Vihor puše, bejturan
miriše.
Zamirisa šeher
Sarajevo.
I begovo na pendžeru
zlato,
gdje se zlato svlači i
oblači.
Samo zlato zbori i govori:
„Ljepšeg beza nema od meleza.
Nit imena ljepšeg od
Mehmeda.
Od Mehmeda, od
slatkoga meda!“
Još
desetak minuta smo vraćali raspoloženje, koje nam je neophodno s obzirom na ono
čemu u susret idemo.
Prekinuli
smo tek u trenutku kad je Ćasara skrenuo s puta. Prva misao mi je bila da smo
sasvim blizu, pošto smo se našli na stazi koja je izgledala kao da njome prije
nas ljudska noga nije kročila.
-
Jesi li ti siguran da znaš put? – kako se
odužilo, na više od novih deset minuta, pri čemu je staza i dalje jednako
isključivala mogućnost dužih razgovora, samo da bih održao raspoloženje,
priupitah Ćasaru.
-
Majku mu staru, zar sumnjaš!?
-
Ne pada mi na pamet. Nego, vidim da ovaj put
nikako nije obilježen. Ne dao mi Bog da bih se morao sam vraćati.
-
To je, vidiš, dobro. Šta ćeš, tek, reći kad
dođemo.
Novih
desetak minuta. Potvrde svih Ćasarinih razmišljanja, ulazimo u predio pun
sitnijih brežuljčića. A svi su, bar meni, ličili jedan na drugi. Doduše, i
Ćasara je skoro poslije svakog savladanog zastajao. Teško da bih shvatio, i da
sam razmišljao, po čemu se orijentisavao.
Bio
je uspješan, shvatam po izlasku iz brežuljkastog područja. A više nije bilo
dileme i da stižemo. Izbili smo na put koji nikako nije teško upamtiti. Radilo
se o jednoj brini, najčešće širokoj oko jednog metra u svom gornjem, ravnom
dijelu, dok se s obje strane vrlo strmo spuštala u klance.
Na
mjestima gdje je bilo malo šire obavezno bih se zaustavljao, zbog stalnog
straha od gledanja ustranu, uzrokovanog mojim strahom od visine, odnosno
praznog prostora. Naprijed me vodila želja da što prije savladamo ovaj pojas,
kakav nisam vjerovao da postoji u prirodi.
Srećom,
za njegovo prelaženje je dovoljno pet minuta. Kad se stiže do još većeg čuda
prirode. Gdje je suvišno pitanje da li smo stigli, očito se dalje nije imalo
kamo!
Prizor
kao izmišljen. Brina kojom smo došli, sad se razvila u plato veličine proplanka
na Kikalu. Sasvim neravan, s više manjih vrtača i poluvrtača, sve u sitnom
šiblju, sa svega par većih drveta u krajevima, uz ivice litica. Od svih, prva
do nas se sama nametala kao naš vatreni položaj. Najdublja i najveća, iako i
sama pod šibljem, pružala je dovoljno prostora za ono što je nama potrebno. Uz
minimalan rad.
Glavna
razlika u odnosu na Kikalo, sem prilaza, je četvrta strana. Ovdje smo sa svih
strana omeđeni liticama, a i strmije su. Jedina veza s ostatkom svijeta je
staza kojom smo došli.
Svi
koji ovo prvi put gledasmo, trebasmo malo vremena da povjerujemo. Pri čemu smo
obavezno pomislili i na mogućnost da se čitav dio odvoji i sruši. Prećutaćemo
razmišljanje da li za takvo čudo može biti dovoljno i samo naše opaljenje, ili
više od četničke haubičke granate.
-
Eto, to je to. Kako vam izgleda? – Ćasara je toliko
sačekao, a onda upitao reda radi, pošto je odgovor i sam mogao dati.
-
Jedino me zanima, kako si ovo pronaš'o – to mi
jedino nije bilo jasno.
-
Moj prijatelju, nema u okolini staze ni bogaze,
kojima se moglo hodati, a da ih nisam obiš'o. Ovo sam poodavno naš'o, još tada
sam razmišlj'o da je idealno za minobacača. Nije ni ono dolje bilo loše, ali
sam ja uvijek navij'o za ovo. Bolje je za gađati, a teže za otkriti!
-
Koje! Ja ću ga u guzicu poljubiti ko ovdje izbaci
granatu. Četnici su niži, mislim da njihovim minobacačima nismo u dometu.
Jedino nas mogu haubicama tući, a u njih je padni ugao manji. Zakleo bih se da
postoji samo jedan daljinar, i jedan uglomjer, kojim nas mogu pogoditi, i to
još i da vrijeme bude idealno. Hiljaditi manje, ode u stijene, hiljaditi više,
u stijenje tamo, plus desno, lijevo, promjena temperature... Ako smo toliki
baksuzi da se sve to poklopi, serem se u našu sreću. Neka izginemo svi. Zato,
neka oni odmah otovaraju. A mi ćemo za pola sata biti spremni da ponovo gađamo!
