V - 52 / Što manje ljudi to bolje

Voljeli se dvoje mladih,
u gradiću malenom.
Jedno drugom obećali
vjernu ljubav do groba. 

On je njojzi pjesme pjev'o,
uz malenu frulicu.
Ona njemu vjence plela,
sve od cv'jeća šarena. 

Ali, jedne kobne noći,
kad je cvjet'o b'jeli krin,
umrla je jadna draga,
umrla je ljubav s njom. 

I opet se glasi čuju
iz malene frulice.
Ali l'jepa Bjelopoljka
zaspala je zanav'jek.

 

 

     Džemo je ostatke lovare obmotao maramom. Koju je, inače, pedantno ali sukladno vremenu u kojem smo, nosio u džepu. Nakon čega smo i naš razgovor okrenuli ka drugom smjeru.

Nismo se trebali ni dogovarati, posve je logično da čim prije idemo posjetiti i grmen koji sam koristio kao svoju osmatračnicu. Pri čemu smo u sebi razmišljali šta bi to mogli, ili željeli vidjeti na drugoj strani.

Ma kako god da su naše misli plele, jednako smo bili spremni vidjeti i nešto što nikako ne očekujemo.

Jedva sam povjerovao. Na poljani, u blizini gdje su četnici imali smještenu minobacačku bateriju, mirno je stajalo njih više od pedeset. Okupljeni kao da se nešto dogovoraju. I namjerno na tom mjestu, kao da inate što nemamo petlju da se ponovo oglasimo.

-          Šta kažeš? – pitah Džema, mada sam odmah primijetio kako isto mislimo.

-          Ja sam rek'o.

-          Trebamo i ostale pitati.

-          Možemo. Ali, ako niko drugi ne bude htio, možemo i nas dvojica sami. Odnosno, mogu ja sam ispaliti, ti jedino da vidiš gdje je pala.

                                    ***

Otpuzali smo hitro nazad, kao da smo se već plašili kako će se četnici skoro razići.

-          Možda ćete pomisliti da smo ludi, ali smo mi da ipak ljuljnemo jednu – žurio sam upoznati ostale s onim što smo mi već odlučili.

-          Šta ste vidjeli? – Zaim je spremno reagovao.

-          Šezdeset četnika, na hrpi. Razbaškarili se, i prkose!

-          Gdje?

-          Blizu minobacačke baterije. Ko je od vas gled'o, na onoj krivini gdje su skrivali „krmaču“, ono vozilo slično džipu. Tobože, da je mi ne vidimo.

-          Šta rade?

-          Stoje, sjede, neki se i šetkaju pomalo. Uglavnom, na sred su ledine!

 

Tajac. Da sva šestorica još malo razmislimo. Iako smo ja i Džemo već odlučili, njima ostavljajući samo prostor da se slože.

-          Hajdemo, da požurimo, da pomognemo oko sahranjivanja Crnog – Džemo im je ograničio ponuđeni prostor – poslije ćemo, svakako se jednom mre, ljuljnut je pa šta bude! Ne moramo odmah sklanjati odavde minobacač.

-          Važi – složih se, ali s jednom razlikom – samo, nećemo žuriti, Crnog treba dostojno ukopati.

 

A već smo i bili na putu prema mezaru. Odabranoj zaravni u dijelu pri kraju šume, nedaleko od mjesta gdje je šator bio. Stigli smo kad je sve bilo spremno za spuštanje mejta. U dubinu su išli koliko je odabrano mjesto dopustilo, više nego smo pretpostavljali prisjećajući se iskopavanja skloništa.

Stigli smo na vrijeme da neko od nas bude među onima koji će ga u mezar položiti. Izbor je pao na Džema.

            Ja sam, dok smo zagrtali, upoznavao Miša s našim planovima:

-          Razumijem da su ljudi premoreni, bili smo se dogovorili da nećemo žuriti, ali smo mi odlučili da, ipak, opet gađamo. Hoćemo Crnog odmah da osvetimo. Čim završimo sa zagrtanjem, vi se hvatajte noge. Gledajte da se udaljite što više odavde, četnici će sigurno gađati odmah za nama!

-          Gdje ste ih to snimili?

-          Šezdeset četnika ima na jednoj livadi. Ne možemo promašiti, dovoljno je da livadu potrefimo. Bar će jedan geler makar jednog dokačiti!

-          Možete li vas šestorica?

-          Možemo. Zapravo, ostajemo samo Džemo i ja. I ako još neko hoće. S tim, što manje ljudi to je bolje. Manji izgledi da neko strada.

 

Čuli su se komentari. Takvi, da mi kao sami tražimo belaje, kao i sinoć kad smo po mraku gađali. Da sad svi trebaju da strahuju zbog naše gluposti...

Nije me zanimalo iz čijih usta su stizali ovi i slični prigovori, vć samo ono što sam naumio, i u čemu me Džemo nesebično podržava. Ono što svakako i trebamo uraditi.

-          Skont'o sam, ispalićemo dvije, brzom paljbom. Ubacimo jednu, odmah za njom drugu – Džemo se ponovo sjetio takve mogućnosti.

-          Hoćeš li moći sam? – pitao sam, jer sam i sam razmišljao o tome, ali i stao zbog potezanja konopca, što sam mu sad rukama pokazivao.

-          Mogu. Neću konopcem. Samo namjestim iglu na automatsko paljenje. Hoću da Crnog ispratimo plotunom!

 

Klimnuo sam glavom. Poslije čega niko više nije progovarao, dok nismo bili gotovi sa zagrtanjem. A i tada smo samo zajednički proučili fatihu, i bez riječi se počeli razilaziti, po našem dogovoru, osim što se meni i Džemu pridružiše Zaim i Salko.

Ejub Mešak Crni