to čini skoro beznačajno, negdje me golica osjećaj kako ovo može biti
ona mala grudvica koja je u stanju pokrenuti cijelu lavinu.
Od
večeras je pojačano stražarenje. Uvedena su dva stražarska mjesta. Mi motrimo
na put prema položajima, dok su naše komšije zadužene za glavni prilaz selu.
Ispalo
je tako da sam u našoj kući jedini od komandira vodova, tako da je na meni bilo
da napravim i smjene. Ako ni zbog čega drugog, već zbog ovoga trebam biti
sretan što nam se Adil pridružio. Sad nas je neparan broj, ali neće tako biti
kad oslobodimo Nevzetu. Nema nas za pune dvije noći, ali ostaje prostora i za
odmor. Najmanje ćemo svake treće noći moći biti slobodni, odnosno imati priliku
za cjelonoćni, neprekidani san.
Brzo
sam spojio parove. Vodio sam računa, prije svega, da vani uvijek bude neko od
starijih, iskusnijih. A u traženju onog mlađeg kao partnera, gledao sam da
mogućnost netrpeljivosti bude svedena na minimum.
Najviše
se bojah hoću li pogoditi s Mufom, na kraju procijenih da je Adminova smirenost
spremna da trpi njegovu povremenu buntovnost. Ja ga svakako moram trpiti, ali
sam mu i objasnio kako se njegova sreća što mu je brat komandir ogleda samo u
tome da može biti siguran kako ni jednog sata neće dati straže više nego bilo
ko drugi. Podrazumijevalo se kako jednako treba biti siguran da to neće biti ni
sata manje.
Tim
metodom sam isprespajao sve, ostali su mi samo Tito i ja. Nemam pravo za sebe
reći da sam nešto iskusan, ali ni nekom dozvoliti da mi ospori pouzdanost.
Možemo biti u prosjeku najmlađa smjena, ali sasvim sigurno jednako pouzdana kao
i sve druge. Za primjer sam nas već ove prve noći stavio u najnezgodniju
smjenu, u gluho doba noći.
***
Kad
smo nekoliko minuta prije ponoći krenuli smijeniti Mufa i Admina, tek sam vidio
da možda postoji jedna sitnica o kojoj nisam vodio računa. Kako niko drugi nije
iskazivao primjedbe, to ću i ja ovo zadržati za sebe. Opet, s kojim bih pravom
brinuo ako se prisjetim svoje prve straže pri dolasku na Trebovu. Tada smo Sakib
Glušac i ja išli čuvati glavni prilaz cijelom logoru, punom civila, sa samo
jednom puškom, bolje rečeno njenom muzejskom varijantom, pri čemu nismo znali
čemu se trebamo više smijati, da li tome što je to bila „četeresosmica“
proizvedena 1924.godine, ili činjenici da smo uz nju imali ni manje ni više
nego cijelih pet metaka. Jesmo tada, pričajući o tome, došli do dogovora kako
nam se najpametnije ponašati za slučaj da četnici naiđu na nas. Jednostavno se
skloniti dok ne prođu. Ali smo i shvatili da je stvarna vrijednost te puške
bila u tome što četnici nikako ne mogu znati da je situacija takva, pa nisam ni
siguran da bismo baš uradili onako kako smo se kao bili dogovorili.
Gledajući
sada u naše dvije lovare, u ukupno šezdesetak sačmi, a prisjećajući se te noći,
znam da ostali mogu mirno spavati. Ne mogu nam četnici prići a da ih mi ne
čujemo i dočekamo, makar kako bi njih uzbunili.
To
se odnosi na neku sljedeću noć. Noćas smo mogli i da ne izlazimo.
Najavljen
nam je nailazak veće grupe s Vučeva, a što se i desilo negdje pred Mufovu i
Adminovu smjenu. Nekoliko njih se čak i odlučilo među nama konačiti. Uglavnom
se radilo o onima koji su, iz čete tamo prebačeni u našu bateriju. Od svih njih
ja sam jedino već znao Salka Pendeka. Dvojici momaka koji će, kažu da im je
tako rečeno, biti u komandnom vodu, uspio sam zapamtiti samo prezimena
Tahirović i Rizvanović. Priznavajući njihov umor, noćas se posebno nisam želio
ni raspitivati. Ako su već raspoređeni kod nas, biće dana da se upoznamo.
Ali
je prisustvo svih njih i razlog zbog kojeg ni po koju cijenu ne bih dozvolio da
vani ne bude straža. Želio sam da mirno spavaju. A svakako sam jedva čekao da i
Tita pobliže upoznam. Baš su nam i riječi gostiju, koji su s padom mraka prešli
Sutjesku, da je noć tako tiha i da garantuje kako četnici bar do jutra nemaju
ništa u planu, sasvim išle u prilog.