-
Moramo iskopati malo, za mine – Džemo je to
kazao, samo kako bi naše djejstvo odgodio.
-
Ja ne bih. Mogu misliti kako je tvrdo, kao i
dolje. Nema teorije da nas otkriju, greben zaklona nam je bolji, plamen se
nikako neće vidjeti, čak ćemo strogo morati voditi računa i o punjenjima, kad
budemo gađali. Moramo izmjeriti najmanji ugao koji smijemo zauzeti. Da ne
budemo sami sebi najveća opasnost. Osim toga, nemamo mi hiljadu mina, ovo što
ima gotovo je za dva dana.
-
I ja mislim da se nemate šta ukopavati – Ćasara
je dodao svoje razmišljanje – možete, samo, raskresati što vam smeta.
-
To moramo – Džemo je i to već imao na umu – ima
posla i u vrtači, ali ćemo i bar jednu homoru morati posjeći. Možda i dvije, to
ćemo vidjeti tek kad tačno odredimo gdje ćemo postolje uglaviti.
A
mene je zanimao još jedan detalj, vrlo bitan. Osmatračnica. Dok se ostali
predaju otovaranju konja, ja se u pratnji Ćasare penjem prednjoj ivici.
-
Dobro je, fino se vidi nekoliko poznatih vrhova,
lahko ćemo odrediti naše koordinate – najprije uzdahnuh zbog ovog, potom tuplje
primjećujući jedinu mahanu novog položaja – A joj... odavde se samo može tući
po Tjentištu. Od Prijeđela - ništa!
-
Uh, dobro si! Vidiš, na to sam posve zaboravio.
Smetn'o. Jebaji ga sad, teško je i moglo sve biti ideale.
-
Taman tako. Nema veze, ne idemo nikud odavde.
Samo ću javiti da jedino možemo pokrivati ovaj rejon. A neka drugi drži Sutko!
-
Odlično. I imaš svega deset-petnaest mina.
Mislim, da ipak možeš biti zadovoljan.
-
Bolje nema, a ni vremena da tražimo. Nego, znaš
li kako se ovo zove, ili najbliže što znaš. Zbog dnevnika.
-
Nemam pojma. Nikako. Nazovi kako hoćeš. Možeš i
„Ćasarina stijena“, ako hoćeš!
-
Put ću prozvati „Ćasarin“, a ovaj plato
„Punoglavčeva glavica“. Vidiš kako liči na glavu, i to baš punoglavca, a staza
kojom si nas doveo baš dođe kao rep. Malo podugačak, ali tanak k'o u
punoglavca.
Ćasara
je visoko podigao ruku, što sam jasno razumio, mada vjerujem da sam dobro
razabrao i izgovorene riječi kao „Kako hoćeš“. Sve zajedno je značilo da je razgovor
o ovome završen. A ostali su, svakako, završavali s otovarom.
Ćasara
je još u polasku podsjetio da mu se žuri. Razloga za njegovo zadržavanje nije
bilo.
-
Šta ste skontali? – još je tražio potvrdu da smo
se u svemu sporazumjeli.
-
Ništa – ovaj je put Džemo odgovorio – mi ostajemo
ovdje, da postavimo minobacač, počistimo, prokrešemo što treba, i što mognemo.
Samo neka jedan ostane s nama, koji zna put. Zapravo, s konjem. Svaki se konj
zna vratiti. Sutra ćemo rano dotjerati onaj šator, i od sutra ovdje i
noćijevati.
-
Super. Za hranu, vodu i sve što vam treba, ništa
ne sikirajte, svaki dan će vam neko dogoniti. Vidjeću i ljude da podijelim, bar
desetak još da bude s vama. Samo da ne zaboravim, za večeras se javite Ibrici –
tako je tepao Mišu kad god se radilo o nečemu bitnom – ja neću biti u logoru. Mada ću mu i ja sada objasniti.
Onda, nek je sa srećom, i vidimo se!
Rat
je, i najbitnije je da mozak radi. Znam da sam trebao otpozdraviti Ćasari, ali jezik
i usne su odlučili mirovati. Kada je tako, onda barem rukom mahnuti. Ni ona se
nije htjela podići.
Očima
se gazija ispraća, a Ćasara to jeste.
Pogledom
ga mirno ispraćam, a u momentu se prisjetih i jednog partizanskog filma. Znao
sam da se neće okrenuti, nije dobro na riječi koje je posljednje izgovorio, ali
dođoh do rečenice kojom ću u dnevniku zaključiti ovaj naš zajednički dolazak na
novi položaj - Ćasara brani Vučevo!
-
Gledaj ga, lafčino – odustah to reći i Džemu,
ipak promrljah nešto što bi mogao i razumjeti.
Ipak
nije, zbunjeno me je pogledao a onda se zaputio vrtači. Ja njega jesam, ipak
nam je obojici to sada preče.
