Dvi planine viš
Travnika grada:
Bukovica, spram nje
Vilenica.
Vilenica Bukovicu
pita:
„Ah, što mi se Travnik
zamaglio,
ili gori, il ga kuga
mori?“
„Niti gori, nit ga
kuga mori,
djevojka ga vatrom
zapalila,
čarnim okom kroz srčali
pendžer!“
Skoro
me je Munib iznenadio trčeći ka meni i pozivajući me. Otpuzah nazad toliko da
mogu sjesti, i uzeh slušalicu.
Poznah
Majorov glas lično, govorio je bez šifri da metnem kartu preda se. Dozvao sam
Zaima da je donese, a ja sam „glumio“ da je već imam. Pamtio sam kako je Major
objašnjavao šta trebamo gađati, pretvarajući se da sam to već našao na karti.
Nije bilo teško, samo naći „drugo e“ u „Tjentište“, i „otići“ do prvog većeg
brijega pod šumom. Nije bilo vremena da razmišljam o tome što umjesto opisa
nismo dobili koordinate, i to šifrovane, dovoljna je smisao da se javio lično
Major.
Znali
smo da moramo biti precizniji nego i jednom do sada, ali i da vremena nemamo
puno. Na karti pronađeni brijeg je trebao biti onaj na koji je Major mislio,
daljinu smo izmjerili koordinatomjerom, ugao kružnom mrežicom, a uračunali smo
samo razliku u nadmorskoj visini i derivaciju.
Za
to vrijeme sam ja htio biti potpuno siguran. Koordinate sam pretvorio u šifre,
te prozvao Trebovu.
-
Imam spreman telegram – žurio sam se, pa sam
odmah i izdiktirao prvi dio – je li prošlo?
-
Šta je tebi, čovječe – prepoznajem ponovo Majorov
glas, shvatajući da je još on na direktnoj vezi – kakav telegram, kakve
šifre... Nema toga u direktnoj borbi. Nego, reci slobodno šta imaš!
-
Spremni smo. Pratite – ovo sam promucao, te odmah
postiđeno prekinuo vezu, rukom Džemu dajući znak.
Bar
smo brzinom iznenadili Majora, čak sam i ja ka osmatračnici krenuo tek poslije
opaljenja.
Na
vrijeme sam vidio gdje je pala, ali sam odahnuo tek kad sam čuo Zaima da
diktira korekturu. I to samo po pravcu.
Nimalo
mi nije bilo krivo što sam preskočen, moj zadatak i jeste osmatračnica. Posebno
kad svi ovako rade svoj dio posla.
Zaim
računa nepogrješivo, kao što Džemo i Crni nišane, ostali pomažu i pripremaju
mine. Posebno je Senadu i Faruku draže što su bliže minobacaču nego torbicama,
kao što Sajo nikad lakše neće podnositi samoću jedinog društva peći. Munib zna
da je lijepe vijesti najlakše precizno prenositi, kao što su Mišovi shvatili da
se najlakše braniti od neprijatelja koji ne napada.
A
kad se crni dim pojavio tačno na mjestu gdje sam sada podesio krstić dvogleda,
nisam mogao a da se ponovo ne okrenem i sve njih obuhvatim novim, još
zadovoljnijim pogledom. Zastao sam na dolini, gdje sam znao da Sajo vrijedno
radi oko pripremanja janjadi. Kao da sam htio reći da smo zaslužili i koje
janje više!
Kada
sam ostalima prepričao kakvoj me lekciji Major naučio, dobio sam najočekivaniji
odgovor.
-
Koji si broj – Zaim je bio najbrži.
Vratio
sam se osmatračnici, a do sljedećeg poziva, više od sat vremena sam dvogled
najčešće držao na onom brijegu. Tu četnici više nisu napadali. Ta tišina je puno
lakša od jutrošnje.
U
njoj sam se samo mirno okrenuo i ispratio rad posluge. Gdje nam je ova pala
nisam vidio, ali sam bio zadovoljan što ni korekture nije bilo. Siguran sam
kako smo pogodili gdje je od nas traženo.
***
Kako
se dan primicao kraju, činilo se da četnička ofanziva dodatno jenjava. Sve je
podsjećalo da smo mi za danas završili, a da četnici ulaze u besaniju noć.
Do
takvih me misli odveo još jedan,
posljednji projektil koji smo ispalili. I sam sam bio upratio potok u koji je
zašla jedna četnička grupa. Tu je pala. Tačno.
Gubitke
im nisam mogao prebrojati, ali ih je sigurno bilo, iako mi se na prvi momenat
učinilo da ih je više bježalo iz šume nego prethodno ušlo. Poželio sam odmah
gađati livadu preko koje su se prebacivali, ali nam nije odobreno. Poslije čega
sam najavio da smo u tom slučaju završili, da zbog ovakvog položaja već kroz
pet minuta nećemo smjeti djejstvovati. Prije svanuća.
Naš
razgovor je prekinut, zbog hitnog telegrama koji je stizao od jedne čete na
položaju. U njemu je pomenuto kako traže pomoć, kako sumnjaju da će moći
izdržati, da imaju teško ranjenih, da nisu sigurni, ali da je moguće da imaju i
poginulih... Komanda je odmah reagovala, pomoć je poslata. Rečeno im je da budu
na vezi, stalno izvještavaju o stanju...
Ostalima
sam odlučio odmah ne pominjati. Sačekati da veza bude slobodna, doći do punih
informacija, imena. A i mrak se sve brže primicao. I o vlastitoj sigrnosti
trebamo brinuti, samo u posljednjih sat vremena na nas su ispalili preko
pedeset različitih granata. I, mada je, za razliku od svih ranijih dana,
četnička ofanziva još trajala, mi više ne možemo biti od pomoći.
Poslao
sam Muniba i Senada da obavijeste Miša da se i oni povuku. Vjerujući kako
drukčije dočekivanje mraka na drugoj strani neće predugo trajati. Pješadijske
borbe što su se još čule, najviše su podsjećale na bijes i ljutnju četnika.
Minobacač
smo pokrili, dvije pripremljene mine vratili u šumu, i svi se sjurili u dolinu
u kojoj je Sajo već počeo s okretanjem ražanja. S artiljerijom su i četnici
prestali, ponovo sve liči na pravu priliku da današnji dan završimo na
najljepši način. Oko logorske vatre. Da oko sebe skupimo svu radost svijeta.
Rakija
je već bila spremna, podijeljena. Nešto je odvojeno Faruku, za svaki slučaj.
Ostalo, da se ispije. Kad, ako ne večeras. Gutljaj-dva je sasvim dovoljno, samo
da se obilježi dan kada smo velikim uspjesima naših diverzanata i pješadije,
dodali i ovaj jedan naš. Samo da se obraduju grla, onih koji to žele. Iz
ruksaka se vadi što se ima, suho meso, med, kajmak, da se založi dok janjad
budu gotova. Iz nečijeg je „ispalo“ pecivo kahve, a i Crnom se negdje na dnu bila
„zaturila“ kesa s duhanom.
Ovo
je posebna noć. Noć u kojoj čestitamo jedni drugima, u kojoj se slavi, dijeli
sve što imamo...
***
Mene
još uvijek muče misli, ali mi se nikako ne da zvati Trebovu. Sujeta me bije,
ali prelamam. Vrijeme je da se rakije riješimo. Prošli smo put prekinuli, zbog
Seja rahmetli. Sad, ponovo nečem sluti. Zato mi je i drago što je brzo nestade.
Što je bilo, izmijeniti se ne da. Niti se vratiti može. A i rat je...
Brzo
prihvatam opšte raspoloženje ostalih, sve manje pogledavam na stanicu, a sve
više na ražnjeve. Slušajući stalno ponavljanje onog „koji si broj“, sretan što
je rakije nestalo, ponovo se vraćam uvjerenju kako smo zaslužili i janje više.
I
noć i zrak čisti, u njima nigdje traga da imalo pretjerujemo, da gubimo
granicu. Ni pomisli da se išta može desiti što bi bilo kako poremetilo slavlje
koje smo sami sebi priredili. Kao da nas sama noć uvlači u svoju nezaboravnost!
